Četiri pitanja

 

Radoslav Tomić*

 

U povijesnome pregledu nije mi do kraja bila jasna kronologija nastanka i opremanja Svetišta.

Prvo je pitanje vezano uz međurazdoblje. Kolega Viđen je spomenuo da su se prenijeli dijelovi oltara iz crkve Gospe od rozarija. Kad je to bilo i gdje se to danas uopće nalazi?

Drugo je pitanje vezano uz Kliševo. Mislim da taj oltar treba isključiti iz naše rasprave. On je možda mogao biti u Katedrali, mogao je biti u bočnoj kapeli, to će netko znati. Ali bez obzira gdje je bio, on povijesno, a čak i da jest povijesno, on vremenski ne pripada vremenu nastanka Tizianove slike, ne može se vezati tim više što Tizian nije oltarna slika nego poliptih koji se sastoji od više dijelova. Pa čak i da je taj oltar uključivao jednu Tizianovu sliku, opet ništa ne bismo riješili jer bi ostale četiri slike izvan toga oltara. I, ruku na srce, on ovome prezbiteriju nikako ne pripada, umjetnički i stilski nije kompatibilan; to je nedvojbeno.

Treće pitanje je ono koje je postavio kolega Fisković, a to je Pakljena. Treba upozoriti da je to samo djelomična kopija Tiziana. Ona je kopija u pet polja, s tim da ona ima lunetu koja nije pripadala Tizianu (ili je možda pripadala Tizianu, ali mi ne znamo da je Tizianov poliptih uključivao i lunetu – i to je isto pitanje). Ali čak i da je ona doslovna kopija, nismo sigurni je li meštar koji je radio ipak za seosku crkvu na otoku, radio identičan retabl koji nas zanima. Zapravo u Pakljenom nas za ovu raspravu zanima okvir slika, a ne same slike. Ono što nas muči nije Tizian, jer je on najvažnija slika u Katedrali, nego način njegove prezentacije.

I još jedan osvrt na izlaganje kolege Markovića. Kad su uklonjeni dijelovi oltara iz Gospe od rozarija i kad je kod de Simona naručeno da napravi novi okvir, koji je odobrio Max Dvořák, bez obzira na upitnost svega, ostaje dvojbeno ako ne bismo napravili rekompoziciju toga što sada imamo u crkvi Svetoga Roka, bili bismo prisiljeni raditi nekakvu novu modelaciju toga okvira. Možda bi se mogla i „roditi“ bolje rješenje, ali bi se ponovno našli u situaciji da, ne bih rekao da improviziramo, nego da se upuštamo u nešto delikatno i neizvjesno. Znajući naša povijesna iskustva koja su uvijek bila naporna kad smo radili nove oltare i nove zahvate u prostoru ne bi bilo dobro da se još jednom upuštamo u takav posao. Možda bi se moglo računati na to da se ove volute [spiralno zavijen dekorativni arhitektonski element] koje doista jesu teške, naporne i zagušućuje – mogu smanjiti. To da. O tome bismo možda mogli razgovarati. Ali raspravljati o samom obliku oltara, ušli bismo u gordijski čvor koji bi bilo vrlo teško rasjeći.

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

akademik, rođen 1957. u Splitu, povjesničar umjetnosti i komparatist, konzervator; rtomic@ipu.hr

 

Dubrovčani su pozorno pratili izlaganja na Okruglome stolu. Snimio Ivo Marlais.

 

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 85-86.

 

 

Baština je baština

 

Miljenko Domijan

Uvijek su opasna ovakva razmišljanja kad je riječ o baštini. Zadnji primjer: Cvjetni trg u Zagrebu – bili smo članovi kojekakvih povjerenstava – kad su svi arhitekti rekli: „Te su dvije kuće, iako najstarije u bloku (iz 1840.), tako ružne da bismo ih mi bolje nacrtali.“ Toga se moramo kao vraga čuvati ako govorimo o baštini. Baština je baština, kakve god oblike ima. Takva je kakva je, ako smo je prepoznali baštinom i još je formalnopravno zaštitili – gotovo! Kad se ukažu prilike da se može nešto intervenirati, onda su to druge okolnosti.

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

 

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 86.

 

 

www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf