Poznato je da je puštanje krvi bilo uobičajena medicinska terapija stotinama godina još od antičke Grčke. Mnoge bolesti su se tako “liječile”. I to su provodili educirani liječnici. Ovu primitivnu terapiju zasijecanja pacijenata nožem u početku 19. st. zamijenila je mnogo suvremenija varijanta tog istog, ali pomoću pijavica. Nož više nije bio neophodan i bio je to veliki napredak u medicini.

 

Pijavice su korištene uz simptome laringitisa, mentalnih poremećaja i debljine. Klinika sa pijavicama je napredovala i razvijala se pa je s vremenom otkriveno da su američke vrste pijavica bolje u terapiji od europskih, jer prave manji rez na koži i isisavaju manje krvi. To je za pacijenta bilo sigurnije. Tako se dinamika isisavanja krvi mogla stručno regulirati dodavanjem ili smanjenjem broja pijavica. I za ovo su se, vjerojatno, specijalizirali liječnici “pijavičari”. Terapija je bila toliko popularna da su pijavice skoro istrebljene. Specijalizirali su se vjerojatno i uzgajivači pijavica, pa sakupljači, pa trgovci koji su ih prodavali liječnicima itd. Svi oni koji su u ovom poslu učestvovali svakako su našli tu i svoj interes.

 

Da su se svi ovi “biznismeni” iz 19. st. tada organizirali kao jedna korporacija i jedan interesni klan, mogli su osnovati  monopol na uzgajanje pijavica, na njihovu distribuciju i medicinsku terapiju. Investirali bi onda u edukaciju isključivo liječnika “pijavičara” i patentirali ovu terapiju kao svoju i definirali svoje protokole u liječenju. Investirali bi u bolnice koje bi ovu terapiju provodile, isključivo po njihovim protokolima, i debelo to naplaćivali. Najveći dio zarade bi išao glavnim pijavičarima koji su registrirali patent.

 

Da bi ostvarili monopol u terapiji morali bi staviti pod kontrolu sve bare iz kojih bi se mogle nabaviti pijavice ili bi ih jednostavno isušili, a onda napravili svoje zaštićene bazene za njihovo uzgajanje. Držali bi monopol i u distribuciji pijavica, njihovom posebnom pakovanju, a investirali bi i u medije i popularne medicinske revije preko kojih bi  promovirali liječenje pijavicama. Građani bi tako bili uvjereni da su pijavice najsuvremenija medicinska metoda za liječenje mnogih bolesti.

 

Pijavičari bi otvarali svoje edukativne centre, medicinske škole, sveučilišta, izdavali medicinske udžbenike. U upravnim odborima ovih institucija bi sjedili provjereni pijavičari. Studenti medicine bi učili o najsuvremenijim medicinskim dostignućima u tretmanu pijavicama.

 

Liječnici koji bi bespogovorno upražnjavali liječenje pijavicama išli bi na međunarodne seminare u egzotične krajeve, dobivali skupe poklone i stručna plaćena usavršavanja od uzgajivača pijavica. Interesni klan pijavičara bi za svoje odabrane liječnike ustanovio posebnu svjetski priznatu nagradu za dostignuća u medicini, a na sve strane bi nicali istraživački centri koji bi se bavili genetikom pijavica i rekombiniranjem njihovog DNK kako bi se dobile nove i suvremenije vrste koje bezbolno buše kožu i sišu krv.

 

Posebne farme bi uzgajale ove pijavice u najsterilnijim vjetima, a sva znanstvena ispitivanja bi bila vrlo skupa i to bi se odrazilo kasnije i na cijenu tretmana.

 

U korporativni lanac bi se uključile i brojne farme na kojima bi se uzgajala samo hrana za pijavice.

 

Za saniranje ožiljaka od ujeda pijavica nakon terapije specijalizirala bi se posebna farmaceutska grana koja bi proizvodila meleme, kreme, losione i sl., za brži oporavak. Biznis bi se širio.

 

Znanstvenici bi na posebnim institutima proučavali  i utvrđivali količinu krvi koju pijavice trebaju isisati za svaku bolest. Podaci bi izlazili u stručnim časopisima koje bi financirali pijavičari. Postojale bi pijavice za tumore, za reumu, hipertenziju, dijabetes... i, naravno, doktori “pijavičari” za to specijalizirani.

 

Cijenu liječenja bi podigli u nebesa i tada bi mnogi manje imućni građani morali ići od kuće do kuće i preko medija moliti za humanitarni prilog za liječenje svog bolesnog djeteta u najprestižijoj pijavičarskoj klinici koja bi skupo naplaćivala tretmane.

 

Mediji u vlasništvu pijavičara bi promovirali isključivo liječenje pijavicama, a servilne televizije (kao B92) bi skupljale pare za nabavku uzgajališta pijavica. Žene bi se pozivale da obavezno bar dva puta godišnje idu kod liječnika na tretman puštanja krvi pijavicama i to bi se nazivalo prevencijom. Oni koji se ne bi odazvali na preventivne tretmane, bili bi preko istih medija zastrašivani mogućim dobijanjem “opake bolesti”.

 

Nevladin sektor bi zahtijevao da parlament donese zakon o obaveznom puštanju krvi kao prevenciji.

 

Pijavice bi se prodavale samo za devize, pa bi državne i privatne bolnice morale uzimati kredite u eurima ili dolarima kako bi ih nabavili. Naravno, mediji bi promovirali američke pijavice kao najbolje.  Najbolje za cijeli svijet.

 

I na tome bi svi u lancu zarađivali novac. Sve po potrebi i u skladu sa medicinskom naukom koja nikada ne bi smjela izaći izvan okvira u kome se nalazi terapija pijavicama.

Sva daljnja medicinska istraživanja bi bila zaustavljena, a svatko tko bi pomislio da se liječi na drugi način, osim pijavicama, bio bi proglašavan šarlatanom i nadriliječnikom. Medicinska udruženja bi samo liječnicima koji liječe pijavicama izdavala licencu za lječničku praksu. Svaka alternarivna liječenja bi bila zabranjena, a oni koji bi ih primenjivali nazivani bi bili nadriliječnicima i preko medija bi bili omalovažavani i ismijavani.

 

Da se nevjerni uvjere da je to JEDINO ISPRAVNO liječenje bile bi pravljene lažirane statistike o broju izliječenih od raznih bolesti. Tko bi to mogao provjeriti kada su u svim upravnim odborima znanstvenih institucija i svim medicinskim školama pijavičari?

 

Zapravo, stvarnog izlječenja za mnoge bolesti ne bi bilo, pa bi se medicinska nauka bavila novim istraživanjima u pokušaju da nađe optimalan način korištenja pijavica za određene bolesti. Izlječenje od raka bi uvijek bilo tu negdje, stalno u novim  i novim otkrićima.

Ministri bi iz državnih budžeta davali odgromna sredstva za daljnja istraživanja pijavica i njihovu genetsku modifikaciju. To što bi mnogi umirali po bolnicama bilo bi tumačeno da se nisu na vrijeme javili liječniku i dobili tretman pijavicama.

 

Generacije liječnika bi bile uvjerene da se danas živi duže i zdravije samo zahvaljujući uspješnoj primjeni pijavica u liječenju mnogih bolesti.

 

Da li vam sve ovo djeluje sumanuto? Ili vam je tu mnogo toga poznato?

 

A da li vam djeluje sumanuto kada danas moderna medicina 21.stoljeća primjenjuje liječenje kemoterapijom koja je nastala još 1909. od koje opada kosa, razaraju se tkiva i ljudi uvode u paklene muke. Je li vam neobično što se u kemoterpapiji  koriste čak kemikalije koje se istovremeno koriste kao bojni otrovi (kao npr. citotoksin bis2-hloroetil -sulfid poznat zbog mirisa kao senf-gas).

I sve to košta od 300 000 do 1.000 000 dolara. Tko je odredio tako visoku cijenu tretmana otrovima? Znate li tko danas sjedi u upravnim odborima tih eminentnih svjetskih klinika?

Jedini način da se opravda korištenje kemoterapije i zračenja je ukoliko ovi tretmani značajno produžuju život pacijenta u usporedbi s onima koji se liječe drugim alternativni metodama. To znači da je kemoterapija (poslije kirurgije) jedini način da se tumor, ukoliko ugrožava život, smanji ili eliminira. Imajte u vidu da nije svaka maligna izraslina na vitalnom organu i da mnoge i ne predstavljaju smetnju vitalnim funkcijama.

 

Točno je da će se tumor na ovaj način brzo smanjiti, ali smanjit će se i vrijeme preživljavanja pacijenta. Evo što o tome kaže dr. Filip Binzel koji se preko tridest godina bavio tumorima:

“Kada se otkrije da netko ima tumor, prvo što liječnici razmatraju je što da učine sa izraslinom. I kada takav pacijent prima kemoterapiju pažnja liječnika je najčešće okrenuta tome šta se događa sa tumorom. I najvažniji cilj je njegovo smanjivanje ili eliminacija. Ali, kako se ovom terapijom smanjuje tumor i pacijent postaje sve bolesniji. Zastrašujuće je koliko liječnicima to ne smeta, a smeta im postojanje tumora, koji često ne smeta ni samom pacijentu, osim što kod njega izaziva paničan strah”. (Ovaj strah najčešće pospješuju mediji.)

“Najstrašnije je što se nakon eliminacije tumora, kirurškim putem ili kemoterapijom pacijent smatra skoro izliječenim. Ali nije tako. Naprotiv”.

 

Doktor Binzel podsjeća da je tumor samo vidljiva manifestacija poremećaja koji se odvija u čitavom organizmu. Odstranjivanje tumora ne znači i odstranjivanje uzroka bolesti. Borba protiv raka mora biti borba protiv kancerogenog procesa u čitavom oganizmu. Jer, smrt ne nastupa od jedne maligne izrasline već od metastaze.

 

Na žalost, konvencionalna medicina je potpuno koncentrirana na simptom, a ne na uzrok. Tako se kemoterapijom, radijacijom i kirurgijom zapravo rak kao proces uopće i ne tretira, a ljudi se nakon operacije otpuštaju kući jer je širenje raka tako zaustavljano.

 

“Ne postoji ništa u kirurškoj metodi odstranjivanja kraka što može spriječiti njegovo daljnje širenje”, kaže doktor Binzel. “Radijacija, također, ne može sprečiti daljnje širenje. Ni kemoterapija ne može zaustaviti širenje bolesti. Kako to znamo? Jednostavno pregledom statistike.”

...

“Postoji u medicinskoj statistici nešto što nazivamo ‘vrijeme preživljavanja’. Ono je definirano kao vremenski interval od trenutka kada je rak dijagnosticiran do trenutka  kada pacijent umre od ove bolesti.”

...

“Poslijednjih 50 godina, ogroman  napredak je učinjen u ranom dijagnosticiranju raka. U tom periodu vremena, ogroman napredak je učinjen u kirurškoj sposobnosti da tumore ukloni. Ogroman napredak je učinjen u primjeni radijacije i kemoterapije i njihovoj sposobnosti da tumor smanje i unište. Ali, vrijeme preživljavanja pacijenata danas nije veći od onoga koji je bio prije 50 godina. Što to znači? Očigledno znači da tretiramo pogrešnu stvar”, piše u svojoj knjizi “Živi i zdravi” dr. Filip Binzel. (Philip Binzel, M.D., Alive and Well).

Dr. Filip Binzel smatra da se u primarnom stadiju raka, osim malog broja izuzetaka, tumori nalaze u stanju da niti ugrožavaju zdravlje, niti život pacijenta. Ono što predstavlja opasnost je širenje bolesti na čitav organizam”.