Kao što Dubrovnik igra igru skrivača sa kroničarima iz današnjih vremena i ljubomorno sakriva svoje tajne duboko u kamenu, tako se i Cvijeta Zuzorić poigrava sa stoljećima...i pojavljuje se pred nama uvijek iznova u sve većoj raskoši i ljepoti kojoj su minula stoljeća utisnula tajanstveni sjaj - čarolije.

Prelijepa i zamamna, tajanstvena kao Tassovi soneti i madrigali pisani njoj u čast, žena koja "glasom prodire kroz tisućljeća", jedna od najpoznatijih pjesnikinja u povijesti hrvatske književnosti, nije iza sebe ostavila niti jedan jedini stih.

Ostaje tajna otkud joj onda ona silna moć koja je data samo najvećim piscima.Onaj neobičan dar da oživi vrijeme u kojem je živjela.

Otkud dolazi taj romantični zanos s kojim se kreće u potragu za njenim pjesmama - "rijetkim biserima od kojih nema ljepših na cijelome svijetu"
(Tasso)

Kao zvijezda koja se uvijek iznova rađa, plijeni ljepotom koja ne prestaje biti stvaralačka snaga umjetnika koji žive gotovo pet stoljeća kasnije.

Kao da su je maločas sreli na Stradunu ili šetali s njom perivojem u Trstenom.

Kad bi samo saznali tajne tajne koje krije gusti gaj Arboretuma Trsteno.

...ili svilena voda što miluje Neptunovu fontanu, zasipajući bijelim kapljicama jezerce koje pod mjesečinom izgledaju kao rasuto bijelo cvijeće.

Dok sjetno treperi lišće starih platana, jedinih živućih svjedoka raskošnih riječi i stihova,a čempresi suvereno vladaju tišinom koju narušava samo šum valova, pažljiviji će slušaoc čuti milozvučna zvona Grada zbog kojih se Cvijeta uvijek ponovo vraćala iz Ancone u Dubrovnik.

Ili... možda zagonetne stihove krije Zelena lođa u kojoj je Nikola Gučetić Gozze opčinjen ljepotom dijaloga Cvijete i svoje žene Mare Gundulić, napisao poznati DIALOGO DELLA BELEZZA, DETTO ANTOS

Ako isključimo dane, sate, godine...i računamo vrijeme samo u stoljećima, brzo ćemo se vratiti u renesansni mir koji slavi ideale ljepote.

Možda ćemo tada i mi uspjeti osjetiti, šetajući perivojima snova, neke drage, ljepotom krajolika uzvišene osjećaje u "mjestu u kojemu se otkriva božanska i zemaljska ljepota, ljepota prirode i ljepota duha prekrasnijeh gospoja" ( Niko Gučetić )

Ili otkriti baš kao i kineski arhivisti jezik - Nushu. Misteriozan, drevni jezik žena, stvoren od žena i isključivo za žene.

Da bismo onda mogli razumijeti zašto je Mara spominjala "odjek tamnih i sumornih mjesta", a mislila pritom na Grad.

Ako je Mara "Vukovima, Medvjedima i Tigrovima" nazivala tadašnje gradske moćnike koji "prepuni zavisti i pakosti.... daju glupim riječima oduška nemiru svoje žalosne strasti", pokušavajući klevetama umanjiti vrijednost jedne vrlo obrazovane žene koja se s lakoćom kretala najvišim firentinskim kulturnim krugovima, moguće je da tu leži rješenje enigme Cvijete Zuzorić i njenih nestalih stihova.

Ako je bilo tako, ako je iz Dubrovnika otišla zbog zavisti i pakosti, onda su joj "zlobnici" njenog vremena napravili uslugu.

Nijedna pjesnikinja nije u minulim stoljećima budila toliku pažnju.

I danas njezini nikad viđeni stihovi još uvijek su glavni putevi hodočašća obožavatelja Cvijete Zuzorić.

Još uvijek se s istim nestrpljenjem čeka neka naznaka, neki stih...čeka na Glas koji će donijeti Vijest da je korijen neke ruže nakon stoljetnih snova u tami, procvjetao čudesnim Cvijetom renesansnog Dubrovnika.

Povijesne činjenice:

Pouzdano se zna da je Cvijeta Zuzorić ( Flora Zuzzori Pescioni ) rođena sredinom XVI st. u Dubrovniku. Najčešće se spominje 1552. godina.

S ocem trgovcem još kao dijete odlazi u Anconu, gdje tijekom godina stječe visoku naobrazbu.

Sedamdesetih godina šesnaestog stoljeća udaje se za bogatog firentinskog plemića Bartolomea Pescionia. Uskoro se s mužem, koji je imenovan firentinskim ambasadorom u Dubrovniku, vraća u rodni grad.

Za petnaestak godina njihova života u Dubrovniku, Cvijeta je ostavila neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti, ne samo Dubrovnika, već i talijanskoj.

Vjerojatno je sukob sa tadašnjim dubrovačkim "moćnicima" uzrokovao njen povratak u Italiju i nestanak svih njenih pjesama zbog kojih su je slavili i opjevali mnogi tadašnji pjesnici.

Tako da je sve što o njoj znamo ispisano perom njenih obožavatelja koji je slave i stoljećima nakon, još uvijek očarani njenom "ljepotom, naobrazbom i gospodstvom" kao vječnom inspiracijom.

Zna se da je umrla u Anconi, u dubokoj starosti i bila pokopana u crkvi San Francesco ad Alto. Međutim, nadgrobna ploča sa groba kasnije je skinuta i danas se ne zna gdje joj je grob.


advance.hr, tekst:G.Novak, foto: D.Novak
izvori: portret Cvijeta Zuzorić, ulje na platnu, MARKO MURAT

www.croatia.ch