PATOLOGIZIRANJE DEPRESIJE

Riječ „patologija“ jedinstvo je pathosa i logosa, i time označava studiju patnje. U svojoj modernoj primjeni ona implicira i kategorizaciju patnje, kreiranje taksonomije patnje koja bi trebala pomoći u liječenju bolesti. Psihopatologija se bazira na dijagnostičkim tehnikama razvijenim u tradiciji medicine. Pacijent iznese liječniku svoje probleme ili problem, a on ga tada ispituje točno određena pitanja kako bi odredio najbolju kategoriju u koju paše njegov problem. Kada kliničar zna koja je kategorija klasifikacije, tada zna dijagnozu. Liječenje slijedi iz dijagnoze; što je specifičnija dijagnoza, to je specifičnije liječenje. Keen opisuje ograničenja ovakvog pristupa:

„…medicinska perspektiva koja traži bolesti, leži izvan dohvata jezika, a moderna medicina izgrađena je na kartezijanskom uvjerenju da je tijelo stroj….koncept „bolesti“ još uvijek leži iza mainstream medicinskog razmišljanja o mentalnih poremećajima i proizvodi dehumanizaciju u praksi koja je ukorijenjena u dehumanizaciji u jeziku (Keen, 1978., str. 239).

Razvoj psihologije u kasnom 19. stoljeću iz medicinskih znanosti doveo je do medicinskog modela psihopatologije. Ipak, studija patnje ne mora biti ograničena na taj model. Nema potrebe za patologiziranjem patologije. Sartre (1963) nudi drukčiji pogled na psihopatologiju:

Vjerujem da čovjek ne može razumjeti psihološke smetnje izvana, na bazi pozitivističkog determinizma, ili ih rekonstruirati kombinacijom koncepata koji ostaju izvan bolesti kao nečeg doživljenog i iskušenog. Također vjerujem da se neuroza ne može proučavati, a kamoli liječiti, bez fundamentalnog poštovanja prema osobi pacijenta, bez konstantnog napora da se shvati osnovna situacija i olakša je se, bez pokušaja da se ponovo otkrije odgovor osobe na tu situaciju, i….Na mentalnu bolest ja gledam kao na „izlaz“ koji se nudi da oslobodi organizam, u njegovoj jedinstvenosti, i koji organizam stvara kako bi se nosio s nepodnošljivom situacijom (citirano u Keen, 1978, str. 234)

Slijedeći Sartreovu perspektivu, bolest se istražuje iznutra prema van, iz perspektive klijenta, radije nego da mu se nameće neka predefinirana patologija. Fenomenološki pristup psihopatologiji (van den Berg, 1972.) pita kako klijent doživljava svoj svijet, kako ga osjeća u terminima vremenske perspektive, prostornosti, tjelesnosti i odnosa. Terapeut pokušava ući u svijet onoga tko pati kako bi mogao razumjeti ono što on proživljava.

Keen također vjeruje da jezik psihopatologije može dehumanizirati onoga koji pati. Hillman (1980., str. 30) primjećuje da, „…riječi stalno podsjećaju na „mentalno bolesno“ i uzurpirane su psihopatologijom, pa ih teško možemo dalje koristiti u tom smislu bez daljnjih zagađenih kontacija.“ Osim toga, kako se rječnik psihopatologije mijenjao kroz vrijeme? 1898, Kraepelin je sastavio popis mentalnih bolesti za medicinsku zajednicu. Njegova knjiga o depresiji sadržavala je fotografije pacijenata, dugačke opise osjećaja tih pacijenata i najvažnije, transkripte u kojima su ti pacijenti opisivali svoja osobna iskustva s depresijom. Po pitanju osobnog prostora, Kraepelin (1921, str. 77) primjećuje da „njihovom iskustvima nedostaje boja. Impresije vanjskog svijeta čine se stranima, kao da ih promatraju s velike udaljenosti…“ Po pitanju tjelesnosti Kraepelin (ibid) primjećuje da „se oni osjećaju kao da im njihovo vlastito tijelo ne pripada…“ , a u terminima odnosa Kraepelin (1921, str. 78) primjećuje da …“je on postao sramežljiv i povučen jer više nikoga nije bio u stanju pogledati, kao ni izići među ljude“ .

Usporedimo te opise s onima iz DSM IV-TR-a u 1898. (Dijagnostičkog Priručnika tj. American Psychiatric Associations Diagnostic and Statistics Manual) (2000., str. 349) – opis depresije – „gubitak interesa i užitka je uvijek prisutan, bar do nekog stupnja…Mnogi pojedinci žale se na gubitak kontentracije, sposobnosti razmišljanja i donošenja odluka.“ Ovi opisi koriste jezik vanjskih opservacija, dok je stariji jezik Kraepelina više fenomenološki. Noviji jezik odmiče se od proživljenog iskustva depresivnog pojedinca.

Prema DSM-IV, depresija je kategorizirana kao „poremećaj raspoloženja“(mood disorder). Riječ „mood“ (raspoloženje) potiče od njemačkog Mut, što znači duh ili duša. Riječ poremećaj (disorder) potječe od stare francuske riječi desordere što znači kaotično, izvan uobičajenog. Tako da mood disorder doslovno znači kaos duše. Implikacije toga idu mnogo dalje od kliničkog modela bolesti. Što je kaos duše? Kako bismo odgovorili na ova pitanja moramo ući u arhetipski svijet imaginarnog, i probuditi duh poetskog maštanja.

PODRUČJE IMAGINACIJE U DEPRESIJI

Istraživanje područja imaginacije u depresiji počinje s grčkom legendom Kaosa. Prema Hesoidovoj Teogoniji, Kaos je bio prvi bog, besformna praznina tame, iz koje su nastale sve postojeće stvari:

U stvarnosti prvi je postao Kaos, a nakon tek nakon njega Zemlja, sigurna utvrda svih besmrtnih koji drže vrhove snježnog Olimpa, i Tartarusa u dubini Zemlje, i Eros, najpravedniji od svih besmrtnih bogova…

Eros je rođen od Kaosa, mitske slike koja donosi bogatstvo i dubinsko razumijevanje fenomena depresije. Ako je depresija kaos duše, tada iz tog stanja izranja naša sposobnost da volimo. U njoj leži poetsko maštanje koje donosi svjetlost u tamu duše. Eros je bog odnosa, pokretač prema ljubavi. U depresiji osjećamo izolaciju od vanjskog tonemo u naš vlastiti interno proživljavani svijet. Pogledati van nam postaje izazov, kao i iskustvo pronalaženja bogova u vanjskom. Kolektivni svijet vidi odnos kao nešto usmjereno od subjekta prema objektu, ali tu postoji neka vrsta jednakosti i, s vremenom i više, važno unutarnje odnošenje, koje počiva na imaginariju. Lockhart (1983, str.115) naglašava da bi odnos pun mašte s vlastitom dušom mogao biti esencija erosa. Odnos erosa s vlastitom dušom mogao bi biti neophodan za odnos s drugima.

Proživljeno iskustvo depresije, kaos duše, inkubira unutrašnje nastajanje Erosa. Ponovo, Lockhart naglašava:

Ako je Kaos izvor Erosa tada on nužno kora ostati s Kaosom, kako bi ga Kaos njegovao, odgojio, posvetio mu vrijeme, energiju. Mora se dogoditi diskonekcija i nepovezanost s prostorom, vremenom, kako bi se stvorio Kaos, kako bi se prepoznalo i iskusilo tijelo Kaosa, i kako bi se ono u potpunosti prihvatilo, kako bi se shvatilo da je uzrok sve patnje svrha rođenja Erosa (Lockhart, ibid)

Sanjarenje ovog procesa je duša u potpunoj praznini. U tamnom mjestu gdje nema mogućnosti za povezivanje, jer u toj praznini ne postoji percepcija drugog. Ali upravo se iz te praznine rađa Eros, želja da se posegne i uspostavi odnos, žudnja da se poveže s drugim, da se uspostavi odnos između Mene i Tebe. Sam osjećaj ljudskosti uspostavlja se kroz tu vezu. Pogled u ogledalo vraća našu sliku nepromijenjenu, pogled na Drugog utječe na našu sliku, i u tom procesu postajemo više ljudski.

Praznina može ostati prazna dugo vremena. Tada, prirodna svjetlost počinje se rađati u njoj vrlo blago –skoro neprimijećena. Ta svjetlost nalazi se upravo u tami. Svjetlost zvijezda uhvaćena je u tami praznine. Upravo je bijeli krug unutar crnine tai-chi simbola taoizma, svjetlost, ono što nastaje iz crnine, i čeka da bude rođeno upravo kao što i Eros čeka da bude rođen iz dubine Kaosa. Ako smo strpljivi, počinjemo vidjeti suprotnost u tami. Eros se budi iz tame. Počinjemo težiti za odnosima, i u skladu s time se i ponašati.

Početak je označen željom za unutarnjim povezivanjem, povezivanjem s unutrašnjim bogovima, s njihovim slikama, željama ili osjećajima. Unutarnji svijet je često onaj dio nas koji je zanemaren ili neprepoznat. Harding (1970, str. 20) predlaže da je njihov poziv nama ono što nas u prvom redu i povlači u tamnu prazninu. Naš nedostatak odnosa s tim našim dijelovima je ono što dovodi do njihove osamljenosti, koja se uskoro transformira u našu vlastitu usamljenost. U tom procesu na neki smo način prisiljeni povući se od svijeta i posvetiti tim dijelovima. Ako ih nastavimo zanemarivati ubrzo tonemo u taj osjećaj izolacije, iritabilnosti i boli, u svijet depresije.

S vremenom nam se javlja želja da se počnemo kretati prema van i vanjskim odnosima, kako bismo natrag donijeli poruku da nismo sami. Posežemo i tada percipiramo svijet kao naše proživljeno iskustvo. Na taj se način rađa spoj, jedinstvo Mene i Tebe. Izlazimo iz tame i proživljavamo svoje spajanje sa svijetom. Ljepota karakterizira taj naš proces rođenja, poslije depresije. …S tim povratkom, vraćajući dušu u tijelo, proživljavamo sanjarenje života.

Druga slika depresije javlja se u astrologiji kroz planet Saturn (Greene, 1976.). Prisutnost Saturna sa sobom donosi težinu i gustoću života. Ficino tvrdi da Saturn sa sobom također donosi mogućnost fokusiranja na objekt, i refleksije te produbljivanja svjesnosti o tome na što smo se fokusirali, i ta je fokusiranost pozitivan aspekt Saturna. Greene (1976.) primjećuje da se Saturn i Venera obično manifestiraju kao odnosi s povredom. Osjećaj gubitka je prisutan- izgubljeni odnosi, odnosi koji se nikad nisu realizirali ili zamišljeni odnosi. Majka koja zanemaruje, odsutan otac, propali brak, iskustvo melankolije radi toga što nam drugi nedostaje, izolacija od svijeta jer taj netko poseban drugi nije prisutan u našem životu. Saturn u veličini i sili nadmašuje Veneru. Njegova prisutnost ukazuje na sumnju u izgovorene riječi, na osjećaj nepovjerenja.

Venera budi osjećaj senzualnosti, osjećaj tjelesne prisutnosti nekog osjeta. Saturn pak baca sjenu na taj aspekt. On dovodi osjećaj srama i potrebe za tajnom. On želi da se Venera pokrije. Donosi i ozbiljnost koja narušava čin sanjarenja i maštanja….Venera pokušava zavesti Saturn, ali njegova se ozbiljnost čini neprobojnom. Naravno da je duboko u Saturnu prisutan osjećaj Varalice. U njegovoj dubini zakopana je želja za igrom, vizija oca koji se igra sa svojom djecom, ali u ključnom trenutku zapada u nalet bijesa.

Mogu li se Saturn i Venera ujediniti u jednakosti? Posebno vrijeme i trenutak zahtijev su toga, posebna unutarnja prostorija sa zaštitom prema van potrebna je kako bi Saturn susreo Veneru, prostorija u kojoj Venera može biti svoja i prigrliti Saturn. Saturn tada spušta svoje obrambene zidove i prima Veneru, i iz tog susreta nastaje Eros koji za cilj ima osloboditi dušu tame. Taj unutarnji prostor tijekom depresije nalazi se u psihi.

Jung je naglašavao paralele između procesa individuacije i alkemije. Proces alkemije simbolički je proces transformacije olova u zlato, gdje olovo predstavlja metal Saturna a zlato Sol, novu svijest. Proces se događa u fazama, i faze mogu zahtijevati da ih se ponavlja više puta. Obično je to spiralni proces, beskonačan u prirodi. Jung primjećuje da

„je taj proces teški i pun preprema…Na početku susrećemo „zmaja“, katatonički duh, „vraga“ ili kako alkemičari zovu tu pojavu – „tama“, nigredo, i taj susret je ono što proizvodi patnju. „Materija“ pati sve do trenutka potpunog nestanka te tame, u psihološkim terminima, duša u raljama melankolije na kraju pronalazi samu sebe u borbi sa sjenom. Tajna centralnog misterija alkemije leži upravo u sintezi suprotnosti, asimilaciji crnine, integraciji „vraga“. Za „probuđenog“ Kršćana to je vrlo ozbiljno psihičko iskustvo, jer je to susret s vlastitom „sjenom“, crninom, nigredom, onim što zauvijek ostaje bar malo odvojeno i skoro nikad ne može biti potpuno integrirano u ljudsku ličnost (Jung, 1977, str.228)

Alkemijski proces zrcali imaginarij Kaosa i Erosa, i onaj Saturna i Venere. Prvo dolazi do pada u tminu, svijet sjene, gdje se proživljava patnja. Duša se bori da pronađe neki način da se izrazi. Za Junga, misterij ovog procesa je integracija „vraga“, pronalazak svoje vlastite sjene i njeno prihvaćanje, naš vlastiti kaos. Dakle, kaos je ono što se ne može izbjeći, naprotiv, što više od njega bježimo to nas on više slijedi. Depresija je to uvlačenje u tminu, i ona nam omogućuje unutarnji prostor i vremensku stvarnost kako bismo se povezali, kako bismo integrirali naš tamni dio. Iz tog crnog dijela duše izranja izbjeljivanje svjesne spoznaje proživljavanog iskustva, ali to nije kraj jer ono što je potrebno da se postigne transformacija je utjelovljenje. Samo svjesno prepoznavanje obično nije dovoljno da pruži život.

…

ZAKLJUČAK

Iskustvo depresije ovdje je istraženo na mnogo načina. Ustanovljeno je da bolest ima utjecaj na iskustvo prostora, vremena, tijela i odnosa i autobiografski opisi ukazuju na to da ta iskustva tvore neku vrstu začaranog kruga koja pojačava depresivno stanje. Iskustva prostora i vremena potvrđuju iskustvo ograničenja koje nameće depresija. Osjeća se odvajanje od tijela, koje još više naglašava osjećaj izolacije. Istraživanje ovih iskustva omogućuje nam da vidimo svijet iz perspektive depresivne osobe i to nam omogućava veće razumijevanje same depresije.

Trenutne dijagnoze uglavnom koriste medicinske modele kako bi razumjele depresiju. Taj pristup koristi već predefinirane kategorije i nameće ih klijentima, što ujedno i razdvaja klijenta od samog iskustva klijenta. Fenomenološkim pristupom dijagnozi može se izbjeći taj problem. Jezik sadrži moć i iza svoje mogućnosti pukog prenošenja informacija. Jezik korišten na humaniji način može pomoći u razumijevanju osjećaja patnje i njihovom smanjivanju. Tvrdi se da jezik imaginacije također može produbiti razumijevanje procesa dijagnostike.

Istraživanje jezika imaginacije unutar depresije kroz grčku mitologiju, astrološke i alkemijske simbole pruža hermeneutički okvir koji pridonosi razumijevanju depresije. Depresija je “Kaos duše”, ali iz Kaosa se rađa Eros, naša sposobnost voljenja i odnošenja. Prisutnost ljubavi i suosjećanja u procesu ozdravljenja je imperativ kako bi se u potpunosti pokazalo poštovanje prema onome koji pati i njegovoj patnji. Simbolizam kojim se koristi taj proces dovodi nas bliže razumijevanju uzroka depresije.

Jeffrey T. Kiehl

www.psiha.com