Bogato arhivsko gradivo pomaže točnosti

 

Katarina Horvat Levaj*

 

Profesor Marković spomenuo je micanje oltara. Htjela sam to potvrditi iz arhivskih izvora. Imam i grafičku dokumentaciju Instituta za povijest umjetnosti (arhitektonske snimke) koju je izradio arhitekt Ivan Tenšek, jedan od sudionika ekipe koju su činili voditelj arheološkog istraživanja Katedrale, pokojni Josip Stošić (1935.–2009.) i Ivica Žile (1954.–2010.). Priopćit ću vam i rezultate arhivskih istraživanja o promjenama glavnoga oltara u XVIII. stoljeću.

Nadamo se da će doći do vraćanja starog oltara i da će ove snimke omogućiti cijeli taj proces. Oltar su fotografirali Krešimir Tadić i Miljenko Mojaš 1983. godine, prije demontaže.

Presjek učinjen kroz Svetište i arheološku zonu pokazuje da su učinjene traverze [popriječne grede] koje statički omogućuju vraćanje oltara, ali na mjestu gdje se oltar nalazio 1913.–1983., a ne na ranijem povijesnom mjestu, između dviju vrata, od kapelice svetih moći i sakristije, kako je Senat bio odlučio 1760. godine. Tako je izvorna pozicija oltara u XVIII. stoljeću bila bliže transeptu.

U okviru moga projekta Istraživanje barokne arhitekture kolega Relja Seferović pronašao je u Državnome arhivu u Dubrovniku podatke koji čine kronologiju pokušaja nabave mramornog oltara u XVIII. stoljeću.

U dosadašnjim izlaganjima nije bilo spomenuto da je već 1709. godine Senat odlučio da se s arhitektom razradi model razmještaja velikoga i drugih oltara. Iz konteksta drugih isprava nedvojbeno proizlazi da je riječ o Marinu Gropelliju (1662.–1728.) koji je u to doba (1706.–1715.) radio na crkvi Sv. Vlaha, ali je bio angažiran i kao državni arhitekt, poput onih prethodnih (Paolo Andreotti, fr. Tommaso Napoli i drugi).

Godine 1710. odlučeno je da se veliki oltar smjesti na „otoku“ i da se u Đenovi nabavi mramor za taj oltar. Model oltara izradio je arhitekt Gropelli. Međutim, već na tom vijećanju prijedlog je bio odbačen, a u zapisniku prekrižen; od toga se odustalo. Daljnje isprave pokazuju i zašto: jer je na dnevni red došla odluka da se prenese Tizian iz crkve bratovštine lazarina na Pločama. Nakon što je 22. studenoga 1712. odlučeno da se nabavi slika, određeno je i da se glavni oltar (koji vjerojatno nije bio mramorni jer tada nije bio ni naručen), pomakne u dno svetišta. Vjerojatno je bila riječ o nekom provizornom, drvenom oltaru.

Godine 1760. pristupilo se ponovnom velikom ukrašavanju Katedrale Ono je započelo postavljanjem mramornim podnih ploča i nastavilo se narudžbom glavnoga mramornog oltara, opet u Đenovi. Prema mojem mišljenju to je onaj koji je sada u dijelovima pohranjen u Svetoga Roka, a određeno je da bude smješten „između dviju vrata i da ne smije prelaziti dva velika pilastra“.

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

povjesničarka umjetnosti i arheologinja, rođena 1957. u Zagrebu, znanstvena savjetnica na Institutu za povijesti umjetnosti u Zagrebu, stručnjakinja za barok i dubrovačku stambenu arhitekturu; khorvat@ipu.hr

 

 

 

Arhitektonska snimka glavnoga oltara sprijeda, bočno i otraga (Ivan Tenšek, veljača 1983.)

 

 

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 83.

 

www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf