Pater Antun Cvek, sedamdesetčeverogodišni isusovac, nedavno je obilježio četrdesetu obljetnicu karitativnog i socijalnog rada. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja, a o njemu je i njegovom radu snimljeno i nekoliko dokumentarnih filmova.
Upravo dok smo dogovarali razgovor, pater Cvek je žurio u bolnicu obići bolesnike o kojima skrbi. Podružnice udruge “Kap dobrote”, kojom pater Cvek rukovodi, osim u Zagrebu djeluju i u drugim gradovima, a jedna od istaknutijih je na području Banovine, gdje nastoje organizirati i dom za stare i nemoćne. Djeluju u okviru zaklade “Biskup Josip Lang”, a u našem preduskrsnom razgovoru dotakli smo se svih tema, od stava Katoličke crkve da je i neplaćanje zarada radnicima smrtni grijeh do “selebritija” i svjetske ekonomska krize.

Višak vrijednosti stvorili su radnici

Javnost je bila nemalo iznenađena kad se čulo da Crkva i neisplatu plaća radnicima smatra jednim od smrtnih grijehova?
- Dužnost poslodavca jest platiti zaradu radniku, jer neisplata plaće ne pogađa samo radnika, već i njegovu obitelj. Strašan je i teški grijeh nekome uskraćivati zasluženu plaću. Još se u Starom zavjetu govori da se “nadničaru ima isplatiti zaslužena nadnica. I da se isplata ne odgađa do drugog dana, nego da se na kraju rada isplati ono što je nadničar svojim trudom zaslužio”.
Koliko će to dirnuti poslodavce koji ne plate plaće radnicima, jer u tom slučaju oni ne bi imali za jahte, limuzine, skijanja i ljetovanja?
- Sve ovisi o savjesti. Ako je čovjek iskreni kršćanin i vjernik, morao bi imati formiranu savjest, a to znači da živi Evanđelje - ljubav prema Bogu i bližnjem. Ako smo dužni ljubav činiti, time smo prije dužni izvršiti obveze. Obaveze su prvo što se treba izvršiti i to svi trebaju imati na umu. A od onih u kojima je savjest otupjela, kojima su prvi i osnovni cilj novac i profit, u kojima više nema nikakve solidarnosti ni osjećaja - uzaludno je bilo što očekivati.
Vođa jednog od sindikata Vilim Ribić, izjavio je da se radnici u privatnim tvrtkama nemaju što žaliti ako im poslodavac smanjuje plaću, jer bolje ikakva plaća nego nikakva, i bolje da poduzeće ne bankrotira?!
- S tezom “bolje ikakva plaća nego nikakva” ne slažem se. Naime, ja idem prema principu socijalizma, a to je i prema Evanđelju, ne može direktor ili vlasnik sam biti vlasnik sredstava, jer su ta sredstva priskrbili i radnici. Mora biti pravična raspodjela viška rada, a sigurno je da ih ima, kad vidite što sve sebi kupuju pojedini vlasnici tvrtki, i kakvo je zemljište kupio sindikat gospodina koga ste spomenuli! Radnik zarađuje više od plaće koje prima, ali mu to nitko ne prizna!

Nemoćni sindikati

Kako komentirate današnje sindikate?
- Sindikat je u neku ruku nužno zlo. Više nije ono što je nekad bio. Našao se u rukama kapitalizma i ne znam kakve on uopće sankcije može provesti da bi zaštitio radnika. Novac i vlast su u rukama pojedinaca, a sindikat može vikati, može izvoditi radnike na ulice ali, kako vidite, od toga nema nikakve koristi. Najpotresnije je to što je umjesto solidarnosti zavladala pohlepa. Nikad stanje nije bilo idealno, ali je prije bilo koliko-toliko solidarnosti s onima koji su u bijedi i potrebi, a danas se više ne gleda na solidarnost, nego se ide samo na profit.
Što je uzrok ekonomske krize koja je zahvatila cijeli svijet?
- Crkva koja propovijeda Evanđelje mora uvijek ostati uz malog čovjeka, izrabljivanog i poniženog, a to je upravo situacija u kojoj se danas nalazimo. Crkva se mora zalagati za život malog čovjeka za koga se uskoro nitko osim nje neće niti zalagati.
Što je s grijehom neumjerenosti? Odnosi li se on samo na hranu i piće, ili i na skupe tzv. “dizajnerske” stvari po kojima danas ljude (pro)cjenjuju?
- A beskućnik će noćas spavati na ulici! Kako nam netko može ustvrditi da je to moralno i pravedno? Ne može to biti! Naravno da je teški grijeh sve dok postoje ljudi lišeni najosnovnijih potreba, a to su stan, hrana i odijelo! O lijekovima da i ne govorim! Svako prekomjerno uživanje bilo kakvih predmeta ili sredstava je teški grijeh i moralna odgovornost! Kod neumjerenosti je grijeh to što ona izaziva i druge grijehove.

Sotonina oružja

Crkva promiče svetost braka i odnosa prema nemoćnima, a vidjeli smo zadnjih mjeseci muža koji uz pomoć ljubavnice i njenih prijateljica trpa ženu u ludnicu, i “dobročinitelja” koji prijatelju na samrti stavlja otisak prsta na oporuku po kojoj on sve tobože ostavlja njemu?
- Ja znam za slučaj čovjeka koji je umrlom ocu odrezao prst i stavio ga u alkohol i onda godinama primao njegovu mirovinu. Sve je to teška povreda moralnog zakona, i ono što smo...
Što mislite o pokretu ateista koji su krenuli u medijsku kampanju, kako kažu - za svoja prava? Osipaju li se vjernici?
- Pravog vjernika ništa ne može pokolebati, a onaj koji nije čvrst u svom vjerovanju sad će ovako, sad onako! Što se ateista tiče, njihove deklaracije i proturanja protuvjerskih ideja - smatram ih slugama Sotone čiji je cilj zavođenje drugih. To je sotonsko djelo i cilju mu je da zavodi druge.
Je li Sotona danas jači nego prije?
- Svakako da jest. On ima sve više sredstava, a njegova osnovna sredstva su novac i pohlepa. Solidarnost je nestala, a ostali su pohlepa i novac. A oni su sredstvo pomoću koga zarobljava cijeli svijet. Sjetite se tog nesretnog Jude koji je za 30 srebrnjaka izdao Isusa, onda možemo shvatit kolika je snaga novca i pohlepe za novcem koja može čovjeka upropastiti, a to je upravo danas.

Ne gledam TV!

Gledate li “Farmu”, ili neki drugi reality show?
- Na to vam pitanje ne mogu dati odgovor, jer uopće ne gledam televiziju. Ja na uzore gledam s moralnog stajališta, odnosno, ne može vam uzor biti nemoralna osoba. A moralnih u medijima očito nema, ili se pojavljuju vrlo rijetko. To je veliki problem.
Rekli ste da rano liježete, jer ustajete u četiri sata. Kako izgleda vaš radni dan?
- Naša udruga “Kap dobrote” udruga je volontera, a ja sam nedavno obilježio 40. godinu karitativnog rada. Volonterski rad je koristan i nužno potreban, ali, nažalost, ni izdaleka nije dovoljan. Danas imamo veliki broj ljudi koji nisu obuhvaćeni nikakvim socijalnim, zdravstvenim i drugim osiguranjem. Žive i umiru a da za njih nitko ne zna! Danas nije nikakvo čudo da se osoba koja je umrla pronađe tek kad se počne raspadati. Imali ste slučaj ljudi koji su nekoliko decenija bili mrtvi u stanu, a da za to nitko nije znao, niti ih je itko tražio! Znači, nema dovoljno uvida u broj ljudi kojima je potrebna pomoć. Mi smo prije nekoliko godina okupili profesionalni tim volontera - od socijalne radnice, medicinske sestre, domaćice i drugih volontera. Ta grupa pomaže upravo tim ljudima koji nisu obuhvaćeni nikakvom pomoći, a potrebna im je pomoć, od hrane, njege, i općih uvjeta života, jer oni često u stanu nemaju ni struju ni vodu. Mi stoga apeliramo na institucije koje bi mogle pomoći da se osigura dostojan život tim ljudima, jer su inače otpisani kao ljudi.

Bespomoćni, jadni i bolesni trebaju nas

Kako saznajete za te ljude?
- Saznajemo kad idemo po terenu. Kad saznate za jedan slučaj, saznate za još jedna, dva, ili više. Te se stvari otkrivaju lančano. Mi informacije o tim ljudima dajemo u javnost, a oni očekuju od nas pomoć.
Postoji li neki slučaj koji vam je bio posebno upečatljiv?
- Svaki je slučaj priča za sebe. Od starice koja je toliko usamljena da svako jutro mora izići na ulicu, zaustavljati ljude i moliti da joj pomognu da si da inzulinsku injekciju, preko brojnih slučajeva kada se osoba desetljećima muči u bijedi, a nakon što umre i mi je dostojno pokopamo, odjednom niotkuda izniknu rođaci i traže nasljedstvo! Izdvojio bih slučaj žene za koju su svi mislili da je mrtva, ona je osam dana ležala u sobi i mi smo pozvali policiju i vatrogasce. Međutim, kad smo ušli, došlo je do obrata, iako je bio prosinac, ona je ostala živa. Naime, pala je pored kreveta i nije više mogla ustati. Ja sam osam dana svakodnevno dolazio i zvonio, ali ona nije imala snage vikati. Kad smo ušli, odnijeli su je u bolnicu. Poživjela je još dvadeset godina.
Što mislite o vidjelicama?
- Ha,ha! To prepuštam Crkvi! Ja nisam mjerodavan da donosim sud!
A što mislite o estradnom djelovanju svojih kolega don Anđelka Kaćunka i Zlatka Sudca?
- Pa eto, netko ima više, a netko manje milosti.

Vesna KLJAJIĆ

www.glas-slavonije.hr