Tama se spušta bez poziva. Za razliku od predvidljivog dolaska noći, ova se tama spušta kada god poželi, i ne odlazi u vrijeme koje je za to predviđeno. Ta nepredviljiva i kaotična priroda mračnih raspoloženja još ih produbljuje. S tamom dolazi i usamljenost , izolacija koja se čini nepodnošljivom. Pogled je uperen prema vanjskom svijetu, ali prisutan je osjećaj izoliranosti od iskustva tog svijeta. Frustracija izolacije još više pojačava nemogućnost da posegnemo za nekim i pokušamo s njime komunicirati. Ta „bolest“ stvara stakleni kavez u kojem se osoba nalazi, i iz kojeg može gledati, ali ne može doktaknuti ili biti dotaknuta. Iskustvo depresije je slično iskustvu manjka. Manjka odnosa s drugima, manjka odnosa sa sobom, nedostatka osjećaja da smo voljeni ili da smo sposobni voljeti, nedostatka nade, i ti nedostaci koji hrane depresiju, ono su što izlječenje čini tako dalekim. Zanimljivo je da je fenomenologija (e.g.Sokoloski, 2000, str. 33) bila prva glavna zapadna filozofija koja je primijetila važnost tog manjka. Prisutnost se osjeća kao „ne-manjak“. Možda nam to pomogne da razumijemo depresiju, zbog toga jer ona proizvodi upravo nedostatak koji je u kontrastu s prisutnošću u životu.

Onaj koji boluje od depresije osjeća potrebu da se zapita sljedeća pitanja: zašto ja, iz kojeg razloga i hoće li se svjetlost života vratiti? Ova pitanja izranjaju iz dijela osobe koji vjeruje da će razumijevanje uzroka depresije smanjiti bol koju ona nanosi. No ponekad je dubina depresije tolika da ubija čak i volju da se uopće postave ta pitanja. Bol je tako duboka da je sve što traži samo izlaz. Osoba koja pati traži najbliži izlaz kojim bi se mogla maknuti iz svijeta tame u kojem živi i ući u veliku nepoznanicu ne-živućeg svijeta. Tranzicija bar nudi transformaciju, koja u depresivnom stanju inače izgleda nemoguće. Transformacija je važan koncept u depresiji, promjena stanja, tranzicija iz jednog stanja u drugo. Što se transformira? Fenomenološki, iskustvo svijeta se transformira. Ova studija promatra način na koji depresivni ljudi promatraju svijet u kojem žive. Dublje razumijevanje načina na koji depresivni ljudi promatraju svijet, može postati vodičem prema onome što u depresiji traži transformaciju.

Depresija je iskustvo života. Može se događati često ili rijetko u svačijem životu. Jakost depresije varira od periodične melankolije do ekstremne izolacije s povezanim suicidalnim idejama ili pokušajima. Ova studija istražuje depresiju koristeći fenomenološki hermeneutički pristup. Metodološki pristup fenomene smatra „strukturama značenja koje živimo“, i tom metodom (van Manen, 1980) „mi preispitujemo same tajne ovog svijeta i intimnosti koje ga sačinjavaju, i koje stvaraju svijet kao takav za nas“.

Fenomenološki pristup gleda iskustvo sa što manje nametnute vanjske analize. Ovo je više kvalitativna metodologija koja čovjeka stavlja u iskustvo nekog fenomena, ovdje depresije….Na taj način postiže se dubina razumijevanja fenomena. Također je bitno obratiti pažnju na jezik i na to kako se koristi.Povezanost s arhetipskim materijalom dodatno obogaćuje studiju nekog fenomena.

Dakle, ovaj će se pregled baviti depresijom kao iskustvom u vidu fenomenoloških struktura. Poimati će depresiju iz perspektive pojedinaca koji s depresijom žive, onih koji su pisali o svojim životima iz najmračnije perspektive, i onih koji su pronašli način da depresiju gledaju iz šire perspektive. Dublje značenje depresije je pojačano arhetipskim temama iz grčke mitologije i simbolizmom iz astrologije i alkemije. Simbolički svijet često je povezan i s poezijom, pa zadnji dio ove studije istražuje poetski svijet, i povezuje ga s procesom depresije.

DEPRESIJA KAO ŽIVLJENO ISKUSTVO, ČETIRI EGZISTENCIJALA

Fenomenološka iskustva događaju se u vremenu i prostoru, a vrijeme i prostor su ono što doživljavamo i unutar našeg tijela i u našim odnosima s drugima. Te četiri strukture, proživljavano vrijeme, proživljavani prostor, proživljavano tijelo i odnosi definiraju četiri egzistencijala fenomenološkog svijeta (van Manen, 1990, str. 101). Sva proživljavana iskustva ulaze u neku od te četiri kategorije. Fenomenološki bazirana psihopatologija (van den Berg, 1972; Keen, 1978) pokušava razumjeti patnju pojedinca kroz njegovo iskustvo tih egzistencijala. Dakle, umjesto da se onome koji pati nametne neka vanjska lista predodređenih dijagnoza, fenomenolog pokušava razumjeti kako osoba koja pati vidi svijet….

Za to ćemo koristiti veliki broj autobiografskih svjedočanstva iz prve ruke nedavno objavljenih, o iskustvu depresije. Možda najpoznatiji od svih je William Styronov “Darkness Visible”, objavljen 1990.K tome ćemo koristiti “Život ispod površine” Manninga (1994.) i zanimljivu antologiju “Ne-sveti duh, spisatelji o depresiji” urednika Nella Caseya (2002). Solomon (2002.) također nudi iscrpni sažetak o depresiji u “Demon podneva” koji fenomenu pristupa iz osobne perspektive.

ISKUSTVO PROSTORA

Kako doživljavamo prostor bitno je za to kako živimo i doživljavamo svijet. Ako prostor doživljavamo kao prijeteći i ograničavajući, drukčije ćemo reagirati na svijet nego ako ga doživljavamo prostranim i utješnim. Naša okolina proizvodi neki efekt na nas, koji djelomično determinira to kako mi reagiramo na okolinu.

Dakle, kako depresivna osoba doživljava prostor?

Ovdje su neke od opservacija iz prve ruke:

„…Primjetio sam da je moja okolina s vremena na vrijeme poprimala drukčiji izgled; sjene noći izgledale su mračnije, jutra su mi se činila više plutajuća…i postojao je taj trenutak u trenucima kad bih radio kasno popodne u kojima bi me hvatala panika i anksioznost…(Styron, 1990, str. 42).

„…Preselio sam se nazad u svoju kuću u Connecticutu. Bio je listopad, i jedan od trenutaka tog mog stanja kojeg ne mogu zaboraviti bio je način na koji moja kuća počela djelovati….pitao sam se kako je to prijateljsko mjesto…moglo odjednom postati tako neprijateljsko i zabranjujuće (Ibid, str. 45).

Ovdje prostorna stvarnost uzima prijeteći i neprijateljski oblik. Tama mjesta kao da poseže prema onome tko je u depresiji, i još pojačava to stanje. Osjećaj beznačajnosti u odnosu na velike prostorne površine također se javlja u depresivnih. Često se spominje i osjećaj udaljavanja od percipiranog objekta, koji

i opet pojačava osjećaj odvojenosti od svijeta. Ovdje percipirani vanjski svijet ustvari zrcali unutarnji prostor i osjećaj praznine.

ISKUSTVA VREMENA

Proživljavano vrijeme drukčije je od kvantitativnog fizičkog vremena. Svi smo mi već iskusili osjećaj da vrijeme prolazi strašno sporo ili strašno brzo. Spori protok vremena obično se javlja kada radimo nešto što nam se ne da raditi, a brzi kada uživamo u nečemu. Depresija tendira tome da uspori prolazak vremena. Čekamo da prođu minute, dani, a sve u nadi da će sljedeći trenutak donijeti neko olakšanje, a ako već ne i olakšanje tad promjenu, pomak u načinu na koji se osjećamo, s nadom da će taj pomak transformirati našu bol. Neki od prikaza iskustva vremena u depresivnom stanju su ovdje:

„Postoji neka mučna usamljenost koja me čeka u satima do jutra, uvijek iznova. Vrijeme kao da odjednom usporava, i činjenica da svi drugi spavaju čini da se osjećam tako odvojenim, tako samim. Žudim za time da ponovo vratim to što svima drugima dolazi tako lagano“ (Manning, 1994, str.61)

„Bojim se. Bojim se toga kako ću podnijeti svaku sljedeću sekundu. Toga da neću biti u stanju izdržati do sljedećeg sata…Prije no što sam postao ovakav vrijeme je bilo nešto s čime sam se uživao igrati, izazivati ga, utkrivati se s njim.“ (Ibid, str. 107)

Vrijeme onih koji pate od depresije obično se ispoljava kao osjećaj zamrznutosti, osjećaj beskrajnog čekanja. To unutarnje iskustvo predlaže neku vrstu začaranog kruga, osjećaj toga da nigjde ne stižemo. U alkemiji oni koji je naučavaju uče da transformacija zahtijeva vrijeme, i da put vodi kroz bezbrojne serije stupnjeva, i da mnogi od tih stupnjeva zahtijevaju ponavljanje sve dok dođe do određenih promjena. Vjerojatno je upravo to proces koji se odvija u depresivnoj osobi, čiji unutrašnji rad počinje i ide dalje svojim vlastitim tijekom, koji obično nije usklađen s vanjskim vremenom. Osoba koja pati od depresije i njen terapeut morali bi prepoznati i poštovati tu vremensku notu egzistencije. Hillman tvrdi da moramo cijeniti proces depresije i pustiti mu da prođe svoj prirodan tijek:

Prava revolucija počinje u pojedincu koje može biti istinit prema svojoj depresiji. Koji se ne ismijava iz nje, uhvaćen u cikluse nade i potom očaja, i koji se isto tako ne prianja čvrsto uz nju i njene tijekove – već onaj koji otkriva svijest i dubinu koju ona traži. Tako počinje revolucija u području njene duše (Hillman, 1975, str.98-99)

ISKUSTVO TIJELA

Konstanta u apsolutno svim životima je postojanje tijela. Bez tjelesnosti ne bismo osjećali ništa. Tjelesnost nam daje formu potrebnu za život, ona definira granicu između unutrašnjeg i vanjskog. Depresija može izmijeniti osjećaj tih granica i na taj način pridonijeti osjećaju izolacije. Razina svjesnosti tijela varira od osobe do osobe, ali uvijek postoji neka razina svjesnosti tijela. Kod depresivnih, svjesnost tijela može biti i pretjerana, kao što pokazuju sljedeći iskazi:

„Osjećao sam neku vrstu tuposti, i čudne krhkosti – kao da je moje tijelo odjednom postalo lomljivo, hipersenzitivno i nekako nespretno i rastrojeno, kao da mu je nedostajalo normalne koordinacije…Ništa u njemu nije se činilo kako treba, činilo se da je puno čudni osjeta i osjeta boli…Kada to čovjek uvidi jasno mu je…zašto se melankolija i hipohondrija obično povezuju …(Styron, 1994, str. 43-44).

Uskoro postaju vidljive i moje usporene reakcije, skoro nalik paralizi, psihička energija koja je pala blizu nule. Na kraju, cijelo tijelo mi se osjeća sputano, iscijeđeno (ibid, str. 47)

Tijekom dana osjećao bih nepodnošljivu tugu, kao da je netko blizak meni umro. Ne bih se mogao koncentrirati, a gornji dio mene osjećao se kao da će se rasprsnuti …(Karp, 2001, str. 139)

Neki ljudi osjećaju depresiju primarno kao mentalni jad. Moja je uvijek imala i tu vječno prisutnu fizički komponentu. Ja sam to tumačio time da je moj um odlučio svaki dan mučiti moje tijelo. Jednog dana pojavila bi se užasna „kugla tuge“ u mojem grlu. Drugog dana pojavila bi se bol u prsima koja se lako mogla protumačiti i kao srčani udar. Povremeno, osjećao bi užasnu težinu u očima, pritisak u glavi, osjećaje tuge u obrazima, noge i ruke bi mi se tresle, ili bi se javila kombinacija ovih stvari. Konstantno sam bio svjestan svog tijela, promatrajući iz minute u minutu idu li stvari prema boljem ili prema gorem (ibid, str. 143)

Postoji polarnost u osjećajima tijela u depresiji. Neki pojedinci primjećuju neku vrstu nervoze, anksioznosti koju sadržavaju ali ne mogu otpustiti, dok drugi primjećuju osjećaj težine, disocijacije od osjećaja tijela, ili bol u prsima ili nogama…Migrene su česte u depresiji, kada osoba koja pati mora pobjeći u fizičku tamu kako bi izišla iz boli svjetlosti. Ovdje tijelo tjera depresivnog u prostornu izolaciju sjene.

Radi čega se javlja ta polarnost između energetičnog i letargičnog? Možda tijelo može izdržati samo određeni period unutar sebe, a onda dođe do točke u kojem zadržavana energija mora somatski biti ispuštena, što je vjerojatno vanjska manifestacija unutarnjih napetosti.

ISKUSTVO ODNOSA

Finalni egzistencijal iskustva odnosa uključuje interakcije između subjekta i objekta u živom svijetu, pri čemu su „objekti“ i drugi ljudi. U ovu je kategoriju također uključena veza između svjesnog ega sa internim elementima psihe, na primjer elementima snova i arhetipskim elementima nesvjesnog. Veze nam pružaju egzistencijalni kontekst definiranja samog sebe. Veze se mijenjaju u reakciji na druge ljude. U depresiji, sposobnost odnošenja čini se nekako nedostatnom, kao da je čovjek u stanju gledati u vanjski svijet i želi se povezati ali ne može. Postoji žudnja za time da se u vanjski svijet vikne da smo ovdje i da želimo konekciju, ali smo istovremeno sputani i opremljeni protiv odnosa, što pojačava osjećaj izolacije i usamljenosti. I opet, opisi iskustva:

Moj život je toliko nestabilan da se držim strukture. Nalazim utjehu u drastičnom smanjivanju socijalnog života kako bi mi to uspjelo. Skrivam se od zvonjave telefona ili kucanja na vratima. Brinem se kad trebam provoditi vrijeme s drugim ljudima. Užasavam se pomisli da bih se morao „pretvarati“ duži period vremena (Manning, 1994, str. 87)

On (William Styron) me spriječio da pozivam goste ili uređujem zabave. Popodne bi pisao a navečer slušao ista djela Mozarta i Beethovena ponovo i ponovo, ispijajući čaše viskija. Sve bi manje razgovarao sa mnom, više mi uopće nije čitao. Sve ga je više počela nervirati buka …(Styron, 2001., str. 128)

Depresija je tako okrutna kazna. Nema temperature, nema osipa, nema krvnih testova koji bi mogli nešto pokazati osobama koje se brinu. Samo polagana propast sebstva, interiorna kao neka vrsta raka. I baš kao kod raka, i to je esencijalno usamljeno iskustvo. Soba u paklu na čijim vratima piše samo vaše ime. Jasno mi je da, povremeno, svaka osoba odsjedne u jednoj takvoj sobi. Ali ta spoznaja kao da mi trenutno ne olakšava to kroz što prolazim (Manning, 1994, str. 107)

Riječ „odnositi se“ tj. relacija proizlazi iz latinske riječi relatio – nositi natrag. To implicira da postoji netko tko će odraditi nošenje, da postoji nešto što se može nositii da će pokret nošenja biti vraćen od nekog odvojenog drugog. Znači subjekt, objekt, drugi i pokret. Što se to vraća iz odnosa s drugima? Percepcije kreirane tim odnosom. Sama prisutnost drugog istodobno stvara osjećaje jedinstva i pripadanja. Razlike u odnosu na drugog pomažu nam da definiramo tko smo ustvari, a sličnosti s drugim pomažu nam da se osjećamo kao dio nečeg većeg od nas. Istodobno osjećanje dijela i cjeline fenomenološki je izazov. Depresija nas sprečava da se osjećamo cjelovitima, da se osjećamo kao dio nečeg većeg od nas, cijelog. Depresija nas stavlja u izoliranu sobu sa staklenim zidovima, kroz koje možemo gledati ali ne možemo se povezati s drugima. Bez te povezanosti, vraćamo se praznih ruku iz interakcije s drugima. Ta vanjska praznina hrani unutarnju usamljenost.

Pokušaji komuniciranja ovog osjećaja usamljenosti onima koji to nisu iskusili može dovesti do iritabilnosti. Osoba koja pati od depresije osjeća ekskluzivnost koja se može iskoristiti da se izazove suosjećanje drugih. Freud (1917.) je utvrdio da je to jedan od načina na koji depresivni pokušavaju ostati povezani s objektom ljubavi koji je izgubljen. Za Freuda gubitak odnosa dovodi do retrofleksije ljutnje onom unutarnjem djelu nas samih koji se još uvijek identificira s izgubljenim objektom ljubavi. Radi toga depresivna osoba, za razliku od ljudi koji tuguju ali nisu u depresiji, osjeća tolko obezvrijeđivanje sebe. Ljutnja je krivo usmjerena radi identifikacije, a ono što joj se vraća je neodreagirana ljutnja.

Jeffrey T. Kiehl

www.psiha.com