Bez centraliziranih medija nije moguća totalitarna svjetska vlada i nije moguć nikakav oblik potpunog nadzora nad ljudima i njihovim postupcima, pa je medijsko oblikovanje svijesti danas postalo najvažnija stavka elita koje pokreću ekonomski zamašnjak svjetske globalizacije

Piše: Nenad Kobasić

U hipnotičkoj sjeni Pekinške olimpijade čiji je moto Jedan svijet jedan san (sic!), postavlja se životno važno pitanje kojim će se morati baviti (ili ih neće biti) ovaj i narednih nekoliko naraštaja: želimo li jedan medijski imperij kakav se stvara i nevidljivi totalitarizam koji on sobom nosi ili pak želimo i sposobni smo za globalno civilno društvo koje će snagom svoje različitosti stvoriti uvjete za procvat jednog istinskog globalnog Novog zajedništva? Bez centraliziranih medija nije moguća totalitarna svjetska vlada i nije moguć nikakav oblik potpunog nadzora nad ljudima i njihovim postupcima, pa je medijsko oblikovanje svijesti danas postalo najvažnija stavka elita koje pokreću ekonomski zamašnjak svjetske pojavnosti. Zato je medijskim mogulima omogućeno da legalno (u smislu: vlade su donijele zakon pa je to legalno!) zarađuju profite koji nadmašuju čak i one od ilegalne prodaje oružja ili droge.2 Još je Hannah Arendt uočila da totalitarizam nije moguć ako cijeli komunikacijski proces, na svim razinama, od privatnog do javnog (televizija i tisak, internet i elektronička pošta, fiksna i mobilna telefonija…) nisu u vlasti jedne te iste moći. Primijetila je i činjenicu da težnja za totalnom kontrolom ne mora nužno biti temeljena na ideologijama, odnosno da nije važno koji se razlozi navode za totalitarizam. Važno je samo prepoznati težnju za uspostavljanjem centralizirane moći i potpune kontrole. A ona se danas može prepoznati u gotovo svim segmentima življenja.

Ovaj se tekst ima namjeru baviti uočavanjem i prepoznavanjem procesa centralizacije i okrupnjavanja medija na svim razinama, te pitanjem je li trenutna uznapredovala globalna centralizacija medija, medijski efektno prikazana kao da je temeljena na čisto ekonomskim ciljevima, ipak smišljeno strukturirana etapa koja u konačnici vodi nekakvoj sveobuhvatnoj kontroli svijeta.

Galopirajući trend koncentracije, okrupnjavanja i centralizacije medijskih industrija uočio je i opisao još 1983. godine Ben Bagdikian u svojoj knjizi „The Media Monopoly“, ukazujući na razorne posljedice koje bi po razvoj istinske demokracije i slobode izražavanja imala potpuno centralizirana medijska industrija svijesti.

Doduše, Ben Bagdikian, opisujući razvoj moći korporativnih medija u SAD-u, pokušava dokazati da njihova sprega s velikim korporativnim biznisom nije plod neke urote ili plana kojim bi te korporacije željele zavladati svijetom, već da one njima teže „prirodno“ slijedeći ekonomsku logiku i logiku moći.

Međutim, od prvog izdanja njegove knjige mnogo je toga, unatoč medijskim blokadama, ugledalo svjetlo dana, makar u malim tiražama i na malim internetskim portalima, a jedna od najvažnijih je činjenica da su sve najmoćnije medijske strukture današnjice potpuno međusobno povezane, što pobija „logiku ekonomije i moći“ te „logiku slobodnog tržišta“. Danas smo, stoga, svjedoci da čak i mnogi koji pišu, istražuju ili rade za medije glavne struje često, kad dođu do zida, rabe sintagmu „ne vjerujem u teoriju zavjere ali…“ A i da ne govorim o tome da od 1983. godine, kad je knjiga izdana, centralizacija i koncentracija medija ne da nije posustala, već je ekstremno ubrzana, a „pojačana“ internetom zahvatila je doslovno cijeli svijet.

Šestorica velikih
 
Tako danas samo šest medijskih konglomerata, povezanih međusobno u organiziranu i isprepletenu interesnu mrežu, tvore i kontroliraju gotovo cijelu svjetsku medijsku strukturu u kojoj su kompanije, TV postaje ili novine tek prividno konkurenti, a zapravo su i više nego suradnici.

Zajedničke vlasničke udjele u nekim medijskim kućama imaju tako AOL Time Warner i Via - com u Comedy Centralu, The Walt Disney Company ima manjinski udjel u Tele - Munchen Germany i RTL - 2 (u kojem je 35%-tni vlasnik Bertelsman), a s Bertelsmanom dijeli udjele u Super RTL - u. Bertelsman je pak zajednički s News Corporation pokrenuo televiziju VOX u Njemačkoj. Viacom (vlasnik CBS televizijske mreže u SAD-u) zajedničko ulaganje s Vivendi Universalom ima u United Cinemas Internationalu, distribucijskoj mreži koja u vlasništvu ima 104 kina u Europi, Japanu i Južnoj Americi…

Usporedo sa stvarnim okrupnjavanjem medija i stavljanja sve pod jedan globalni urednički šinjel, stvara se i potencira prividna različitost i iluzija slobode izbora što se potkrepljuje velikim brojem uredničkih, medijskih jedinica. Samo u SAD–u ima preko 1.700 dnevnih novina, 11.000 časopisa, 9.000 radio postaja, 1.000 televizijskih postaja, 2.500 izdavača i 7 filmskih studija. Međutim malo ljudi zna da su svi oni u vlasništvu pedesetak kompanija koje su pak sve pod kapom velikih igrača: Viacoma, Walt Disneya, News Corporationa, General Electricsa, AOL–a i Time Warnera koji danas kontroliraju 80 posto medijskog tržišta SAD–a. I tako je nastao paradoks našeg medijskog doba: sa sve većim brojem medijskih jedinica sve manje smo stvarno obaviješteni, sve manje znamo što se uistinu događa. I globalno i lokalno. Primjer iz života: kad je počeo rat u Iraku stotine novina koje su u vlasništvu Ruperta Murdocha baš sve su imale isti, blagonakloni „stav“ prema tom događaju – to je način na koji funkcionira gotovo zgotovljeni proces stvaranja svjetskog globalnog medijskog velikog brata. - Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Pogledajte Associated Press koji konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i s njima svaki dan dolazi "Priopćenje urednicima: Sutrašnji New York Times će imati sljedeće priče na naslovnoj stranici." Svrha toga je da ako ste urednik novina u Daytonu, u državi Ohio, i nemate sredstava da saznate nove vijesti ili jednostavno ne želite o tome razmišljati, takva vam priopćenja govore što su vijesti. To su priče za četvrtinu stranice koju ćete posvetiti nečemu što nema veze s lokalnim stvarima ili nečemu što odvlači pažnju čitatelja. To su priče koje se stavljaju tamo zato što nam New York Times kaže da bi nas to trebalo sutra zanimati. Ako ste urednik u Daytonu, u državi Ohio, to ćete i raditi jer sredstava za nešto drugo ni nemate. Ako iskočite iz tračnica, ako pišete stvari koje se ne sviđaju velikim novinama, brzo ćete za to saznati. – pojašnjava ovu pojavu Noam Chomsky.

Velika hrvatska trojka

U Hrvatskoj se pak tri najveća financijska, gospodarska i medijska centra (Adris, Agrokor i EPH) nalaze u vlasništvu trojice ljudi. Medijski je prostor, bar ono što je poznato, što se tiskanih izdanja tiče, podijeljen između dva izdavača: Styrije i Europa Press Holdinga (EPH), nacionalna televizija je deklarativno javna i pod ingerencijom Sabora i Vijeća za radio i televiziju, no po potpunoj komercijalizaciji i vulgarizaciji ne razlikuje se od RTL–a5 ili Nove TV6, preostale dvije velike TV stanice.

Hrvatski Telekom apsolutni je monopolist što se tiče internetskih medija i resursa, a prošle godine austrijski je energetski div i državni konzorcij Bewak otkupio za 20 milijuna eura 75 posto kabelskog tržišta u Hrvatskoj, koje je time također potpuno okrupnjeno.7 I kod nas postoji velika količina lokalnih radio i TV postaja i novina koji svi, također, samo prenose vijesti iz velikih agencija, a ostatak tekstova je praktički komunalnog, prigodnog, sportskog, oglasnog i crnokroničarskog karaktera s uočljivim, kroničnim nedostatkom autorskog, istraživačkog i angažiranog novinarstva. Ta količina medijskih jedinica stvara spomenutu iluziju slobode izbora (nikada dosta ponavljanja tog izraza) i, tu, naravno, nemamo što pričati o slobodi pisanja, izvještavanja ili govora, pa su stoga smiješne zamisli koje idu za tim da bi mediji trebali biti ti koji će donijeti novu moralnost i duhovnost među ljude kojima su ti isti mediji isprali mozgove.

- Pogledajmo strukturu čitavog sustava. Kakve vijesti očekujete? Prilično je očito. Uzmimo, na primjer, New York Times. To je jedna korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je čitalačka publika. Oni ne zarađuju kada mi kupimo novine. Čak su i sretni što ih mogu besplatno staviti na internet. Oni, zapravo, gube novce kada mi kupimo novine. Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, znate, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija, to je veliki posao. – piše Noam Chomsky objašnjavajući kako stvari zapravo klapaju što se tiče medija.

Laž je postala istinom

Od kada je, 1936. godine, u SAD-u tiskan prvi broj časopisa Life započelo je novo medijsko doba, nova etapa „pojednostavljenja“ teksta i prevlasti slike u oblikovanju svijesti ljudske rase. Izravna posljedica toga, kojoj svjedočimo i danas, ogroman je stampedo milijardi duša koje su upregle sve svoje (pretežno mentalne) snage ne bi li svakodnevno prebirali po milijunima tiskanih stranica, zavodljivih TV programa i jalovih piksela, uzaludno tražeći oslonac, rješenje, neku vertikalu kojoj će moći vjerovati, pri tom potpuno gubeći iz vida i područja svog interesa jedini pravi izvor informacija – sebe.

Kao i svaki pravi stampedo i ovaj, osim što je teško zaustavljiv, (dok se krdo potpuno ne izmori), stvorio je golemi oblak prašine, u našem slučaju sastavljene od gomile slika, informacija, činjenica (sa i bez navodnika) koje su s vremenom potpuno izgubile ikakvu istinsku vrijednost i korisnost. One pak koje i nešto vrijede teško su vidljive od gomile onih bezvrijednih ili su, kao što to tvrdi i Susan Sontag, čak i štetne i kontraproduktivne. - Naša sposobnost za stvaranje sve veće grotesknosti u fotografijama i tisku ima i određenu cijenu. Na duge staze ona počinje djelovati ne kao oslobođenje – već kao gubljenje sebe. Lažna prisnost s užasnim pojačava otuđenost, čineći čovjeka manje sposobnim da reagira u stvarnom životu.

I dok je svijet koji je ljudima bio formiran fotografijama i tekstovima u Lifeu bio „pseudo svijet koji je masama ulijevao lažnu nadu“, kako to kaže Gisele Freund9, ipak je bio pun neke vrste, makar i lažne, vedrine. Prestankom pak izlaženja Lifea 1972. godine počinje njegov zagrobni život, doba izmišljanja, doba Playboya, doba žutila – te potpuna infiltracija takvog, površnog duha, u prvom redu u televizijske medije ali, s vremenom, i u sve lokalne novine i časopise, te, naravno, internetske medije.

Trenutno pak stanje u medijima i načini na koji se njima manipulira, u svijetu, kao i u Hrvatskoj, dalo bi se sažeti u jednu jedinu rečenicu: laž je postala istinom koju centralizirani mediji glavne struje, ali i oni koji to nisu, svjesno i nesvjesno, mijese i recikliraju, želeći je učiniti sveprisutnom i samorazumljivom – jedinom mogućom. Centralizacija svega pa tako i medija, kao moćnog alata za oblikovanje i programiranje svijesti, gotovo da je završena i više se, od „mitskog“ 11. rujna, niti ne taji ni skriva. Naprotiv, centralizacija je postala, zahvaljujući upravo (i) medijima, neka vrsta civilizacijskog ideala i(li) moralne norme što se odražava u svim segmentima života: od suludog stampeda u gradove, osnivanja ekonomskih unija na svim kontinentima te, što je fokus ovog teksta, korporativnog i medijskog okrupnjavanja s ciljem lakše, neprimjetnije i sveobuhvatnije manipulacije ljudima…