Piše: prof. dr. Vladimir Gruden, dr. med., spec. psihoterapije, Klinika za psihološku medicinu, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Najveća je čarolija što nam istinska prava čuda mogu postati tako svagdašnja. - Lessing

Kuhanje nekoga jušastog napitka možda je posao kuharice, a još kada je riječ o čarobnom, što bi tu radio znanstvenik! Mnogo toga, pogotovo kada je riječ o simbolici. I svaka moguća osobna nelagoda da se netko ozbiljno pozabavi čarobnim napitkom usmjeruje na zaključak da predrasuda, strah od blamaže ili sram odmah u početku diskvalificiraju subjekt koji se tako osjeća. On nije spreman ni sposoban za kuhanje čarobnog napitka. Čarobni napitak nema cilj ostvariti čuda u materijalnome svijetu, čarobni napitak treba skuhati u svojoj glavi. A za što će nam napitak? Zašto želimo biti čudotvorci? Da smanjimo svoj osjećaj manje vrijednosti? Čarobna moć ne postoji u osobe koja dvoji u svoje sposobnosti. Polazište nam je, dakle: Ja mogu sve što hoću. Zvuči pomalo manično, ludo, rekli bismo. No to je samo misao. I naučimo se da je moguća bilo kakva misao u mojoj glavi. Ja sam car, ja sam Bog, ja sam nitko, ja sam idiot, ja ne postojim, beskrajno sam moguć, omnipotentan sam - eto sve ovo smo izgovorili i ostali živi i čitavi. I to je prvi korak u kuhanju čarobnog napitka.

Sve mogu - u mislima. Izgleda jednostavno, ali čovjek se boji sve pomisliti. Uplaši ga pomisao da bi mogao dozvati zlo, da bi bio kažnjen zbog neskromnih misli ili da bi ga misli mogle odvesti u ludilo. No mi ne smijemo stvarati zabranjene zone - tabue u našim mislima. One i jesu uzrok što se bojimo sebe samih. Istina jest da se, prema naučavanju vjere, može sagriješiti i u mislima. No misli spontano dolaze. I ako smo vjernici, tada je otklanjanje grješne misli moguće samo ako se sučelimo s njom, ako je prepoznamo. I zato pustimo mislima da dolaze slobodno. Postoje i misli koje nas mogu snažno uzdrmati. Prepoznamo, naprimjer, u sebi ubojicu ili pervertita; možda u nama vreba misao o samoubojstvu. Pa što onda, to je samo misao. No tu je „kvaka".

Ne smeta nam tzv. bezvezna misao. Nama smeta istina. Susret s vlastitom spontanošću, s mislima koje bez kontrole „bauljaju" po našem duševnom prostoru i podsjećaju nas na činjenicu tko smo zapravo. A mi smo, tijekom života, tako lijepo našminkali svoju dušu da u ovim godinama (ma koliko to bilo) i ne znamo tko smo zapravo. Ipak, ne zaboravimo: istina će nas spasiti, samo istina. Ne tražimo da s tom istinom iziđemo u javnost. Dovoljno je da je sami upoznamo. Riječ je o istini u nama o nama. Nema čarobnog napitka s lažnim sastojcima. Put k čaroliji je samo jedan, to je put k istini. Možemo li, ipak, sebe nagovoriti da se vidimo onakvima kakvi jesmo bez obzira na naše predrasude, ideale ili zacrtane puteve. Da bismo stigli na cilj, moramo dobro poznavati puteve i sebe, putnika. Pa krenimo putem onoga što jesmo, a ne što bismo željeli da smo. A kamo?

Čemu kuhanje čarobnog napitka. Što ću s njime? Osjetiti moć - ta spomenuli smo da je to u suprotnosti s čarobnjakom. Čarobnjak nikome ne dokazuje svoju moć; on je snažan i koristi se svojom snagom za ostvarenje primjerenih ciljeva. I odjedanput izgubimo volju za kuhanjem. Pa mi smo samo željeli pokazati drugima da nisu bolji od nas. Onda je sav trud nepotreban. Jer to nije dostojno osobe ispunjene samopoštovanjem. Pa ipak da ne odustanemo od kuhanja čarobnog napitka! Ako ni zbog čega drugoga, a onda kuhajmo zbog toga da tijekom kuhanja nađemo sebe. Možda ćemo, razvijajući čarobnu snagu, pronaći i svoju životnu želju. Nazovimo to: životnim određenjem.

Jedno od vrlo lukavih odgovora na pitanje koji nam je životni cilj, a odgovor je: da postanemo ispunjeni. A što znači biti ispunjen? Možda je to ostvarenje sebe sama. Svatko ima određene potencijale i razvija ih tijekom svojega života na vlastitu radost ili radi napretka sveukupne stvarnosti kojoj pripadamo. Kantov kategorički imperativ glasi: „Čini ono što misliš da može postati općim zakonom." Dio smo, dakle cjelokupnog okruženja i trebali bismo osjećati radost kada činimo nešto što je dobro. Individualna sreća je u biti sveukupna sreća, tj. sreća svih. U praksi to međutim nije tako. Često se veselimo samo svojemu uspjehu, a tuđa nas se nesreća ne tiče. Nerijetko joj se i veselimo.

I u toj točki postajemo obični, prizemni ljudi; htjeli bismo nešto što samo nas usrećuje. Htjeli bismo se uzdići iznad drugoga i posežemo za čarolijom, za svemoći. Ne treba se odreći te želje. Potrebno je samo želju za moći preobraziti u želju za snagom. Moć imaju slabići koji iskorištavaju položaj, koji lažu, potkupljuju i slično. Snaga je sposobnost dosizanja svakog cilja koji smo poželjeli u snazi duha, a ne u nastojanju prevladavanja kompleksa manje vrijednosti. Kuhanje čarobnog napitka je stvaranje te snage i oblikovanja takvoga duha koji želi ono čemu je izvorno usmjeren, a ne čije su želje rezultat neprimjerenog odgoja ili bolesnih potreba. Kuhanje čarobnog napitka znači rad na sebi u pronalaženju istinitog sebe ne samo zbog težnje za istinom nego i nalaženja prave snage, pa sad možemo reći i moći učiniti sve što poželimo.

Najprije treba razjasniti zašto sada poistovjećujemo moć i snagu. Moć koja proizlazi iz snage i koja ostvaruje željeno, vjerodostojni je pokazatelj veličine naše kvalitete. A prirodno je da svoje pobjede ostvaruje moć proizašla iz kvalitete, a ne privremenog rasporeda snaga, kako je to obično u društvu, posebno u politici. Kuhanje čarobnog napitka je, dakle, traženje vlastitih potencijala, osobnih dimenzija i pravih puteva prema ostvarenju željenog. Pronađimo najprije ono što mi zapravo želimo. Jesu li naše želje proizvod naših potreba ili smo krenuli na put poistovjećenja s drugima, koje smatramo uspješnijima, boljima? Želimo li drugima pokazati tko smo te cijeli život nastojimo izazvati divljenje okoline i tako potvrditi sebe postojećeg? Bez pljeska drugih kao da ne živimo. Istina jest da nam je druga osoba, naš bližnji, naše duševno ogledalo, ali to je ogledalo najčešće iskrivljeno jer ni naša okolina ne poznaje prave vrijednosti. I mi udovoljavamo izgubljenim osobama ili nepronađenim dušama.

I još jedan važan dodatak.

Postignemo li istinsku kvalitetu, izazvat ćemo ljubomoru okoline i naša će slika u njihovu ponašanju izgledati vrlo ružno. Sjetimo se samo sudbine lijepih djevojaka u društvu prosječnih prijateljica ili nadarene osobe u okruženju kolega i pretpostavljenih. Svaki dan susrećemo javno sramoćenje istaknutih osoba jer se lijene mase vesele kada pronađu neku manu na onima kvalitetnima. Životni pravac ne nalazimo u savjetima okoline nego u samome sebi. Susret sa sobom treba biti češći i otvoreniji nego što ga obično imamo u časovima kad izostane pokoja obveza. Susret sa sobom mora imati pridjev najvećeg prioriteta. I - eto, susreli smo se sa sobom. Što činimo? Ništa! Ležeći ili udobno sjedeći, najbolje zatvorenih očiju, puštamo da nam asocijacije, misli teku. Naš je napor usmjeren samo na neometani tijek. I tu počinje vrenje. Mnoge nam misli, koje naviru, nisu ugodne, nastojimo ih omalovažiti, opravdati, odgurnuti. Ne činimo to! Dopustimo si da dođe sve, pa bilo ono smeće, genijalnost ili ludost. Mi smo samo promatrači, svjedoci, kako se popularno kaže. Takvo stanje može nas dobro opustiti jer sve što nas je činilo napetim bile su upravo te misli, koje nisu samo misli. Uz njih su i popratni osjećaji. Pa što onda. Mi smo, zapravo, promatrači i tih osjećaja. Postaje zanimljivo kako nas nešto uzbudi, čak i uplaši. A mi, sve to skupa promatramo s visine. Može nas i preklopiti val prejakog uzbuđenja, ali izronimo i ne dajmo se. Ostanimo promatrači. Praznimo se za naše dobro, upoznajemo se za planiranje novih smjerova životnoga hoda. Ponekad i ne izdržimo. Emocionalni valovi natjeraju nas da prekinemo to kuhanje napitka. Pa dobro, prekinimo, prekinimo za sada. I vratimo se ubrzo natrag, za koju minutu, sat ili za koji dan. I nije samo spoznaja vrijednost, već i postupno navikavanje na činjenicu što smo sve više promatrači, a sve manje žrtve vlastitih emocija. To je usporedno i jačanje vlastitoga Ja.

Nije dovoljno biti samo promatrač onoga što nailazi. Zašto ne bismo izazivali sebe same. Imamo problem i postavimo ga kao zadaću u procesu kuhanja napitka. Dopada nam se neka osoba ili želimo promijeniti djelatnost. Neka to bude kost koju bacamo ljutitim psima našega unutrašnjeg života. Svaka bi odluka prije započinjanja njezina ostvarenja trebala proći to kuhanje. Mnoštvo će asocijacija utjecati na poboljšanje sadržaja i putova ostvarenja te odluke.

Ali ne govori se samo o odluci, nego postavimo si u kuhanje, tj. rješavanje i svaki drugi problem koji smo susreli na svojemu životnom putu. U obzir dolaze čak i tjelesni problemi: bol i kakva druga nelagoda. Asocijacije, za koje je rečeno da nisu samo misaone nego i osjećajne, nižu se oko postavljenog problema i bol se počinje smanjivati, nadolaze nam ideje kako umanjiti ili otkloniti nelagodu. Često će to biti promjena ponašanja, kao što su kontrola prehrane ili nekog drugog običaja. Otuda i nelagodnost koja prati kuhanje čarobnog napitka. Htjeli bismo ostati u okvirima dosadašnjeg načina života, a vrlo dobro vidimo da nas to čini nesretnima i nezadovoljnima. Najradije poželimo da nismo krenuli u tu spoznaju. Ljuti smo na sebe što vidimo istinu. Jer poznavajući sada uzrok naših neprilika normalno je očekivati da ćemo se promijeniti, a to je tako teško. Do sada smo sve „gurali pod tepih" glumeći naivnost ili neznanje. Ali napitak se kuha i u njemu nam ne treba taj začin. Jasno, jer želimo da taj napitak bude čarobni napitak, napitak života, a ne neka splačina. I čarolija počinje djelovati. Već u samome startu ispravljamo svoje želje i usmjerujemo ih prema onome što doista želimo, a ne što je rezultat straha ili stereotipa.

Ali što ako smo neurotici i ako nas asocijacije pune tjeskobe preusmjeruju od pravoga puta prema putu čekanja. Tada je to tako. Zbog nervoze nismo sposobni ostvariti svoje ciljeve i treba pričekati dok se ne izliječimo od nje. Hoće li to biti psihoterapija ili autoterapija kuhanjem čarobnog napitka ovisi o našoj odluci. I u ovome slučaju usmjerimo pozornost na otklanjanje neurotičnih simptoma te slijedimo asocijacije preustroja svoje osobnosti. Naglasimo samo, u tome poslu, važnost velike motivacije. Postoji li problem u motivaciji, neka nam prilikom našeg „kuhanja" motivacija postane jezgro asocijacija radi prepoznavanja istine o našem osobnom ustroju. Misli koje nose osjećaji dolaze, ali se ne zadržavaju. Puštamo ih da odu, da nestanu, malo ih gurnemo. I tu nalazimo razne gluposti koje smo susreli u životu. Kako došle tako i prošle. Mi smo samo promatrači. Ali učinili smo i poneku nepravdu. Pa što onda. Ne bismo trebali za to osjećati krivnju. Pa to je samo misao, odnosno, to je samo osjećaj. Pustimo ga da prođe. Nije li nemoralno odbaciti krivnju? I ta misao o etičnosti je samo misao. I u što se pretvaramo, u čudovište. Ne, kuhamo čarobni napitak, a u njemu nema mjesta takvim sastojcima kao što je krivnja. Čarobnjak nema krivnje, ne dopušta si da mu ona pokvari snagu čarolije. A kad se pojavi ponos za nešto dobro učinjeno? E to je pravi sastojak napitka i uspemo ga unutra.

Ali čarobni napitak još nije gotov. Do sada smo možda ostvarili primjeren izbor želja, ali želje se još nisu ostvarile. Da, i sada smo pred najvažnijom zadaćom: upotrijebiti čarobni napitak za ono za što je namijenjen - za ostvarenje želja. I kuhanje se nastavlja. Vrenje je sve burnije. Kojim putem krenuti. I opet pitanje koje postavljamo sebi: Kako do ostvarenja? I promatramo razne ideje koje se nižu pred nama. Nižu se neke mogućnosti, gluposti, nemogućnosti. Da i njih odbacimo? Ne, pričekajmo kod nemogućnosti. Nije li nešto čarobno upravo zato što je nemoguće. Moguće nije čarolija. To je jednostavna stvarnost. Nemoguće je pravi začin čarobnom napitku. Ta to su gluposti! Da, gluposti za nemoćnoga, slabašnog logičara. Ali za čarobnjaka, za velikog igrača - to je sasvim u redu. Nemogućnost, uostalom, i nije logičan zaključak, to je posljedica straha i loše procjene vlastitih snaga. Prihvatimo to tzv. nemoguće. I onda se oko te „nemogućnosti" roje misli i osjećaji šale, ali i oduševljenja. Pa da krenemo novim putovima? Svakako, jer poznati su putevi bili neučinkoviti, tako obični. A samo novi, nepoznati putovi su čarobni. Ali oni su nepoznati. Da, i mi riskiramo. Mi očekujemo čudo, a ne nešto očekivano, već od prije poznato. Napitak je skuhan i mi ga ispijamo. On je zaštita od straha i nepovjerenja u sebe samoga. Pa ne mora se sve znati, a i ono što znamo nije baš nešto posebno. Znanje nas je zapetljalo u ratove, krize, postali smo nesposobnosti za konstruktivnost, a kreativnost je češće odvela zlu nego dobru. I zato putujemo po nepoznatom očekujući da će nam asocijacija iz nesvjesnog ili Božji šapat reći što nam je dalje činiti. Nema više dvojbi; pa čarobnjaci smo. Idući tako dalje, stalno naprijed, i sami se iznenadimo. Dolaze nam sve bolje ideje, a koraci su sve sigurniji premda je svaki sljedeći korak nepoznat. Čarolija djeluje. Konačno smo spoznali da je spontanost iznad logike. Ne samo u teorijskom citiranju te maksime nego i u praksi. I to je čarobni napitak. Ugodno je živjeti uz njegovu pomoć. Cilj kojemu idemo je mjesto istine. Istina, dakle ne temelji se u logici nego u spontanosti. Kakve li ljepote, kakvog li užitka!

Ako smo se možda malo zbunili, ponovimo recept za kuhanje čarobnog napitka. Čarolija stvara čudo, a čuda se zbivaju najprije u čovjeku, a tek onda u vanjskoj stvarnosti, što je nebitno. Napitak se, dakle, „kuha" u nama samima. Radi toga pogledajmo u sebe i promotrimo zanimljivo kretanje misli i osjećaja. Pustimo ih neka slobodno lete, neka dolete, a neka i odlete. Budući čarobnjak je i tako samo promatrač. Postaje sve važnije baviti se osjećajima nego mislima, slično kao kod pravog kuhanja, kada smo stavili glavne sastojke, poslije su važni samo začini. I promatrajući osjećaje koji nose misli, vježbamo se dočekati i otpratiti svoje dvojbe, strahove, krivnju i sve ostalo.

Ponekad treba zastati i odmoriti se jer nije lako uzdići se i omalovažiti vlastite osjećaje zbog kojih smo živjeli, zbog kojih smo bili spremni umrijeti. Sada oni postaju igra. Igrajmo se dalje i postavimo određeni problem kao kristalizacijsko žarište te pustimo da ono skuplja asocijacije misli i osjećaja. I zabavljajmo se. Postajemo svjedoci otapanja našega problema čak i kada je riječ o tjelesnim problemima.

Nezaobilazno je pitanje, što ja zapravo želim u životu? Pravi je odgovor, prava je istina mojega postojanja isključivo u spontanosti. Odgovor dolazi, ali i prolazi. I dolaze novi odgovori. Važno je pitanje, a odgovori se mijenjaju u skladu osobnog rasta te spremnosti i sposobnosti prepoznavanja istine o sebi samome. Čarolija već djeluje. Jer čudo se događa samo kada točno definiramo što želimo. A mi, zapravo, ne želimo ono što mislimo da želimo. Odbacimo stoga glupe i bolesne želje i već smo učinili jako mnogo u svojemu životu. Rekosmo da je to prvo čudo. I kada definiramo svoj cilj, tada možemo, ali i ne moramo ispijati čarobni napitak. Već smo postali čarobnjaci dok smo ga kuhali. Putovi se spontano otvaraju, snaga je narasla kroz spoznaju tko smo, što želimo i što sve možemo. Iznenađeni smo kako nam je naklonjena ne samo spontanost nego i slučajnost svagdašnjice. Da, postali smo pravi čarobnjaci. Ne plašimo se toga - ni puta ni ostvarenja. A zašto, onda, ne želimo biti čarobnjaci, zašto ne vjerujemo u čarobni napitak? Uzdignimo se iznad gmizanja po tlu.

zdrav-zivot.com.hr