Bol nam se javlja u sadašnjosti, a kada je potisnemo u prošlost, pretvara se u strah od ponavljanja boli i postaje sjenka boli, tajni mehanizam zatvaranja pred izazovima koje život pred nas svakodnevno postavlja, a taj proces počinje rođenjem i ne prestaje cijeloga života. Bol je prisutna iz vremena rađanja, iz prvih bolnih fascinacija prilikom dolaska na svijet, u kome je patnja rastopljena i sveprisutna kao sol u oceanu.

Djeca u najranijoj mladosti nisu prepunila rezervoare boli, pa su spontana, veoma radoznala, obožavaju igru u svakom obliku, bezazlena su, imaju više dobronamjernosti nego zlobe upućene drugima.

Odrastanjem pune se rezervoari boli, jer se intenziviraju bolni društveni kontakti. Strah od društvene osude ili vrednovanja kao suptilnog oblika osude jedan je od najdublje ukorijenjenih društvenih strahova. On paralizira gotovo svaku ljudsku kreativnost, a pogotovo onu koja se odvija pod budnim okom javnosti i prepreka je razvoju ljudskih potencijala.

Svaki je čovjek odgovoran za svoj strah, a ne društvo, jer je u svakom čovjeku ugrađen mehanizam za natjecanje, za suprotstavljanje drugim ljudima, jer u borbi za opstanak protivnici ili suparnici su ti koji ugrožavaju osobne interese, pa se njima pripisuju nesuradničke namjere i zlonamjernosti, a to je poznati mehanizam projekcije svojih motiva drugima: “nisam ja njihov, nego su oni moji protivnici”.

Kada čovjek misli ružno o drugima i poduzima neprijateljske akcije protiv njih, to kao posljedicu proizvodi strah od osvete. Sebičnost je konstanta u ljudskom životu i agresivnost je stalna aktivnost u međuljudskim odnosima, koja uvijek rađa strah, koji je tamna strana bilo koje ličnosti. Nemir, strepnja, briga, očaj, mržnja, kritika, reuma u kostima, bol u želucu i svađa oblici su straha koji se materijalizira u obliku otjelotvorenog bola. Strah je naša druga priroda, koja regulira sve naše postupke i stilove življenja.

Strah od bližnjeg svog određuje naše ponašanje i izbor socijalnih vrijednosti prema kojima se orijentiramo, usvajamo ih ili odbacujemo. Većina ljudi nikada ne prevladava socijalne strahove, nikad se nisu rodili iz svoje socijalne maternice, odlaze iz ovog života prazni, s gorčinom neispunjenih želja. 

STRAH SPRJEČAVA NAŠU KREATIVNOST

Što nas sprječava u kreativnom izražavanju i komunikaciji sa svijetom? To je samo strah, strah! Ne možete se osloboditi straha i ući u svijet kreativnosti dok ne razumijete taj začarani krug Ja – Ti. Ja sam ja, Ti je društvo, netko drugi. Dokle za svoje nevolje proglašavamo krivim društvo, dotle se vrtimo u tom začaranom krugu. Društvo je samo površina, ekran na koji projiciramo sve svoje mane, slabosti i zablude. Ja je jedini krivac za sve osobne neuspjehe.

Tko to razumije, taj se rodio iz maternice svog ega, zaista se rodio i može početi izražavati svoju istinsku kreativnost. Čovjek okovan strahom ne može biti kreativan jer prisilan rad nije stvaralaštvo, već mučenje i lagano odumiranje. Mi se plašimo osude jer smo osudili druge, proglasili ih svojim neprijateljima. Svijet je za nas bojno polje borbe na život i smrt, na pobjedu i poraz, na uspjeh i neuspjeh, na “ja sam bolji od tebe”. Kad počnemo živjeti život pun ljubavi, bez pritajenog motiva natjecanja i pobjeđivanja, tada se rađamo iz maternice svog ega i otvaramo svoje kanale stvaralaštva, kreacije i izražavanja sebe.

Kada niste motivirani da druge povrijedite, možete raditi sve: učiti strane jezike, voziti bicikl, ići u kino ili kazalište, pogledati kakvu utakmicu ili koncert, učiti svirati gitaru, pjevati, ići u crkvu itd. Požurite da polako otvarate svoje biće, da vas smrt ne iznenadi kao što je Horge Luis Borges pjevao u

“Trenucima”:

“Kada bih mogao svoj život ponovo proživjeti,

pokušao bih u sljedećem napraviti više grešaka,

ne bih se trudio biti tako savršen, opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego što bijah,

zaista vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatio.

Bio bih manje čistunac.

Više bih se izlagao opasnostima,

više putovao,

više sutona promatrao, na više planina se popeo,

više rijeka preplivao.

Išao bih na još više mjesta na koja nikad nisam otišao,

jeo manje boba, a više sladoleda,

imao više stvarnih,

a manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive

svaki minut svog života.

Imao sam jasno i časaka radosti,

ali kada bih mogao nazad da se vratim,

težio bih samo dobrim trenucima,

jer ako ne znate život je od toga sačinjen.

Od trenova, samo nemoj propuštati Sada.

Ja sam bio od onih što nikad nigdje nisu išli

bez toplomjera, termofora, kišobrana i padobrana.

Kad bih opet mogao živjeti,

lakše bih putovao.

Kad bih ponovo mogao živjeti,

s proljeća bih počeo bosonog hodati

i tako išao do kraja jeseni.

Više bih se na vrtešci okretao,

više sutona promatrao

i s više se djece igrao,

kada bih život ponovo pred sobom imao,

ali vidite imam 85 godina i znam da umirem.”

TRAŽIMO U ŽIVOTU LIJEPU STRANU STVARNOSTI

Svaka neprilika, problem ili bolest prilika je da nešto naučimo o sebi i da se, uz pomoć tih iskustava i te mudrosti, ubuduće lakše nosimo sa životnim okolnostima, jer svaka situacija i svaka osoba imaju svoje lice i naličje, vrline i mane, ljepote i ružnoće.

Obraćanje pažnje samo i uvijek na ružnu stranu stvarnosti rađa i ružna osjećanja, a ona truju našu dušu i tijelo, zato trebamo obraćati pažnju na lijepu stranu stvarnosti, što rađa lijepa osjećanja, koja su prirodni eliksir zdravlja. Što treba činiti ako smo već puni važnih iskustava i utisaka, puni negativne energije: bijesa, mržnje, zavisti, ljubomore, agresivnosti?

Smijeh rješava te probleme vrlo uspješno. Neki ljudi pričaju, pišu ili slušaju tuđe viceve, aforizme, grafite, humoreske, i smiju se, smiju i tako se na socijalno prihvatljiv način oslobađaju agresije, izražavaju svoju superiornost bez omalovažavanja određenih osoba, autoriteta, institucija, pripadnika određenih socijalnih grupa, izražavaju svoju potisnutu seksualnost ili se brane od teške i ružne stvarnosti i prevladavaju svoje konflikte, mane i muke.

Humor je sigurnosni ventil kojim se djelomično prazni nagomilana negativna energija. Ljudi tako osiguravaju duhovnu ravnotežu i oslobađaju se potisnutog nagona. Vic je relaksacija kod prevelike psihičke napetosti zbog trenutnog uzbuđenja ili zbog dugotrajnog potiskivanja izvjesnih nedopuštenih želja. Smijeh je lijek koji okrepljuje i dušu i tijelo.

Dr. Petar Radaković