Zapitajte se što ja mogu napraviti da učinim Hrvatsku boljim mjestom za život? Jer jednog dana, ako se ovi scenariji stvarno obistine, a vi ništa ne poduzmete da to spriječite – kako ćete moći pogledati svojoj djeci u oči

Dr Dejan Kovač doktorirao je na prestižnom američkom institutu CERGE i postdoktorand je na Sveučilištu Princeton. Član je American Economic Associationa i Royal Economic Society – Velika Britanija.

Radi na velikom broju međunarodnih projekata, a posebno je usmjeren na analize mikro i makro ekonomskih politika u tranzicijskim zemljama i postkonfliktnim područjima. Povremeno piše kolumne s ekonomskom tematikom za portal Index.

U novom tekstu što ga je pripremio za Index, Kovač je predvidio kako bi Hrvatska mogla izgledati već 2025. ako hitno ne provede vrlo ozbiljne reforme. Naravno, popisao je ključne reforme koje Hrvatska treba provesti ako ne želi doživjeti potpunu propast.

Crna SF priča dr. Kovača! Pripremite se…

U jednom alternativnom svemiru u ne tako dalekoj budućnosti.

Moje ime je Hrvoje Hrvatina i ovo je moja priča.

Veliki sam Hrvat i stvarno sam vjerovao u projekt Hrvatske ’91., kao i svi mi. A što je moglo krenuti po krivu? Dobili smo prekrasnu zemlju, s prekrasnim morem i prirodnim bogatstvima na kojima bi nam svaka zemlja pozavidjela. Trebalo je samo znati “živjeti”.

Prošlo je nekoliko desetljeća od naše neovisnosti i suverenosti, a Hrvatske više nema. Geografski smo još tu, ali od bankrota stvari nisu iste. Sve se doslovno promijenilo preko noći. Uslijedila je globalna recesija. Jednog dana, zbog sustavnog provođenja loših politika, našli smo se u nemilosti naših kreditora koji su odlučili staviti ključ u bravu. Sve je otišlo na bubanj da se vrate krediti.

Agrokor je bio samo prva u nizu palih velikih firmi prije bankrota, svi veliki su uslijedili ubrzo. Naše firme, koje stranci nisu preprodali, zatvorili su i prebacili proizvodnje u zemlje gdje im je trošak rada niži. U procesu “restrukturiranja” uslijedili su masovni otkazi. Politički podobnici koji su mislili da će biti mirni do mirovine ako potpišu za HDZ ili SDP i dobiju posao u državnom sektoru, gadno su se prevarili. Strani konzultanti koje su zaposlili naši kreditori prodali su većinu javnih firmi i podijelili otkaze čak i najvećim političkim uhljebima. Tko bi rekao da će mi smeće na zagrebačkom Trnju odvoziti firma iz Londona?

Nakon otkaza uslijedili su masovni protesti, ali, jasno, bez učinka jer posla jednostavno nema. Oni koji se nisu odselili do tada, odselili su se u novom valu put Irske i Njemačke.

Hrvatska broji manje od 3 milijuna stanovnika.

Kako smo se uopće doveli u ovu situaciju?

Djece u školama više nema, opet smo za ovu akademsku godinu otpustili 1000 profesora i učitelja, 3. godinu zaredom. Hrvatska U-14 nogometna reprezentacija nije imala dovoljno igrača za sudjelovanje na svjetskom prvenstvu, ali zato mlade reprezentacije Irske nastupaju s Ivanom, Bornom, Antom i Lukom.

U firmama se govore samo strani jezici. Velike strane firme koje su sad vlasnici naših nekad velebnih firmi, uvoze jeftinije radnike iz inozemstva.

Sin mi dolazi iz škole i veli da je od iduće godine hrvatski jezik izborni. Ravnateljica je rekla da se prilagođavaju tržištu rada i da je hrvatski jezik jednostavno nepotreban.

Nakon bankrota, mirovine su pale na 50% prijašnjih mirovina. Bilo bi to još i dobro da se uvođenjem eura cijene nisu prilagodile i povećale na razinu EU prosjeka. Narod jedva preživljava.

Gledam TV, još jedna hrvatska obitelj izbačena je iz stana na ulicu zbog duga od 300 kn, dok su tajkuni iz 90-ih ugledni članovi našeg društva u novom poretku. Držali su ljestve da se ova situacija dogodi, a možda smo i mi sami to činili nedjelovanjem, načinom života u kojem se nikad nismo pobunili protiv nepravde, gledajući kako se loše stvari događaju drugima, a sebe uvjeravajući: “Ovo se meni neće nikad dogoditi.”

Uskoro će 100 godina od Drugog svjetskog rata, a na TV-u su i dalje svađe čiji je djed bio ustaša, a čiji partizan. Nitko se situacija iz 90-ih još nije ni dotaknuo, a kamoli da prijeđemo u 2000-e.

Djeca mi gladuju, nemam im što dati za jesti. Svakakve misli mi padaju na pamet, većinom žal za propuštenim vremenom. Možda sam se trebao i ja učlaniti u neku partiju 90-ih dok je bila privatizacija. Barem bih sada imao novca i kao većina bio na Bahamima ili Havajima i smijao se situaciji u Hrvatskoj.

Ali ne, ja sam veliki moralist i dok su drugi krali, ja sam stajao po strani. Da sam barem bio hrabar i rekao veliko NE toj krađi. Ali ne, ja sam samo stajao po strani. Da sam barem digao glas protiv nepravde. Ali ne, ja sam samo stajao po strani.

Na TV-u ponovno dokumentarac o Domovinskom ratu. Dok su jedni pogibali, drugi su se bogatili.

“Tata, a gdje si ti bio ’91. kad se sve ovo događalo?” pita me sin.

Neki ljudi već žive u ovoj SF priči

U ovoj SF priči, nažalost neki ljudi se već parcijalno nalaze, a svi Hrvati su u opasnosti da dođu u sličnu ako se ne dogode promptne strukturne reforme.

Scenarij koji je vrlo vjerojatan jer su za većinu spomenutih stvari kaskadni procesi već započeli i pitanje je dana kada će se sustav urušiti. Jedino što nam je potrebno je jedna mala globalna recesija i u Hrvatskoj vrlo lako možemo vidjeti scenarij Grčke.

Model za predviđanje kriza

U nedavno objavljenom znanstvenom članku zajedno s kolegama Stjepanom Begušićem, Zvonimirom Kostanjčar, Borisom Podobnikom i Eugene Stanley pod nazivom “Information Feedback in Temporal Networks as a Predictor of Market Crashes” razvili smo metodologiju predviđanja slomova financijskih tržišta putem sistemskog rizika u mrežama povezanih dionica.

Tim američkih i hrvatskih znanstvenika je u predviđanjima slomova financijskih tržišta koristio pojam entropije, koji je korišten u termodinamici i statističkoj mehanici, a mjeri stupanj neuređenosti ili kaosa određenog sustava. Financijska tržišta su ništa drugo nego sustav sastavljen od različitih financijskih instrumenata, gdje je stupanj povezanosti/korelacije između pojedinih dionica veći ili manji.

Sam tip industrije u kojem se poduzeće nalazi diktira stupanj korelacije s ostalim dionicama. Naravno, kada se događaju određeni šokovi u realnoj ekonomiji, oni se odražavaju i na financijski sektor, npr. porast cijena metala utječe na industriju brodogradnje, ali ne utječe na industriju plastičnih igračaka i obratno. Takve “vezane” dionice imaju određenu dinamiku sinkroniciteta koju smo mi pokušali procijeniti na podacima prikupljenima na američkim tržištima dionica od 1980. do 2016.

Kao što je vidljivo iz grafova, naša metodologija procijenila je velikom preciznošću sve velike svjetske krize od dot com iz 2001. do kraha iz 2008.

U ovom znanstvenom radu, zbog nedostatka kvalitetnijih podataka za procjenu, nismo pokušavali procijeniti vrijeme pada burze, već smo nastojali napraviti metodologiju koja je primjenjiva na svim burzama svijeta. U budućnosti kada takvi podaci budu dostupni, i to će se moći.

Krize su neizbježne

Generalno, padovi burze, a i recesije, “normalan” su dio jednog makroekonomskog ciklusa. Svaki makroekonomski ciklus može trajati od 4 do 10 i više godina, a sastoji se od faze ekspanzije i faze recesije. S obzirom na to da je kriza 2008. krenula upravo iz SAD-a, tj. da nama u Hrvatskoj krizu mogu “nametnuti” veliki svjetski igrači, moramo osluškivati situaciju kod njih kako bismo se mogli ispravno pozicionirati.

SAD bilježi najniže stope nezaposlenosti u zadnjih 50-ak godina i samo je pitanje vremena kada će prijeći iz faze ekspanzije u fazu recesije jer ekonomski rast već usporava. Hoće li se to dogoditi sutra ili za dvije godine, ne znamo, ali znamo da će se pad ekonomske aktivnosti sigurno dogoditi.

Već se događaju određene korekcije tržišta i povećava se volatilnost tako da su to obično prvi indikatori. Ono što nas treba plašiti je to da Hrvatska možda neće preživjeti sljedeću globalnu recesiju.

Od krize 2008. do danas sve zemlje provodile su ogromne reforme kako bi restrukturirale ekonomije i vratile se na stope ekonomskog rasta i razvoja prije krize. Sve osim Hrvatske, naravno. Mi smo se povodili za populističkim politikama HDZ-ovih i SDP-ovih vlada kojima je cilj bio zamaskirati problem, a ne provoditi stvarne reforme koje bi te probleme otklonile.

Najviše što su obje vlade radile jest igranje poreznim politikama koje ne stvaraju nikakvu vrijednost. Štoviše, gomilali su svoje podobnike u državni aparat i nametali još veće poreze poduzetnicima. Stvarne rezove nitko nije htio provoditi jer bi to značilo i gubitak političkih glasova.

Trenutno se nalazimo na točki bez povratka, ili ćemo ODMAH napraviti potrebne rezove, a ne samo palijativne mjere kao dosad, ili nas čeka scenarij s početka priče. Jednom kad se ovaj scenarij dogodi, bit će kasno. Hrvatska neće nestati u doslovnom smislu, ali će izgubiti ekonomski suverenitet. Ono što hrvatski homo politicus ne razumije jest da je ekonomski suverenitet zapravo nacionalni suverenitet.

Ključne, a neophodne reforme

Hrvatskoj su potrebne sljedeće ekonomske politike i reforme:

(nemojmo ulaziti u zamku riječi reforme jer se zadnjih 20 godina provode nekakve “reforme”, samo nikako da vidimo rezultate)

1. Reforma pravosuđa– povećati transparentnost postupaka, smanjiti utjecaj politike na izbore na “neovisne” pravosudne pozicije, ubrzati rješavanje postupaka.
2. Smanjenje broja zaposlenih u državnim aparatima– kako je koja garnitura SDP-a ili HDZ-a dolazila na vlast, tako bi zapošljavala svoje članove u državni sektor na teret svih nas – od “Agencija za gledanje u prazno” do “Ministarstva za nadzor ministarstava”.
3. Provesti klirinške procese vezane za privatizaciju– i druge zemlje istočnog bloka su prošle vaučerske privatizacije, ali na puno transparentniji način – postoje brojne znanstvene studije o postupku i implikacijama. Skoro četvrt stoljeća nakon privatizacije, ne postoji nijedna relevantna studija, osim onih u kojima politički plaćenici brane proces kao fenomenalan uspjeh.
4. Smanjenje poreznih nameta– kad vam raste broj politički vezanih osoba u državnom sektoru, negdje se proračunski deficit mora pokriti. Zadnjih 25 godina vlade su to odrađivale tako da su povećavale poreznu bazu uvođenjem novih poreza ili podizanjem stopa postojećih poreza. Na kraju dana došli smo do hrpe smiješnih opravdanja da nas se lupi dodatno po džepu kako bi velik dio državnog sektora dobio nezaslužene plaće. Tako smo došli do različitih analiza naših “uglednih ekonomista” koji pravdaju takve porezne stope i uspoređuju nas sa Švedskom i njihovim stopama… No comment.
5. Kompleksnost prilaza rješavanju demografske politike– dosadašnje mjere su mazanje očiju, što se može vidjeti po migracijama i prirodnom prirastu. Za povećanje nataliteta nije dovoljno samo davanje jednokratnih naknada. Osobe žele dugoročnu stabilnost i plaće koje će im omogućiti dostojanstven život.
6. Promjena izbornog sustava– članak 39 Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor – “…broj birača u izbornim jedinicama ne smije se razlikovati više od + – 5%”. Ovdje postoji nekoliko tragikomedija. Prvo – Zakon o izbornim jedinicama napravljen je 1999. i sam dizajn upućuje na gerrymandering, tj. dizajnom izbornih jedinica se pogoduje isključivo velikim strankama. Drugo – migracije su uvelike poremetile broj birača te njihov tretman kao lokalnih birača, odnosno birača u dijaspori.
7. Reforma obrazovnog sustava– velika fama digla se oko kurikularne reforme, ali osnovno i srednje školstvo nije najveći problem u RH. Riba smrdi od glave. Iz iskustva studiranja i rada na najboljim svjetskim sveučilištima u zadnjih 10 godina svi pokazatelji pokazuju mi da najviše zaostajemo upravo u visokom školstvu. Nekonkurentnost i niska produktivnost hrvatskih firmi proizlazi iz neadekvatnog kadra stvorenog u visokom školstvu. Tu se događa specijalizacija koja osobu formira u specijalista radnika. To je činjenica koja bi posebno trebala dirati HUP, no vidimo da ih ne dira previše.

Sada ponovno pročitajte SF priču s početka. Počela je nova godina, rađenje novih ideja i novih ciljeva kroz koje želimo biti bolji u svakom pogledu: bolji roditelj, bolji supružnik, bolji djelatnik, bolji… Ako ne želite da gornja SF priča postane stvarnost, počnite djelovati, počnite se boriti sami za sebe.

Zapitajte se što ja mogu napraviti da učinim Hrvatsku boljim mjestom za život? Jer jednog dana, ako se ovi scenariji stvarno obistine, a vi ništa ne poduzmete da to spriječite – kako ćete moći pogledati svojoj djeci u oči kad vas budu pitali: “Tata i mama, a gdje si ti bio 2019. kada se sve ovo događalo?”

(index.hr)

Prenijeto sa:www.novi-svjetski-poredak.com