Piše: Sanjin Španović
Vlasnici nikako ne žele izgubiti Guinnessov certifikat pa planiraju proširenje restorana koji će imati 7500 sjedala i 1875 stolova.
DAMASK - Sa 6014 mjesta s isto toliko tanjura, vilica i žlica, omeđen vjernim replikama antičkih sirijskih građevina te ispunjen brojnim vodoskocima, izgledao je zaista impresivno. Lagana sirijska glazba upotpunjavala je dojam dok smo hodali prema stolu. Površine od 25.000 četvornih metara, restoran Damascus Gate prije nekoliko mjeseci službeno je proglašen najvećim restoranom na svijetu po Guinnessovoj knjizi rekorda.
Otada je potpuno promijenio turističku sliku glavnoga grada Sirije. Odmah nakon te objave u restoran su vikendom počeli dolaziti brojni turisti iz susjednih zemalja, Jordana, Libanona ili Turske. Zahvaljujući velikom interesu i kompleks u kojem se nalazi restoran, na putu prema aerodromu, počeo je bolje poslovati. Čak i drugi, njemu konkurentni restorani bilježe veći broj gostiju.
U restoranu nas je dočekao Mohanad Al-Samman, 25-godišnji sin vlasnika restorana koji je danas direktor tog velebnog zdanja. Razgovarali smo ležerno i ugodno budući da je nekoliko godina živio u Londonu gdje je studirao i gdje je, doznat ćemo kasnije, niknula ideja o dobivanju prestižnog certifikata. Iako je završio ekonomiju, Mohanad je u potpunosti u ugostiteljskom biznisu za koji se nada da će jednoga dana postati obiteljski.
- Naravno da želim da moj sin preuzme restoran. To što smo napravili je nešto posebno, ne samo za nas već i za državu i Damask, i jako smo ponosni - govori Mohanad dok naručujemo piće, no isključivo bezalkoholno. Ovdje je alkohol zabranjen, a u prvi sam tren pomislio da je razlog vjera. Na neki način bio sam u pravu.
- Nije samo vjera razlog što nema alkohola. Mi bismo ga doista rado posluživali. Libanonsko vino ili sirijsko pivo ide sjajno uz našu hranu. Ali alkohol ne smijemo točiti jer se ovo ovdje smatra svetom zemljom budući da je u blizini pokopana djevojka koja je proglašena sveticom - objašnjava Mohanad.
U restoranu, počinje nabrajati, imaju više od 25.000 žlica, vilica i noževa, te oko 30.000 tanjura i 300.000 ubrusa. Kuhinja ima 2500 četvornih metara, a u restoranu radi 1800 djelatnika, od toga čak 600 konobara. Na meniju je 100 jela, a restoran se dijeli na četiri dijela.
Mohanad Al-Samman, sin vlasnika i direktor restorana želi da i njegov sin jednog dana preuzme ugostiteljstvo kao obiteljski posao
- Imamo tradicionalnu hranu, indijsku, talijansku i kinesku. Ljetos smo čak otvorili i Thai Food, koji je također poslovao dobro. Zapošljavamo i 350 kuhara koji se brinu o kvaliteti hrane. Za indijski restoran, primjerice, doveli smo dva kuhara iz Indije koji su tamo bili na visokoj cijeni - govori Mohanad dok šećemo indijskim dijelom restorana smještenim iza velikog vodopada.
Da bi što bolje dočarala ugođaj Indije, obitelj Al-Samman angažirala je indijske crtače koji su ručno oslikali zidove, a stolove i stolce ručno su izradili od srebra i indijskog sandala. U ovom dijelu restorana jede i sirijski predsjednik sa svojim ministrima. Prije nego što je restoran otvoren, ovdje je bila velika tvornica hrane kojom se bavio Mohanadov otac.
- Cijeli je život u tom poslu, uvozio je ulje, sol i ostalo, a izvozio neke naše proizvode. Prije desetak godina ovdje su počeli nicati restorani, što je mog oca potaknulo da i on otvori jedan. No, želio je napraviti nešto veliko, pa je otvorio najveći restoran u Siriji - priča o počecima restorana Mohanad. Restoran su otvorili 2002. godine, a na njemu su počeli raditi dvije godine prije.
- Uspjeli smo od tvornice u dvije godine napraviti sve što sada vidite oko sebe. Angažirali smo tvrtku iz Koreje čiji su radnici ovdje radili 24 sata na dan. Glavna vrata smo napravili po uzoru na vrata Damaska, antičku građevinu iz našeg svetišta Palmyra, pa je restoran tako dobio ime.
Odmah nakon što ga je otvorila, uloživši u njega 38 milijuna dolara, obitelj Al-Samman je zadovoljno počela trljati ruke. Restoran je cijelo ljeto bio popunjen, slobodnog mjesta nije bilo.
- Otada dnevno prosječno zarađujemo 60.000 dolara, i to radnim danom. Vikendom je taj prosjek puno veći, oko 190.000 dolara. Ljeti po jednoj večeri poslužujemo oko 100.000 tanjura predjela (za predjelo se na stol iznosi pet, šest tanjura, op. a.) i čak dvije tone hrane - nastavlja Mohanad nabrajati dok šećemo terasom iznad restorana.
Na ideju da se prijavi u knjigu rekorda došao je zahvaljujući jednom gostu.
- Poznanik koji često dolazi jednom mi je prigodom, prije godinu dana, dao CD sa slikama tada najvećeg restorana na svijetu, na Tajlandu, sa 5002 sjedala. Pogledao sam ga i shvatio da mi imamo najveći restoran na svijetu. Do tada smo znali da je najveći u Siriji, no nismo ni pomislili da je najveći i na svijetu - sa smiješkom govori Al-Samman mlađi. Tada je kontaktirao Guinness i uspio dogovoriti da pošalju ekipu koja je krenula u testiranje restorana.
- Došlo je njih petero i počeli su postavljati zahtjeve. Najvažnija im je bila površina restorana i kuhinje. Začudio sam se kada sam shvatio da je od 10 zahtjeva broj stolica bio tek osmi na rang-listi. Na kraju smo morali postaviti sve stolove, na svako mjesto staviti tanjur, vilicu, žlicu i nož, a na svaki stol po sol i papar te pepeljaru. Ako jedan stol nije imao nešto od navedenog, odmah bi nam izbrisali dva mjesta. Na sreću nismo imali minusa, kuhinja i spremišta za hranu bili su i dva puta veći od zahtjeva pa smo sve prošli otprve. Tako smo 15. svibnja ove godine dobili certifikat koji je stigao iz Irske pa smo 28. svibnja mogli održati veliku proslavu - govori Mohanad s ponosom. Tada se osjećao sjajno, a njegov je otac plakao od sreće.
- Moj otac obožava nogomet pa mi je rekao da se osjeća kao da je osvojio Svjetsko prvenstvo u nogometu, tj. da je napravio nešto veliko za svoju zemlju - kaže Mohanad koji restoran kojem su preoteli titulu najvećeg, onaj na Tajlandu, nikada nije posjetio.
- Htio sam to učiniti, no kako sam čuo, oni su, ubrzo nakon što su izgubili titulu najvećeg, morali zatvoriti - objašnjava.
Nakon certifikata posao mu je počeo ići sve bolje, otvorila se mogućnost i za catering, a knjiga rezervacija otad je stalno popunjena.
- Sada svi znaju za nas. Stalno dolaze stranci koji su u turističkom posjetu, a o nama su izvještavali svi, od CNN-a do Al Jazzere - govori Mohanad koji ne odlučuje stati. Naime, za tri godine, nakon što prošire restoran, umjesto sadašnjih 6014 trebali bi imati 7500 sjedala i 1875 stolova. Titulu najvećeg restorana na svijetu i Guinnessev certifikat ne žele izgubiti.
Otada je potpuno promijenio turističku sliku glavnoga grada Sirije. Odmah nakon te objave u restoran su vikendom počeli dolaziti brojni turisti iz susjednih zemalja, Jordana, Libanona ili Turske. Zahvaljujući velikom interesu i kompleks u kojem se nalazi restoran, na putu prema aerodromu, počeo je bolje poslovati. Čak i drugi, njemu konkurentni restorani bilježe veći broj gostiju.
U restoranu nas je dočekao Mohanad Al-Samman, 25-godišnji sin vlasnika restorana koji je danas direktor tog velebnog zdanja. Razgovarali smo ležerno i ugodno budući da je nekoliko godina živio u Londonu gdje je studirao i gdje je, doznat ćemo kasnije, niknula ideja o dobivanju prestižnog certifikata. Iako je završio ekonomiju, Mohanad je u potpunosti u ugostiteljskom biznisu za koji se nada da će jednoga dana postati obiteljski.- Naravno da želim da moj sin preuzme restoran. To što smo napravili je nešto posebno, ne samo za nas već i za državu i Damask, i jako smo ponosni - govori Mohanad dok naručujemo piće, no isključivo bezalkoholno. Ovdje je alkohol zabranjen, a u prvi sam tren pomislio da je razlog vjera. Na neki način bio sam u pravu.
- Nije samo vjera razlog što nema alkohola. Mi bismo ga doista rado posluživali. Libanonsko vino ili sirijsko pivo ide sjajno uz našu hranu. Ali alkohol ne smijemo točiti jer se ovo ovdje smatra svetom zemljom budući da je u blizini pokopana djevojka koja je proglašena sveticom - objašnjava Mohanad.
U restoranu, počinje nabrajati, imaju više od 25.000 žlica, vilica i noževa, te oko 30.000 tanjura i 300.000 ubrusa. Kuhinja ima 2500 četvornih metara, a u restoranu radi 1800 djelatnika, od toga čak 600 konobara. Na meniju je 100 jela, a restoran se dijeli na četiri dijela.
Mohanad Al-Samman, sin vlasnika i direktor restorana želi da i njegov sin jednog dana preuzme ugostiteljstvo kao obiteljski posao
- Imamo tradicionalnu hranu, indijsku, talijansku i kinesku. Ljetos smo čak otvorili i Thai Food, koji je također poslovao dobro. Zapošljavamo i 350 kuhara koji se brinu o kvaliteti hrane. Za indijski restoran, primjerice, doveli smo dva kuhara iz Indije koji su tamo bili na visokoj cijeni - govori Mohanad dok šećemo indijskim dijelom restorana smještenim iza velikog vodopada.
Da bi što bolje dočarala ugođaj Indije, obitelj Al-Samman angažirala je indijske crtače koji su ručno oslikali zidove, a stolove i stolce ručno su izradili od srebra i indijskog sandala. U ovom dijelu restorana jede i sirijski predsjednik sa svojim ministrima. Prije nego što je restoran otvoren, ovdje je bila velika tvornica hrane kojom se bavio Mohanadov otac.
- Cijeli je život u tom poslu, uvozio je ulje, sol i ostalo, a izvozio neke naše proizvode. Prije desetak godina ovdje su počeli nicati restorani, što je mog oca potaknulo da i on otvori jedan. No, želio je napraviti nešto veliko, pa je otvorio najveći restoran u Siriji - priča o počecima restorana Mohanad. Restoran su otvorili 2002. godine, a na njemu su počeli raditi dvije godine prije.- Uspjeli smo od tvornice u dvije godine napraviti sve što sada vidite oko sebe. Angažirali smo tvrtku iz Koreje čiji su radnici ovdje radili 24 sata na dan. Glavna vrata smo napravili po uzoru na vrata Damaska, antičku građevinu iz našeg svetišta Palmyra, pa je restoran tako dobio ime.
Odmah nakon što ga je otvorila, uloživši u njega 38 milijuna dolara, obitelj Al-Samman je zadovoljno počela trljati ruke. Restoran je cijelo ljeto bio popunjen, slobodnog mjesta nije bilo.
- Otada dnevno prosječno zarađujemo 60.000 dolara, i to radnim danom. Vikendom je taj prosjek puno veći, oko 190.000 dolara. Ljeti po jednoj večeri poslužujemo oko 100.000 tanjura predjela (za predjelo se na stol iznosi pet, šest tanjura, op. a.) i čak dvije tone hrane - nastavlja Mohanad nabrajati dok šećemo terasom iznad restorana.
Na ideju da se prijavi u knjigu rekorda došao je zahvaljujući jednom gostu.
- Poznanik koji često dolazi jednom mi je prigodom, prije godinu dana, dao CD sa slikama tada najvećeg restorana na svijetu, na Tajlandu, sa 5002 sjedala. Pogledao sam ga i shvatio da mi imamo najveći restoran na svijetu. Do tada smo znali da je najveći u Siriji, no nismo ni pomislili da je najveći i na svijetu - sa smiješkom govori Al-Samman mlađi. Tada je kontaktirao Guinness i uspio dogovoriti da pošalju ekipu koja je krenula u testiranje restorana.
- Došlo je njih petero i počeli su postavljati zahtjeve. Najvažnija im je bila površina restorana i kuhinje. Začudio sam se kada sam shvatio da je od 10 zahtjeva broj stolica bio tek osmi na rang-listi. Na kraju smo morali postaviti sve stolove, na svako mjesto staviti tanjur, vilicu, žlicu i nož, a na svaki stol po sol i papar te pepeljaru. Ako jedan stol nije imao nešto od navedenog, odmah bi nam izbrisali dva mjesta. Na sreću nismo imali minusa, kuhinja i spremišta za hranu bili su i dva puta veći od zahtjeva pa smo sve prošli otprve. Tako smo 15. svibnja ove godine dobili certifikat koji je stigao iz Irske pa smo 28. svibnja mogli održati veliku proslavu - govori Mohanad s ponosom. Tada se osjećao sjajno, a njegov je otac plakao od sreće.
- Moj otac obožava nogomet pa mi je rekao da se osjeća kao da je osvojio Svjetsko prvenstvo u nogometu, tj. da je napravio nešto veliko za svoju zemlju - kaže Mohanad koji restoran kojem su preoteli titulu najvećeg, onaj na Tajlandu, nikada nije posjetio.
- Htio sam to učiniti, no kako sam čuo, oni su, ubrzo nakon što su izgubili titulu najvećeg, morali zatvoriti - objašnjava.
Nakon certifikata posao mu je počeo ići sve bolje, otvorila se mogućnost i za catering, a knjiga rezervacija otad je stalno popunjena.
- Sada svi znaju za nas. Stalno dolaze stranci koji su u turističkom posjetu, a o nama su izvještavali svi, od CNN-a do Al Jazzere - govori Mohanad koji ne odlučuje stati. Naime, za tri godine, nakon što prošire restoran, umjesto sadašnjih 6014 trebali bi imati 7500 sjedala i 1875 stolova. Titulu najvećeg restorana na svijetu i Guinnessev certifikat ne žele izgubiti.
Meteor od 15 milijuna dolara Osim impozantne veličine, restoran u Damasku može se pohvaliti još jednom “sitnicom” koja nosi titulu najveće. Odmah pokraj ulaza postavljen je 106 kilograma težak meteor vrijedan više od 15 milijuna dolara, najveći koji je pao u istočnoj Europi. Ovaj meteor, priča nam Mohanad Al-Samman, pao je na području Sibira 1948. godine, te se razbio na dva dijela. Manji dio od 65 kilograma uzela je NASA, a vlada SSSR-a zadržala je veći. Nakon raspada SSSR-a mnogo tamošnjih stvari završilo je na aukciji, među kojima i meteor.- Moj otac Shaker kupio je tada u Njemačkoj na aukciji 1990. meteor za 15 milijuna dolara, te ga dopremio ovdje. Na otvorenju restorana za posjeta našeg predsjednika željeli smo mu darovati meteor, no on je to odbio. Rekao je da ga ne smijemo poklanjati, već da ga trebamo čuvati i izložiti u restoranu, što smo i učinili. Tako ga sada mogu vidjeti svi posjetitelji - priča Mohanad te dodaje kako ga je NASA u međuvremenu čak tri puta pokušala kupiti. - Ne znam koja je bila cijena, no sigurno je bila puno veća od 15 milijuna dolara. Ali, otac ga više ni po koju cijenu ne želi prodati - dodaje. Meteor je u staklenom izlogu i do njega se ne može doći. No, Mohanad je udovoljio našoj želji te nam otključao vrata pa smo ga mogli dotaknuti. - Ako ga uspijete dignuti, ukradite ga. Osiguran je na velik iznos, ali nikako da ga netko ukrade - našalio se na kraj Mohanad. |
bglavac
edin.kecanovic
