BITI SLAVAN, U HRVATSKOJ: PORED TISUĆA STVARNIH I LAŽNIH CELEBRITYJA I MNOGI MARGINALCI I ANONIMCI ODLUČILI SU ZGRABITI I POTROŠITI WARHOLOVSKIH PETNAEST MINUTA SLAVE POSTAVŠI HEROJI ZA JEDAN DAN, ALI I GUBITNICI ZA VJEČNOST

Od šetališta slavnih do parade zvijezda bez pokrića
http://www.glas-slavonije.hr/

Autor: Miroslav FILIPOVIĆ

I Hrvatska ima svoj Walk of Fame
Po uzoru na holivudski Walk of Fame, iliti Šetalište slavnih, na kojemu još od davne 1958. godine svoje "zvijezde" na pločniku dobivaju filmski i televizijski, živi i neživi superstarovi (primjerice, žabac Kermit iz Muppet Showa), u Opatiji od 2005. godine postoji Croatian Walk of Fame. Hrvatska ulica slavnih u Opatiji nalazi se na tamošnjoj čuvenoj šetnici Slatini. Zamisao je potekla je od Danijela Koletića, utemeljitelja Apriori komunikacija, agencije za odnose s javnošću koja danas i vodi ovaj zanimljiv projekt uz podršku mnogih domaćih tiskanih i elektronskih medija. "Hrvatska ulica slavnih je edukativno-turistički projekt u sklopu kojeg se trajnim postavljanjem mramornih zvijezda na opatijsku šetnicu Slatinu odaje priznanje znamenitim i slavnim Hrvatima koji su svojim djelovanjem i uspjesima na području sportskog, znanstvenog, te kulturnog i umjetničkog rada promovirali Hrvatsku u svijetu. Zvijezde se dodjeljuju i živućim i preminulim osobama", kažu u Apriori komunikacijama. Na službenoj internetskoj stranici Hrvatske ulice slavnih (www.ulicaslavnih.com) stoji i ovo objašnjenje: "Hrvatska je u svojoj dugoj i slavnoj povijesti iznjedrila brojne velikane na znanstvenom, kulturnom i umjetničkom, te sportskom području. Ovaj projekt nastao je upravo zbog njih i želje da se pojedinim velikanima oda trajno priznanje koje će u obliku mramorne zvijezde s punim imenom osobe svoje mjesto naći na poznatoj opatijskoj šetnici. Laureat u Hrvatskoj ulici slavnih može se postati nakon nominacija i glasovanja javnosti. Najveći broj glasova u svakom pojedinom krugu i kategoriji osigurava nominiranoj osobi status laureata." Inače, laureate predlaže Komisija za nominaciju u kojoj su ugledne osobe iz različitih područja javnog života. Tako su, recimo, od 7. do 25. srpnja ove godine trajale nominacije u kategoriji Extra, pod pokroviteljstvom istoimenog časopisa. Među predloženima bili su: Zlatan Stipišić-Gibonni, Tereza Kesovija, Josipa Lisac, Miroslav Ćiro Blažević, Đelo Hadžiselimović, te posthumno Semka Sokolović-Bertok, Slavko Brankov, Galiano Pahor, Đurđica Barlović i Zdenko Runjić. Od spomenutih, taj put svoje zvijezde na opatijskoj Slatini dobili su sveprisutni Ćiro Blažević i pokojni skladatelj Zdenko Runjić. Iduće nominacije za nove zvijezde u Hrvatskoj ulici slavnih bit će objavljene već u rujnu ili listopadu ove godine.

Tko su slavni s opatijske Slatine?
Na opatijskoj Slatini svoje zvijezde zasad ima tridesetero slavnih Hrvata. U kategoriji sporta to su skijašica Janica Kostelić, košarkaš Krešimir Ćosić, tenisač Goran Ivanišević, kajakaš Matija Ljubek, rukometaš Ivano Balić i nogometaš Bernard Vukas. U kategoriji kulture i umjetnosti dosadašnji laureati bili su pjesnici Dragutin Tadijanović, Tin Ujević i Vesna Parun, spisateljica Ivana Brlić-Mažuranić, književnik Miroslav Krleža, te glumci Rade Šerbedžija, Fabijan Šovagović i Pero Kvrgić. Od znanstvenika svoje su zvijezde na opatijskoj šetnici do sada dobili, to su Nikola Tesla, Miroslav Radman, Ivica Đikić, Ruđer Bošković, Ivan Supek, Željko Reiner (svjetski priznati liječnik, ravnatelj KB Rebro i svojedobni ministar zdravstva, nap.a.), Korado Korlević, voditelj zvjezdarnice u Višnjanu, te Slavoljub Eduard Penkala, izumitelj penkala. U kategoriji Extra, mramorne zvijezde dobili su pjevači Ivo Robić i Oliver Dragojević, košarkaš Dražen Petrović, glumac Boris Dvornik, televizijski voditelj Oliver Mlakar, skladatelj Đorđe Novković, te od prošlog mjeseca Miroslav Ćiro Blažević i Zdenko Runjić.

Drama i komedija Gotovčevih
Tek što je u (privremeni?) zaborav pala potresna obiteljska drama Dikana Radeljaka i Vlatke Pokos, koju je javnost mogla pratiti u stopu s glavnim akterima, ovog je ljeta na pladnju servirana još jedna živopisna obiteljska razmirica. Gotovčevi su u pitanju. Ante i Simona. Ona je valjda manekenka, on je od onih sveprisutnih likova za koje ne znamo tko su i čime se bave. Simona kaže da je Ante ložač kotlova, on se sam predstavlja kao uspješni poduzetnik. Ona je najprije svima i svuda pričala da će ga napustiti, jer ju ponižava i maltretira. Onda je to zaista i učinila. Pokupila je kćerkicu i stvarčice i otišla na neko trendovsko jadransko ljetovalište gdje je novinarima od jutra do mraka pričala pikanterije iz njihovog bračnog života. Između ostaloga, da ju je i varao s njezinom "najboljom frendicom". S drugog kraja Jadrana, Ante je svakodnevno, maltretirajući čitavu plažu i obližnje lokalne kafiće svojim bučnim prepucavanjima preko mobitela, poručivao Simoni da mu "sad ona pošalje pare, kad je postala jet-set". Uglavnom, bla-bla, truć-truć, iz dana u dan, sve do nekidan, kada su jutarnja izdanja novina donijela priču o definitivnom raskidu Gotovčevih, da bi već večernja izdanja novina istoga dana donijela "senzaconalnu" priču o sretnom kraju: njihovoj pomirbi i nastavku sretnog zajedničkog života! Uz Simoninu opasku da joj "srce osjeća kako se Ante promijenio", ali da će ga napustiti istog trena ukoliko se pokaže da ju je osjećaj ipak prevario.

U mnogim tekstovima na temu televizijske, filmske, estradne ili općenito medijske slave, gotovo je nemoguće zaobići onu čuvenu izjavu legendarnog pop-artista Andyja Warhola, kojom je prorekao kako će "u budućnosti svi biti popularni 15 minuta!".

Šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su mediji, posebice televizija, tek uzimali zamah za ono u što su se danas pretvorili, Warholova teza o "15 minuta slave" savršeno se naslanjala na teoriju Marshalla McLuhana o "svijetu kao globalnome selu". I Warholova i McLuhanova tvrdnja danas bivaju rado i često citirane jer, treba priznati, obje su pogodile samu srž fenomena. A fenomen o kojemu govorimo neraskidivo je bratstvo medija i slave, bez obzira na to koliko ova potonja trajala: warholovskih "petnaest minuta", petnaest sekundi ili petnaest mjeseci. Warhol je, naravno, govorio o instant-slavi. Onoj koju će mediji ponuditi na tanjuru, a snalažljivi i slave gladni narcisi znati prigrabiti i iskoristiti. Ne mareći pritom što je slava jedna od najkvarnijih roba na medijskim jelovnicima.

VARLJIVA SLAVA
Sjećate li se Marina Tironija? Od početka je bio najveća zvijezda, a na koncu i očekivani pobjednik Story Super Nove, prvog reality showa u Hrvatskoj, rađenog prema inozemnim licencama. Simpatični svenacionalni momak kojeg bi svaka majka poželjela za zeta, a svaka cura za dečka, u vrijeme emitiranja spomenutog showa, a bilo je to prije pet-šest godina, nije silazio s ekrana i novinskih stranica. Što bi se popularnije reklo: iskakao je iz paštete! Show u kojemu je pobijedio bila je dotad neviđena televizijska zabava s neizbježnom natjecateljskom dramaturgijom: sučeljavanje - nominiranje - glasovanje - ispadanje iz konkurencije, začinjeno suzama, sve do velikog, pompoznog finala u kojemu, znalo se od početka, pobjeđuje Tironi. A po završetku spektakla, pobjednik Tironi, najveći multitalent među odabranima, neuspješno se potucao od televizije do televizije pokušavajući napraviti kakvu-takvu karijeru televizisjkog voditelja i zabavljača. Nije išlo. Show je ušao u drugu sezonu, došli su drugi natjecatelji i Marin Tironi ostao je potrošena sezonska zvjezdica.

BRZI PAD U ZABORAV
Neuspjeh pobjednika u njegovom slučaju, kao i slučaju pobjednikâ svakog drugog sličnog reality showa, nije posljedica promašenosti talenta, već logike prostog mehanizma medijske zabave i slave prema kojemu se neprestano moraju proizvoditi nove i nove instant-zvijezde.
Zaborav je najveći neprijatelj slave. Nema teže kazne - na tragu one židovske uzrečice "dabogda imao pa nemao" - od potonuća u zaborav nakon prethodog dosezanja zvjezdanih vrhunaca u sveopćem medijskom spektaklu. No, takva kazna teška je za one koji su profesionalno u tom sustavu slave: glumci, pjevači, razni zabavljači. Njima je zaborav kazna. Instant-zvijezdama takva je sudbina unaprijed zapisana "u zvijezdama", odnosno ugovorima, koje unaprijed potpisuju s producentskim kućama i agencijama, a koje im dijabolično jamče njihovih "15 minuta slave". Brzo potonuće u zaborav vjerojatno je nešto što u tim ugovorima piše između redaka, i to onih ispisanih najsitnijim slovima koje nitko ne čita. Teško da u domaćim okvirima ima boljeg primjera za brzo potonuća u medijski zaborav od Big Brothera, najčuvenijeg svjetskog reality-showa, koji u ovdašnjoj franšizi ulazi polako već u petu sezonu. Zvijezde BB-a su potrošna roba. Publika im pamti imena i lica još neko vrijeme nakon završetka sezone - što je, uostalom, i intencija onih koji zarađuju na toj zabavi - a onda se okreće novoj sezoni, novim natjecateljima i novim izazovima. Nakon sezone-dvije od čitavog spektakla preostaju samo stereotipne reminiscencije. Pamti se da je u prvoj sezoni pobijedio onaj kosati biker, ali njegovog imena malotko se može sjetiti. U drugoj sezoni pobijedio je simpatični "Cigo", ali opet treba vremena i češanja iza uha dok mu se ne sjetimo barem imena (Hamdija, valjda!?), a kamoli prezimena.

BIĆA BEZ POKRIĆA
Da stvar bude apsurdnija, još teže se prisjetiti imena ili lica pobjednika Big Brothera iz novijih sezona. To je sudbina instant-slave. Nekad su zvijezde, poput holivudskih diva ili rock'n'roll heroja uživale u svom polubožanskom statusu. Danas je slava profana, kratkotrajna i gotovo ničim izazvana. Paris Hilton je slavna samo zato jer je Hilton. Ništa drugo ne prisnažuje njezinu slavu.
U domaćim okvirima stvari su okrenute naglavačke. Očekivano, ipak Hrvatska nije Kalifornija, nije Hollywood... No, u davno i nevino doba radija i televizije, mnogo prije Interneta i žutih tabloida kakvi danas postoje, istinske su zvijezde imale svoje pokriće. Ivo Robić zbog svoga glasa, Bernard Vukas zbog svojih driblinga, Oliver Mlakar zbog svoje voditeljske decentnosti u romantično doba televizije. U ta davna, naivna i nevina vremena, kada je televizija tek uselila u domove ovdašnjih ljudi, najveće zvijezde zaista su bili televizijski voditelji.
Drugim riječima, za slavu je trebalo imati i pokriće. Treba je imati i danas. Ali, poput buldožera, zvijezde bez pokrića, slavni bez legitimacije svoje slave gaze sve pred sobom, caruju i rasturaju televizijskim ekranima, internetskim portalima, te žutim i žućkastim tiskom. U središtu pažnje su Josip Dikan Radeljak i Vlatka Pokos, Ante i Simona Gotovac, Snježana Mehun, Nives Drpić Celzijus, Neven Ciganović, Marko Grubnić..., sva ta "slavna" bića za koje nitko ili malotko zna odakle su došla i čime se zapravo bave. Čini se kao da su se pojavili niotkuda, poput onog čudovišnog bića koje je nedavno osvanulo na plaži Long Islanda, a kakvog nitko nikada ranije nije vidio, niti ga zoologija poznaje. Za spomenuto čudovište ispostavilo se nekoliko dana kasnije kako je ipak bila riječ o kompjutorski "dorađenom" tijelu običnog rakuna. Na sličan način bi se, vjerojatno, razotkrila i prava istina o domaćim slavnim "bićima".
Sve u svemu, Hrvatska je premala zemlja za toliko "celebritya", iako je pravih zvijezda sve manje. Otkako vrhunski glumci tezgare po lošim tv-sapunicama, a pjevači "zijevaju" na playback po predizbornim skupovima političkih stranaka, zvjezdani status i zvjezdani sustav prevrnuli su se naglavačke. Ako sportašima, pjevačima, glumcima, televizijskim voditeljima i gorespomenutim facama iz društvenih kronika kojima je nemoguće odrediti genezu osobne slave, pridodamo još i političare, raznorazne mafijaše (sprovodi "ugašenih" zvijezda hrvatskog podzemlja sve češće podsjećaju na glamurozne partyje i društvene događaje par excellance na-kojima-se-treba-pojaviti), poduzetnike, menadžere i sličnu "raju", nameće se zaključak kako je u Hrvatskoj teže ne biti slavan nego pobrati svojih 15 minuta warholovske slave.