Sreća se ne sastoji u tome da se posjeduje više, nego da se iskoristi i prilagodi onome što se posjeduje.

                (stoička maksima)

 

Izraz napredak (progres) potječe od latinske riječi "progressus", što jednostavno znači aktivnost u hodanju prema naprijed. Puka je iluzija osjetila opijenih nadom, pretpostavljati da je svaki napredak sinonim za poboljšanje, zadovoljstvo i sreću.

 

Aritmetička progresija 1,2,3,4,... itd., ne znači da je 2 bolje od 1. Ako humaniziramo proces, jasno je da će sve ovisiti o kvaliteti, a ne o broju, jer samo glupan može radije htjeti primiti dva udarca umjesto jednog. Također bi bio glup onaj čovjek koji bi umjesto dvije dobrobiti radije imao jednu, ukoliko je priroda obiju slična.

 

Iz filozofskog promatranja Prirode razumno zaključujemo da napredak mora biti harmoničan, globalan, ekološki, ukoliko tražimo da uistinu bude pozitivan. I također mora biti inteligentan, jer onaj koji uvijek stupa ravno naprijed prema zidu, a da se prije toga ne pobrine da pogleda gdje su vrata, razbit će glavu i neće uspjeti nastaviti svoje napredovanje. Zaustavljanje - ili čak vraćanje natrag po našim vlastitim stopama - ukoliko je diktirano mudrošću, donijet će nam više usavršavanja, nego slijepo napredovanje, jer je život jedna vrsta labirinta gdje više vrijedi brižljivost nego strast. Mit o Tezeju i Arijadninoj niti je tisućljetni primjer, ali još uvijek vrijedan.

 

Psihološka analiza Povijesti, dovoljno dobro poznatog dijela ljudske prošlosti, pokazuje nam jednu borbu, manje ili više vidljivu, između dviju podjednako žalosnih tendencija: jedne, koja se boji svega što je novo i podržava nicanje guste šume nepokretnosti pseudoreligioznog i praznovjernog tipa i druge, koja svoj hod pretvara u ono što filozofi egzistencijalizma nazivaju "bijeg prema naprijed".

 

Obje su izrazi neznanja, a iz neznanja se rađa strah i sve nesreće čovjeka, što već više od dvije i pol tisuće godina potvrđuju učenja Sidharte Gautame Buddhe.

 

Nesigurnost pokreće čovjeka i isto tako ga i zadržava. Kroz ove dvije opcije interesantno je analizirati psihologiju srednjeg vijeka u takozvanom "mediteranskom bazenu" koji je kolijevka naše zapadne civilizacije.

 

Nakon propasti klasičnog svijeta utjelovljenog u Rimskom Carstvu, sami njegovi uništavatelji ili sudionici u uništenju, stvorili su kompleks krivice koji je učinio da žive predosjećajući kraj svijeta, posljednji sud kojeg su smatrali neminovnim. Koliko god to izgledalo i bilo paradoksalno, ovaj strah od budućnosti i istodobno izazivanje istog u sebi, poput čina kolektivnog samoubojstva, zbog nemogućnosti da se podnese očekivani, dovodi u sukob energiju s materijom. Srednji vijek nam predstavlja zastrašujuću scenu najviših duhovnosti povezanih s materijalizmom koje se čine metafizičkim zbog vjerovanja u uskrsnuća tijela.

 

Međutim, neovisno od intelektualizama, koji su uvijek utopijski, struja života se manifestira i kroz staze. Iznova se pronalazi i iznova se otkriva. Danas znamo da konjske potkove nisu stvorene 1000. godine nego da su ih već Rimljani koristili, čak i one iznimno teške kako bi utabali nove puteve, a i Feničani i Vikinzi su stigli u Ameriku daleko prije Kolumba. Ova, kao i mnoga druga ponovna otkrića potiču inventivnost i sasvim ispravno nazvana "Renesansa" (preporod) izražava u samom svom nazivu cijeli fenomen preobražaja, ne samo materijalnog, nego i psihološkog, mentalnog i duhovnog.

Napredak nije više harmoničan kao u klasičnom svijetu. Rađa se mit o neprekidnom napretku. Pravilne proporcije se napuštaju u nezasitnoj potrazi za srećom istrgnutom iz kronološkog i prirodnog okruženja.

 

Okolnosti guraju pojedinca sve brže i on se gubi u mnoštvu. Broj postaje primarniji od kvalitete, a brzina hoda od smjera.

Strojevi i novi izvori izvan-ljudske energije nadomještavaju isprva ruke zanatlija, kasnije i noge, a zatim čitavo njegovo tijelo i usmjeravaju k materijalizaciji metafizičkog.

 

Pjesma sirena udobnosti, komoditeta i promjenjivosti stvaraju iluziju napretka. A kad se on ne rađa iz rada, vrši se nasilje nad prirodom i rađa se barbarsko porobljavanje. To više nije kontrolirano i životno potrebno porobljavanje koje vrši neka horda iz prošlosti, nego puno rafiniranija, suptilnija i opasnija eksploatacija prirodnih i ljudskih izvora bez sagledavanja cijene koja se za to mora platiti. Čovjek postaje arogantan, prepotentan i polako bježi od stvarnosti, ispravnosti, od dobroga i lijepoga.

 

Tako ulazimo u XX. stoljeće.

 

Poput monstruoznih prethistorijskih nemani neizmjerne snage, strojevi čine da se čovjek diže u zrak, da jednom rukom uništava ono što tisuće ruku stvara, prezire svoju prošlost i baca se prema budućnosti skokom koji je istovremeno slavan i traumatičan.

 

Humani čovjek pretvara se u monstruoznog hiperdimenzioniranog superčovjeka. Svi kalupi se razbijaju bez postojanja drugih, novih modela koji će ih djelotvorno zamijeniti, jer Mit o Beskonačnom Napretku je rođen.

Gomila pruža svoje pipke prema naprijed i u ime slobode sve se više i više porobljava. Da bi dva čovjeka došla na Mjesec, milijuni tonu u nerazvijenosti, siromaštvu i nesreći. Čak ni oni koji su stigli na Mjesec nisu sretni, jer je čovjek pobrkao mogućnosti svojih sredstava sa svojim vlastitim mogućnostima.

 

Gleda prezirno prema natrag i kaže: "Pogledaj, prije dvije tisuće godina čovjek nije mogao prijeći za sat vremena više od 30 kilometara, a ja prelazim 30.000 kilometara." Međutim, ne primjećuje da kočijaš rimskog dvoprega nije bio inferiorniji od današnjeg astronauta. Ono što je uistinu bilo inferiornije bilo je vozilo, a ne čovjek.

 

Pred genocidom i holokaustom, pred eksploatacijom i samoubilačkom kontaminacijom, ne možemo tvrditi da je današnji čovjek superioran čovjeku koji je živio prije dvije tisuće godina. Premda današnji čovjek sam sebi izgleda puno bolji, on je nesređeniji i duhovno siromašniji jer sve više i više ovisi o materiji kojom misli da vlada, a koja ga naprotiv guši.

 

Učinjen je veliki napredak... ali samo u formalnom, u iluzornom smislu, ali ni ova iluzija ne može spriječiti da, u trenutku kada ovo pišem, postoje dvije milijarde ljudskih bića koja žive u stanju fizičkog i moralnog siromaštva pred kojim blijedi sve ono što iz Povijesti možemo izvući. Nikada nije bilo toliko siromašnih, toliko gladnih bez kruha, zaposlenja i slobode. I takvih je iz dana u dan sve više. A sve je manji broj onih koji uživaju velike materijalne privilegije, dok su oni koji imaju mir u duši gotovo nestali.

 

Juriti, juriti, juriti! Ali kamo?... Zar je to važno!

 

Krvavi idol Beskonačnog Napretka tako zahtijeva. Izmislili smo ludog boga i moramo održavati njegov kult. I neprestano ga hraniti.

 

Prije samo pedeset godina vjerovalo se da u XXI. stoljeću neće više biti ni ratova, ni siromašnih, ni potlačenih. Stripovi "Flash Gordon", jednostavna zabava za djecu, shvaćali su se ozbiljno. Danas se suočavamo s užasnom stvarnošću svijeta preplavljenog krvlju i blatom.

 

Dok na stotinjak kilometara visine kruže tajanstveni strojevi, nosači potencijalne smrti cjelokupnom životu na planetu, konstruirani na osnovu izrabljivanja novih robova, na našu glavu padaju mrtve ptice, a u našim prljavim rijekama plutaju leševi riba. Samoubojstava djece svaki dan je sve više. Terorizam je u porastu. Nezaposlenost raste. Droga korumpira mlade, a pornografija odrasle. Obmanu, najnečasniju formu izrabljivanja, legaliziraju administratori - jer ih ne možemo nazvati vladarima - trebajući sve više i više novaca i energije za održavanje Mita, Velike Laži.

 

Osnovna stanica društva, obitelj, raspada se. Nacije se pretvaraju u puki teritorij. Zastave su krpe sa sve više i više najrazličitijih boja. Hramovi se pune ateistima, jer idolatrija Beskonačnog Napretka ne priznaje kompetencije. Onaj koji nastoji zastati da bi promislio, biva pregažen stampedom. Onaj koji razmišlja i filozofira, biva popljuvan i optužen za najstrašnije stvari.

 

Hitno je potrebno zaustaviti bijeg prema naprijed prije nego što sigurnosni mehanizmi Prirode izbrišu velikom rukom sadašnju civilizaciju. Stare nam knjige govore da se to već dogodilo s drugim civilizacijama koje su pogriješile, čiji su lutajući sinovi, mutirani u hominide, započeli drugi bolni ciklus "kamenih doba" koji je mogao biti izbjegnut, jer je Veliki Misterij kojeg nazivamo Bog stavio u naše duše iskru rasuđivanja. Iskru koja danas, gotovo uništena, leži pod šapama Velike Zvijeri, dijabolične kreacije koja se u ovom XX. stoljeću materijalizirala pod formom Mita o Beskonačnom Napretku.

Jesmo li još uvijek u prilici razbiti ovu začaranost, podmukli urok?

 

Odgovori sam sebi čitatelju... I ako ti jedan nutarnji glas kaže "da", onda nije sve izgubljeno i možeš uzviknuti prema Obzorju Povijesti: "Ja sam čovjek, Bog postoji!"

 

Prof. Jorge Angel Livraga

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 5

 

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120051611