Zaustavlja se uz ivičnjak pred zgradom Parlamenta u glavnom gradu američke savezne države na gornjem Srednjem Zapadu, oko 10 sati u sniježnu noć. Nesiguran na nogama nakon vožnje, izlazi obučen u dugu haljinu od konoplje ili grubog lana, nad kojom se vitla oblak kose i brade razvijane vjetrom. Otvara oba krila zadnjih vrata i izvlači masivni drveni križ, naizgled duži i širi od unutarnjeg prostora vozila. U mojim slijedećim krugovima trčanja oko Parlamenta, sustižem ga dok odmjerenim korakom, sračunatim na dramski efekt, tegli svoj križ natrag u rusku predrevolucionarnu zimu, pa sve dalje niz Strijelu Vremena do početaka njegove vlastite svijesti - do Kristove Kalvarije.

Njegovo je uvjerenje nepokolebljivo, on je tih i pokoran, ali elokventan u izražavanju svojeg stava, njegova je poruka jasna: državna se politika i njeni organi vlasti moraju temeljiti na principima kršćanske vjere, Božji zakon mora biti jedini društveni regulativ, temeljen na doslovnoj primjeni Biblije. Njega sekularna država duboko vrijeđa, jer ljudske zakone stavlja iznad Božjih.

On je suvremeni nasljednik vjerskih fanatika kojima je Europa od XVI do XVIII stoljeća obilato darivala Novi Svijet. Tadašnja Britanija, i sama biblijska nacija u uvjerenju da je od Boga odabrana, izvozila je svoje apostate, radikalne čitače Svete Knjige: puritance Engleske i Walesa, baptiste i quackere, škotske i irske prezbiterijance, dok je ostatak Europe slao svoje Židove, francuske hugenote, nizozemske i švicarske kalviniste, mnogobrojne Nijemce u bijegu od vjerskih ratova - moravijance (sljedbenike Jana Husa), palatine iz pokrajine Rheinland-Pfalz, pa amiše, menonite, anabaptiste, dunkere (njemačke baptiste) i salzburgere (20,000 protestanata) koje je knez Leopold von Firmian, katolički nadbiskup i vladar slobodnog Salzburga, 1731. protjerao u današnju američku državu Georgia.

SAD su Ustavom utemeljene kao sekularna država, iako su gotovo svi njeni osnivači bili religiozni. Ustav ne dozvoljava uspostavljanje državne religije, što je u ono vrijeme bio revolucionaran potez, jer su europske države okončale svoje religijske ratove na upravo suprotnom principu, potvrđenom westphalskim mirovnim ugovorima iz 1648: Cuius regio, eius religio (Čija vlast, njegova i vjera). "Očevi nacije" su imali dva jaka razloga za svoju odluku: sjećanje na vjerske ratove koji su desetljećima nakon reformacije potresali Europu, te šarolikost kršćanskih denominacija među prvotnim američkim naseljenicima, što je vjersku ravnopravnost nametalo kao jedino rješenje. Da bi sasjekli utrku religija za primat u novostvorenoj državi, podigli su visok zid između vjerskih i državnih institucija. Tako članak VI američkog Ustava izrijekom određuje: "Senatori i članovi Zastupničkog doma, članovi zakonodavnih tijela pojedinih država, te svi izvršni i sudski službenici na federalnoj ili državnoj razini, obavezat će se davanjem prisege ili potvrde da će podržavati ovaj Ustav, a za procjenu njihovih kvalifikacija nikada ne smiju biti podvrgnuti religijskoj provjeri". Odvajanje države od crkve dodatno je potvrdjeno prvim amandmanom iz 1791: "Kongres ne smije donijeti zakon koji bi uspostavio državnu religiju, ili bi zabranio slobodu vjeroispovjesti." Sloboda države od religije (i obratno) time je zagarantirana jednom zauvijek - ili se tako vjerovalo.

Religijski pokreti Amerike u kolonijalna vremena ("prvo veliko buđenje" sredinom XVIII stoljeća) i u vrijeme rane Republike ("drugo veliko budjenje" u ranom XIX) bili su fokusirani na njihovo širenje, iako su religije svo vrijeme imale i snažan utjecaj na ekonomiju i politiku nacije, utjecaj koji historiografija ili sociologija nisu registrirale. Sa ovakvim vjerskim slobodama, nepoznatim u tadašnjoj Europi, američki protestanti su se okupljali oko individualističkih, anti-hijerarhijskih oblika vjere koji su propagirali neposredan, personalni odnos sa Bogom, i činili ih lakim plijenom misionara koji su osnivali sve novije i novije denominacije i sekte. Prema jednom izvještaju (Mark Noll, The Old Religion in a New World, "Stara religija u Novom svijetu", 2002), u SAD je 1996. bilo 19 prezbiterijanskih denominacija, 32 luteranske, 36 metodističkih, 37 episkopalijanskih ili anglikanskih, 60 baptističkih i 241 pentekostalna. Los Angeles Times svake nedjelje objavljuje pregled vjerskih službi u gradu, sa preko 600 (!) denominacija na listi.

Sociolozi Rodney Stark i Roger Finke u svojoj studiji The Churching of America (2002) po prvi put jasno prepoznaju proces u kojem stare, etablirane crkve svojim misionarskim radom rađaju nove denominacije, zatim gube organizacijsku vitalnost i napuštaju pozornicu, prepuštajući je tim novim denominacijama, koje i same nastavljaju proces u beskrajnoj spirali ponovnog rađanja novih i odumiranja starih denominacija. Pred kraj 20. stoljeća, fundamentalistička Južnjačka baptistička konvencija (Southern Baptist Convention) koja vjeruje u nepogrešivost Biblije, postala je najvećom protestantskom grupom u SAD, sa 40 milijuna pripadnika. No nije i usamljena u svojem uspjehu, jer je stopa rasta mnogih drugih protestantskih grupa bila veća od opće stope rasta populacije SAD, tako da se danas preko 40% Amerikanaca može okarakterizirati kao fundamentalisti, konzervativci, evangelikalci ("misionarski kršćani"), pentekostalci, restoracionisti, ili "ponovno rođeni" (born again).

"Ponovno rođen", meni ateistu zadugo nejasan koncept, označava spiritualno ponovno rođenje pojedinca, za razliku od prvog i prirodnog rođenja u životu svakog ljudskog bića. Izvor izraza "ponovno rođen" je u Novom Zavetu, kad Isus u Evanđelju po Ivanu kaže: "Istinu vam velim, nitko ne može vidjeti kraljevstvo Božje, prije nego je ponovno rođen". "Ponovno rođenje" je preduvjet za spas duše, za vječni život, i u povijesti kršćanstva (katoličanstva i pravoslavlja) podrezumijevalo se kroz sakrament baptizma, ali u protestantizmu nakon reformacije baptizam simbolizira osobnu vjeru pojedinca u Krista, njegovo ponovno rođenje kroz prihvaćanje Isusa kao osobnog spasitelja i mesije. Jasno? Meni još uvijek nije u potpunosti, ali je važno naglasiti tu distinkciju za razumijevanje uloge religija u današnjoj Americi, jer protestanti čak i katolicima negiraju pravo da se bez tog rituala izvršenog slobodnom voljom, a ne neposredno nakon prirodnog rođenja, izjašnjavaju kao "ponovno rođeni", tj. spašeni, što - opet - ima presudan značaj u ekskluzivističkoj eshatologiji fundamentalističkog i misionarskog protestantizma.

Dobro, pitat ćete se, čemu sva ova masaža, sa gomilom brojki i povijesnim pregledom dinamike razvoja religija u SAD, ma koliko površan bio? Pa, prvo, bila je potrebna za razjašnjenje jedne povijesne ironije: iste one vjerske slobode, garantirane sekularnim Ustavom, vremenom su iznjedrile religijske snage koje danas negiraju sekularni karakter Ustava koji im je omogućio postojanje, te otvoreno i agresivno zahtijevaju uvođenje teokracije u SAD - od uvođenja deset zapovijedi u sudnice, do nametanja religijskog tumačenja Ustava, ako ne i njegove radikalne reformulacije. Da je Ustav kojim slučajem nametnuo državnu religiju, danas u SAD sigurno ne bi bilo bezbroj denominacija i sekti, niti bi onaj fanatik sa početka ove priče imao presudni utjecaj na unutarnju i vanjsku politiku zemlje kroz njen izborni sistem.

Što me podsjeća na izjavu neimenovanog majora američke Armije koji je učestvovao u besmislenom razaranju vijetnamskog provincijskog gradića Ben Tre: "Morali smo ga uništiti da bismo ga spasili"! Hoće li američka religiozna desnica (religious right) uništiti zemlju - u ime spašavanja njenih temeljnih vrijednosti, kakvima ih ta desnica percipira?

Drugi razlog je opipljiviji i sa posljedicama koje već danas osjećamo, ili ćemo ih osjećati u bliskoj budućnosti: sa jasnom povijesnom perspektivom lakše je razumjeti tijesnu spregu krupnog kapitala, države i politike, oružanih snaga SAD i religija, uz prešutnu ili bezočno manipulatorsku podršku od javnih medija. U igri su enormni novčani iznosi koje američki businessi ulažu u religijske institucije, a koje onda povratno vrše snažan pritisak na predstavnike vlasti i njihov izbor, te infiltriranjem u vojne strukture učestvuju u donošenju odluka o ratu i miru na globalnom planu. Ali, pošto se privid demokracije mora održavati dok god je to moguće, dio uloženog novca se kanalizira u "spontane" populističke pokrete - tako se, na primjer, sa sigurnošću zna da su reakcionarni pokret Tea Party (sa čvrstim temeljem u vjerskim organizacijama) financirali braća Koch, najveći energetski investitori u SAD, a akcije pokreta na terenu je orkestrirala FOX News TV, desničarska mreža sa najvećim auditorijem u zemlji, naročito u krugovima religiozne desnice.

Iz ovog konglomerata interesa rađa se proto-fašizam, "meki fašizam", pažljivijem oku vidljiv u Americi na svakom koraku. Strah od teokracije i fašizma u SAD ima dugu povijest, Sinclair Lewis je još prije osamdeset godina upozoravao: "Fašizam će u Ameriku doći umotan u nacionalnu zastavu, noseći križ u rukama". Neposredno nakon toga, u vrijeme Velike depresije, general-major Smedley Butler je u studenom 1934. američkom Kongresu prijavio zavjeru tadašnjih najkrupnijih kapitalista za rušenje vlasti Franklina D. Roosevelta i uvođenje fašističke diktature po ugledu na Italiju i Njemačku. Jedan od zavjerenika je bio i Prescott Bush, otac predsjednika Busha starijeg, i djed predsjednika Busha mlađeg. Prescott Bush je svoje bogatstvo stekao poslovanjem sa Hitlerovom Njemačkom, kroz fiktivnu banku u Nizozemskoj. Njegov je utjecaj na američku politiku bio toliko snažan, da mu je Kongres dalju trgovinu sa nacističkom Njemačkom zabranio tek 1942, a da mu nikada nije suđeno za ratno profiterstvo i izdaju zemlje.

Ali i taj se pokušaj uvođenja fašizma držao u zatvorenom krugu financijskih i poslovnih interesa američke plutokracije. Današnja sprega kapitala, politike, države, vojske, religije, medija i "malog čovjeka" ("dobrog Amerikanca" kao što je nedavno postojao "dobar Nijemac"), ponovno prijeti energijom kakvu je nekada imao segregacionizam (zakoni Jim Craw), ili mccarthyzam na početku hladnog rata. Religiozna desnica je u svim tim periodima imala ključnu ulogu, pa je nerealno očekivati da je neće imati i ovaj put, naročito zbog njenog neumornog rada na prodoru u institucije države. Suvremena religiozna desnica Amerike nije samo pas-čuvar reakcionarnih interesa pred mogućom pobunom osiromašenog srednjeg sloja stanovništva, ona je i aktivni agens u kreiranju politike koja zastupa te reakcionarne interese.