Brak
Brak je trajna zajednica muškarca i žene utemeljena na zajedničkoj ljubavi i poštovanju koji kao društvena ustanova čini temelj obitelji sa svrhom održavanja normalnih seksualnih odnosa, i rađanja i odgajanja djece.[1].
Brak je usklađen s civilnim (građanskim) ili crkvenim zakonima i propisima.[2] koji ostvaruju tri osnovna cilja: prirodni (održavanje spolnih odnosa između supružnika i rađanje i podizanje djece); moralni (ostvarivanje odnosa utemeljenih na zajedničkoj ljubavi, poštovanju, razumijevanju, pomaganju u nevolji) i društveni. Brak je i društvena ustanova, temelj obitelji i cjelokupne zajednice. [3][4]
Brak se u
vjerskom obliku s učincima građanskog braka sklapa pred službenikom vjerske zajednice koja s Republikom Hrvatskom o tome ima uređene pravne odnose.[5]
Brak je u većini današnjih zemalja uređen od strane države, ali se može u određenim slučajevima sklopiti ili regulirati od strane određene
vjerske zajednice. Brak je ponekad teško karakterizirati jer osim moralnog, ima i pravni sadržaj, odnosno neki ga teoretičari tumače kao posebni oblik građanskopravnog ugovora.
Brak se, različitim oblicima, može naći u gotovo svakom društvu. Najstariji povijesni zapisi sugeriraju da se brak smatrao dijelom
običaja, te se kasnije razvio u suvremene oblike regulirane pravom. Usprkos pokušajima antropologa da mu pronađu podrijetlo (i ispituju hipotezu o primitivnom promiskuitetu), o tome ne postoji konsenzus.
Brak se u
zapadnim društvima u pravilu shvaća kao monogamna zajednica, dok se u drugim dijelovima svijeta brak može pojaviti i kao poligamna institucija. Najčešći je slučaj u obliku poliginije (muškarac s nekoliko supruga), ali su neka društva znala tolerirati i poliandriju (ženu s nekoliko supruga). U svim društvima se sve donedavno monogamni brak smatrao isključivo zajednicom različitog spola - muškarca i žene - sve dok se nije pojavio koncept istospolnog braka koji izaziva velike kontroverze.
Brak obično započinje sklapanjem braka, obično uz obred zvan
vjenčanje. Prestaje smrću jednog od supružnika, odnosno razvodom; u slučaju poništenja smatra se da brak nije ni postojao. Brak u većini država regulira bračno pravo.
U različitim plemenskim zajednicama, kao kod nekih indijanskih plemena društvo je toleriralo zjednički život 'berdaša', vračeva-homoseksualaca koji bi živjeli zajedno sa nekim drugim muškarcem. Berdaši su izazivali zbog svoje prirode podsmjeh svojih ostalih suplemenika, ali su isrovremeno uživali i jak ugled kao močni šamani. Ovo je bilo rašireno kod Indojanaca sa prerija, kao kod
Illinoisa, i drugih, a zabilježeni su i slučajevi tolerancije prema njima kod južnoameričkih Nambikwara. U novije doba neke države su priznale gej brakove.
Mladoženja i mlada na vjenčanju potpisuju dokument o stupanju u brak
Sadržaj
Vrste brakova
Brakovi se, s obzirom na to da se pojavljuju u različitim kulturama, pojavljuju u brojnim oblicima. Obično se dijele po broju partnera, pripadnosti partnera određenoj društvenoj grupi odnosno instituciji pred kojom se sklapaju.
Prema broju partnera dijele se na:
monogamni brak (između dvoje partnera, odnosno jednog muškarca i jedne žene) i
poligamni brak (između više od dvoje partnera), koji se može pojaviti kao:
poliginija, brak između jednog muškarca i više žena
poliandrija, brak između jedne žene i više muškaraca
grupni brak između više muškaraca i više žena istovremeno.
Prema tome pripadaju li partneri istoj društvenoj skupini (
pleme, nacija, klasa, vjerska zajednica) dijele se na:
endogamne, tj. između pripadnika iste društvene skupine
egzogamne, tj. između pripadnika različitih društvenih skupina.
Prema tome da li se sklapaju pred duhovnom (vjerske) ili svjetovnom vlasti dijele se na:
Ostale vrste brakova su
dogovoreni brak, koji u ime partnera sklapaju članovi njihove obitelji (poseban je oblik dječji brak), a koji također može biti prisilni brak (poseban je oblik tzv. otmica nevjesta). Oblik braka specifičan za šijitski islam je niqah ili privremeni brak, a u anglosaksonskoj pravnoj tradiciji postoji i institucija tzv. neformalnog braka (Common-law marriage).
Institucije slične braku su i tzv.
divlji brak, ali i probni brak (kome je primarna svrha ustanoviti sposobnost žene da rađa). U Francuskoj je, pak, pod vrlo specifičnim uvjetima, moguće sklopiti brak s preminulom osobom, tzv. posthumni brak. Ta je institucija u tome slična kineskom običaju poznatom kao kineski brak duhova.
Povijest
Oskar Shmerling, Prinudni brak
Brak se kao institucija razvio u raznim kulturama prije početka pisane
povijesti, što je stvorilo dosta poteškoća kasnijim teoretičarima koji pokušavaju objasniti njegov nastanak. Teorije koje su se razvile se u najvećoj mjeri temelje na etnografskim podatcima, odnosno istraživanjima komparativne antropologije među udaljenim i premodernim narodima za čiji se način života vjeruje da je sličan načinu života prethistorijskih ljudi. Dio njih objašnjenje za nastanak braka pokušava pronaći u želji prethistorijskih zajednica da ograniče endemsko nasilje, kako među svojim muškim članovima koji su se stalno natjecali za seksualne usluge žena, tako i među samim prethistorijskim zajednicama, pri čemu se počelo trgovati ženama kao ekonomskim resursom i sredstvom za sklapanje širih saveza.
Za tako razvijene institucije braka je karakteristično da su skoro sve vrijeme bili prije svega regulirani
običajima, da bi se tek naknadno ti običaji kodificirali u pisane zakone. Kao primjer može poslužiti Europa, gdje je "neformalnost" braka, odnosno njegovo temeljenje na lokalnim i, ponekad široko tumačenim, običajima, bila pravilo sve do srednjeg vijeka otkada se pod utjecajem kršćanstva brak i njegovi oblici nastoje što je moguće više ujednačiti u skladu s temeljima kršćanskog nauka. Tako je Rimokatolička Crkva tek nakon Tridentinskog sabora u 16. stoljeću uvela pravilo da se brakovi priznaju jedino ako ih je sklopio, odnosno samim sklapanjem odobrio katolički svećenik. Tu su praksu kasnije uvele i protestantske crkve. Dva stoljeća kasnije revolucionarna Francuska u sklopu mjera sekularizacije sankcioniranje braka oduzima Crkvi i prenosi na državu, čime je stvoren građanski brak. On će postupno biti uveden u sve zemlje zapadnog svijeta (na području bivše Jugoslavije tek 1946. godine).
Za brak kao instituciju u posljednjih je nekoliko desetljeća karakteristično da se u
zapadnom svijetu, zbog istih socio-ekonomskih trendova koji se smatraju katalizatorom seksualne revolucije, našao pod udarom kritike kao "prevladana" i za nove okolnosti neprimjerena institucija.
Izbor bračnih drugova
Par bračnih prstena
Dok većina zakonodavstava u modernom svijetu pretpostavlja kako bračni partneri stupaju u brak slobodnom voljom na temelju vlastitog izbora, to nije uvijek slučaj, a u povijesti je bio prije izuzetak nego pravilo. Umjesto toga su izbor bračnih partnera vršili članovi njihovih obitelji, a glavni su motivi obično bili ekonomski i nisu uzimali u obzir želje ili osjećaje budućih supružnika. Takvi se brakovi zovu
ugovoreni brakovi. Pri tome su različite kulture stvarali različite običaje s različitim ograničenjima za izbor bračnih partnera.
U nekim zajednicama je tako izbor partnera ograničen na članove vlastite društvene grupe (
pleme, klan); jedan od ekstremnih oblika ovog ograničenja je tzv. nasljeđivanje udovice, odnosno njena dužnost da se poslije muževe smrti uda za preživjelog muškog člana njegove obitelji (poznat i kao tzv. leviratski brat). Druge zajednice, u nastojanju da se suzbije incest, inzistiraju na egzogamiji, odnosno braku između članova različitih klanova.
Nastojanje da se takva pravila što dosljednije primjenjuju je u
Indiji dovelo i do običaja sklapanja tzv. dječjih brakova, odnosno njihovog ugovaranja dok se budući supružnici nisu ni rodili. Nekada se sklapaju i protiv volje supružnika, kada je riječ o prisilnim brakovima. Jedan od njihovih najpoznatijih oblika je tzv. otmica nevjeste, a najpoznatiji povijesni primjer predstavlja Otmica Sabinjanki.
Kasnija zakonodavstva, uključujući i ona koja pretpostavljaju slobodni izbor partnera, uvela su određena ograničenja. U prošlosti su se tzv.
antimiscenegacijski zakoni odnosili na zabranu braka s osobama druge rase, a za što jedan od posljednjih primjera pruža JAR za vrijeme apartheida. Sve do najnovijeg vremena, gotovo svuda je bio zabranjen brak s osobama istog spola. Gotovo sva zakonodavstva ograničavaju brak s osobama ispod određene životne dobi, kao i s osobama u određenom stupnju srodstva.
Sklapanje braka
Podrobniji članak o temi:
Brak u formalnom smislu započinje
obredom koja se naziva vjenčanje. Nju, ovisno o zakonodavstvu države i/ili željama bračnih drugova, može voditi svećenik kada je u pitanju vjerski (crkveni brak); posebno ovlašteni državni službenik (matičar) kada je u pitanju građanski brak; ili treća osoba kojoj je ta ovlast, primjerice u specifičnim okolnostima, dala zakonom (na primjer brodski kapetani na moru). U nekim zemljama, pogotovo onima koje inzistiraju na odvajanju crkve i države, vjersko vjenčanje mora biti odvojeno od građanskog; to se u nekim slučajevima postiže tako da supružnici brak prvo sklope formalno kod matičara, a zatim, ako to žele, obave vjerski obred u skladu s vlastitim vjerovanjima i tradicijama. Neke zemlje, pak, omogućavaju crkveno vjenčanje pri čemu je svećeniku priznato svojstvo državnog službenika, a "građanski" karakter vjenčanja se odnosi na formalni čin upisa braka u svjetovne matične knjige.
Različita zakonodavstva različito tretiraju mjesta na kojima se obavljaju vjenčanja. U nekim zemljama se vjenčanja smatraju javnim događajem, i kao takva se mogu provesti jedino na točno određenim javnim mjestima kao što su vjerski objekti ili državni (matični uredi); izuzetak mogu predstavljati slučajevi kada je jedan od supružnika teško bolestan. U nekim slučajevima određeni ugostiteljski objekti kao
kavane ili hoteli, mogu poslužiti u tu svrhu, ukoliko su stekli odgovarajuće zakonske dozvole. Neka zakonodavstva, pak, omogućavaju sklapanje braka na različitim mjestima, pa i u prirodi, a ponekad i na neobične načine (supružnici koji skaču s padobranima i sl.). Druga zakonodavstva, pak inzistiraju da se vjenčanje može provesti samo u okviru teritorijalnih jedinica gdje barem jedan od supružnika ima registrirano prebivalište.
Nakon samog sklapanja braka obično slijedi slavlje - svadba ili pir - kome tradicionalno prisustvuju članovi obitelji, rodbine i prijatelja bračnih drugova. Novi supružnici, ovisno o vlastitim financijskim okolnostima, mogu slavlje nastaviti i privatno, za što primjer predstavlja odlazak na turistička putovanja i uživanje u luksuzu koji obično neće uživati u svom redovnom bračnom životu; taj se period obično naziva medeni mjesec.
Zajednički život supružnika
Spomenik braku, Njemačka
Podrobniji članak o temi:
Glavnu značajku braka predstavlja zajednički život supružnika, slikovito poznato kao "dijeljenje stola i postelje". U modernim zapadnim zemljama se smatra da supružnici ulaskom u brak napuštaju svoje nekadašnje i stvaraju novu
obitelj ili novo domaćinstvo. U idealnim uvjetima se to postiže tako da se useljavaju u kuću ili stan čiji su vlasnici ili koga su iznajmili. U tradicionalnim sredinama je, međutim, češći slučaj da se supružnik pridruži porodici svog bračnog druga; u slučaju da se muž pridružuje ženinoj porodici riječ je o matrilokalnom braku, u slučaju - mnogo češćem - u kome se supruga priključuje muževoj porodici, riječ je o patrilokalnom braku.
U nekim slučajevima bračni drugovi ne mogu zajedno živjeti, najčešće iz objektivnih okolnosti kao što je bolest, zatvorska kazna ili dugotrajna poslovna odsutnost jednog od supružnika. U nekim slučajevima bračni drugovi žive odvojeno iz financijskih razloga, odnosno nemogućnosti da stvore vlastito domaćinstvo;
islam takvu situaciju priznaje u posebnoj instituciji Nikah Misyar, odnosno bračnom sporazumu kojim se supružnici odriču dužnosti zajedničkog života.
Važnost zajedničkog života mnoga moderna zakonodavstva naglašavaju time što ga smatraju dokazom "ispravnosti" braka kada brak predstavlja osnovu za neka prava ili povlastice, kao što je npr. socijalna pomoć ili pravo stranog državljanina na stalni boravak u zemlji svog bračnog druga. Prestanak zajedničkog života, kada je formaliziran kroz institut
rastave, u nekim zemljama predstavlja ključan preduvjet za nastupanje razvoda.
Seksualnost i potomstvo
Najveći dio ljudskih kultura, a pogotovo one pod utjecajem
abrahamskih religija, smatraju upravo brak jedinom institucijom u okviru koje je dozvoljeno, odnosno "moralno", prakticirati spolne odnose. Oblici seksualnosti koji izlaze iz tih okvira, kao što su tzv. predbračni seks, odnosno izvanbračni seks, se u tradicionalnim društvima smatraju grijehom. Od bračnih drugova se u tradicionalnim društvima također načelno očekuje da svoje seksualne aktivnosti osim vlastitom užitku podrede i dobijanju potomstva, odnosno djece; tako rođena djeca će u tradicionalnom smislu biti "zakonita", odnosno odrastati u načelno boljem položaju od izvanbračne djece koja odrastaju u sirotištima ili samo s jednim prirodnim roditeljem.
Takva se shvaćanja, međutim, u zapadnim zemljama sve više napuštaju nakon seksualne revolucije. To je dijelom posljedica zakonodavstava koja su u pravima potpuno izjednačila "zakonitu" s izvanbračnom djecom; to je uklonilo jedan od najčešćih razloga za sklapanje brakova, pa u većini najrazvijenijih zemalja udio izvanbračne djece među novorođenima iznosi između 30 i 40 %. S druge strane, neki vjenčani parovi svjesno
izabiru živjeti bez rađanja djece i pri tome koriste razne metode kontrole rađanja, uključujući i vlastitu sterilizaciju. Pri tome je glavni motiv ekonomski, odnosno shvaćanje kako nedostatak djece omogućava daleko ugodniji način života, pogotovo kada oba supružnika imaju visoke prihode (tzv. DINK parovi).
Ekonomski aspekti braka
Institucija braka je od samih početaka imala primjetnu ekonomsku komponentu, a koja se ogledala u tome da je dolazak bračnog druga u novu zajednicu s jedne značio povećanje njenih resursa u obliku
radne snage, odnosno njezinog povećanja, ukoliko je riječ o ženi koja je u stanju roditi potomstvo, odnosno dodatnu radnu snagu. S druge strane, dolazak novog bračnog druga je novoj zajednici također mogao predstavljati teret, bilo dodatnu osobu za uzdržavanje ili osobu koja kao udovica/udovac nasljeđuje porodičnu imovinu. Nastojanje da se ti problemi riješe je stvorio cijeli niz običaja i institucija kao što su kupovanje nevjeste ili miraz, koji su se, u određenim oblicima i u nekim društvima, očuvali do današnjeg dana.
U modernim državama, čija zakonodavstva bračne drugove tretiraju kao pojedince, a ne članove šire porodice, brak predstavlja temelj za imovinska prava, ali i obaveze supružnika. Sustavi tzv.
kontinentalnog prava su stvorili institut tzv. bračne stečevine koji pretpostavlja da imovina koju za vrijeme braka stječu supružnici predstavlja njihovo zajedničko vlasništvo; taj se institut ogleda i u zajedničkim bankovnim računima, kreditnim karticama i sl. Neki pravni sustavi, pak, dozvoljavaju bračnim drugovima da sami odrede što ulazi, a što ne ulazi u bračnu stečevinu, odnosno da zadrže zasebne imovine; u posljednje vrijeme se u tu svrhu koristi institut predbračnog ugovora. U slučaju razvoda se bračna stečevina dijeli, a u slučaju smrti nekog od supružnika je u većini zemalja nasljeđuje preživjeli bračni drug, a tek potom djeca.
Bračni status često može imati utjecaja i na odnos države prema nekom pojedincu u smislu njegovih financijskih obaveza ili prava. Klasičan primjer predstavlja
Rimsko Carstvo u doba cara Augusta koji je nametanjem visokih poreza za nevjenčane osobe nastojao povećati broj brakova, a zajedno sa njim i broj djece. S druge strane, udane žene u modernim državama obično teže stječu pravo na socijalnu pomoć, s obzirom da se pretpostavlja kako će ih uzdržavati muž. Države, ovisno o ciljevima vlastite porezne politike, mogu za neke osobe i domaćinstva uvesti više ili niže porezne stope ovisno o tome da li su one u braku ili ne.
Ekonomski aspekt braka se također može iskazati i kroz fenomen
hipergamije, odnosno traženja bračnog druga koji posjeduje više materijalnih resursa, a koji je sve donedavno bio karakterističan prvenstveno za žene. U nekim slučajevima su ekonomski obziri primarni, a ponekad i jedini motiv za sklapanje braka, bilo da je riječ o poreznim povlasticama ili sticanju prava za boravak u nekoj zemlji (pri čemu je posebno poznat primjer tzv. naručenih nevjesta iz zemalja bivšeg SSSR-a). Ukoliko su takvi motivi prisutni kod oba partnera, tada se govori o lažnom ili fiktivnom braku.
Prestanak braka
Isus i žena uhvaćena u preljubu, crtež Jana Brueghela starijeg,
Brak u većini slučajeva završava smrću jednog od supružnika. Preživjeli supružnik nakon toga u većini kultura ima pravo da se ponovno vjenča za neku drugu osobu, iako ponekad za to mogu postojati ograničenja, najčešće vezana uz srodstvo te osobe s preminulim. U nekim slučajevima se ograničenje može vezati uz potrebni period
Osim smrću, brak može prestati i razvodom, odnosno poništenjem braka - kada se uzima da brak, najčešće iz nekih formalnopravnih razloga, nije ni postojao. Razvod, međutim, sa sobom povlači određene pravne posljedice; usprkos tome razvod je relativno česta pojava i sve do najnovijeg vremena ga je, čak i u tradicionalnim društvima (s izuzetkom
katoličkih), bilo lako postići, pogotovo ako ga je pokretao muž. U zapadnim zemljama je, pak, sve donedavno razvod bio zabranjen u katoličkim zemljama, dok se u protestantskim i sekularnim zemljama mogao postići tek nakon dugog postupka i pod kompliciranim uvjetima; obično su ga mogli priuštiti tek pripadnici više klase. Međutim, posljednjih se desetljeća razvod u zapadnim zemljama pojednostavio, tako da između 30 i 50 % svih brakova završava razvodom.
Najrjeđi oblik prestanka braka je vezan uz instituciju tzv. privremenog braka koga poznaju
šijiti, i gdje brak prestaje istekom roka navedenog u za tu svrhu sklopljenom predbračnom ugovoru.
bglavac
irida
