Slobodan Šnajder: Bandićev je radni zadatak bio spiskati milijardu eura, koliko iznosi sadašnji dug Holdinga, a da se to jedva vidi.

Onako kao što kršćanstvo ima svoju "liturgijsku godinu" koja propisuje čvrst ritam vjerskog života, tako Hrvatska ima svoj "liturgijski mjesec", koji propisuje kako se imamo odnositi spram svoje povijesti. U oba slučaja radi se o jednom popisu rituala i ritualnih radnji. Za nas je to mjesec svibanj; mjesec koji je slavio njemački pjesnikHeinrich Heine, držeći ga najljepšim od svih mjeseci u godini. Kod nas je taj mjesec svibanj doba najžešćih suočavanja, ne toliko s prošloću, osobito onom koja ne želi proći, već u sinkronitetu, u samoj suvremenosti. Mi jedni drugimo radimo o glavi danas, iako je tema povijest.

Dodatnu težinu ovim suočavanjima ove će godine podariti činjenica da izbori za organe lokalne vlasti padaju u to isto doba. Tako će ono što je ionako u sebi jako podijeljeno upravo podivljati. Dok ispisujem ove retke, sustigla me vijest da su oni koji nadgledaju liturgijsku godinu odlučili povući se iz "liturgijskog mjeseca": nadbiskup Bozanićupravo je oglasio da nikoga ne kani primati u audijenciju sve dok se ne utvrdi tko će se za tu audijenciju kvalificirati na lokalnim izborima. Crkva je oprezna; ženika je mnogo, a ona je samo jedna.

Otud, ženici nastavljaju svoja udvaranja nebeskoj a za ljubav svjetovne moći. Prije neki dan, u novoj veličajnoj verziji "akcije stadion", posvećene su duše peseka, patkica i papiga. Time je hrvatska "životinjska farma", ono čudnovato mjesto orwellovske utopije, gdje su sve životinje jednake, a neke su to napose, dobila jednu novu kršćansku notu. Velika je šteta što peseki i papige zasad još nisu i glasači. Ali jedna dubinska, sveobuhvatna demokracija budućnosti morala bi već danas ispraviti ovu nepravdu; "akcija stadion" prvi je korak u tom smjeru. Doduše, poznata je i svima razvidna činjenica da peseki znaju poprimiti izraz lica svojih vlasnika; mora se isto tako pretpostaviti da su oni pod stanovitim utjecajem svjetonazora tih svojih vlasnika. Jedno ateističko pseto nema što tražiti na stadionima. Pitanje je, dakle, je li nova "akcija stadion", kojom se u stvari briše povijesna reminiscencija na jedan komadić neželjene povijesti, uspjela nadići duboke podjele u hrvatskom društvu, one što su naročito došle do izražaja u novijim debatama o odgoju (dresuri).

"Socijaldemokrat" Milan Bandić te je podjele davno nadišao. U neku ruku smatram nepravednim što ga monsinjor Bozanić, baš kao ni preostale crvene vragove, ne želi primiti. Ne samo da je Bandić doveo svojega ljubimca u Maksimir kako bi ovaj bio orošen; dalekovidni "socijaldemokrat" već je godine 2009. platio milodare za tri sela zagrebačke okolice, o čemu mu je lokalni župnik javno izdao potvrdu. Tako se to radi - na terenu! U žaru političke bitke! Svećenici, blagosiljajući kuće, kredom upisuju nad dovratke apotropejske formule, u svrhu odvraćanja crvenog vraga. Otud je Bandić, vidovit kakav jest, platio to odvraćanje usmjereno protiv njegove vlastite "socijaldemokratske" komponente. Pa u tome ima šarma, zar ne? Kao i našega novca, zar ne? 11 000 eura po kvadratu pišaonice pozlaćenih kvaka? Treba se toga sjetiti: treba to znati potrošiti. Ne može to svatko. Jedan je Milan Bandić.

Njegov je radni zadatak bio: Kako spiskati milijardu eura a da se to jedva vidi? Toliko naime u ovom trenutku iznosi dug zg-holdinga, tog Bandićeva čeda koje je on prvo jako htio, a sad ga jako neće. Odnio čovac Bandić grad Zagreb u London, potegnuo do tamošnje burze te ga založio za nevjerojatan iznos, baš kao da se radi o vjenčanom prstenu njegove bake... I što sad? I u tome ima šarma, zar ne? Hohštaplerskog, naravno. Ne može svak založiti cijeli jedan grad. Mnogi nesretnici koji su to učinili sa svojim stanovima bivaju bačeni na cestu; upravo im ovakvi kao Bandić stalno žele udijeliti neku pouku o tome kako upravljati novcem. Negdje iz njegovih "upravljačkih struktura" potekla je ideja da bi se starci morali dobrovoljno iseliti iz gornjogradskih stanova jer ne mogu financirati obnovu oronulih fasada; graduZagrebu treba "izmjena krvi", stanovati u blizini vladajuće klike mora postati skuplje. A oni koji svoja zaduženja za krov nad glavom ne mogu otplatiti, neka idu stanovati u olupine automobila: dvadeset obitelji dnevno. To je nama naša borba dala!

Hoće li i Bandić sada biti izbačen na cestu, tojest iz svoje službe i zaslužbe, jerbo nije u stanju financirati dug koji je uglavnom on sam skrivio? On, koji je u neku ruku Holdingov "otac", sada optužuje neke druge, valjda i za samo očinstvo. Taj nesretni Holding bio je nešto kao nekoć Glumina banka, u međuvremenu temeljito propala, a u kojoj su mnogi važni i perspektivni "kadrovi" dizali kredite, dobro znajući da ih nikada neće morati otplatiti. Neki od njih i danas se, kao silno uspješni poslovni ljudi, koče na funkcijama u gradskim poduzećima. Hoće li ih se u Zagrebu naći dovoljno koji će shvatiti da je za naš grad nesravnjivo jeftinije da Bandić i njemu podređeni sa 

"životinjske farme" - g. Ljuštinunaprimjer Bandić je javno krstio svojim konjem - ne radi nego da trči uokolo vičući kako on, eto, jedini radi? Ovo prvi, dakle, da gradonačelnik, omniprezentan, tojest sveprisutan kakav jest, trčkara uokolo, vičući - "Gledajte me, radim!" - stajalo je grad Zagreb rečenu milijardu eura koja je, bez osobitih posljedica i tragova, jednostavno isparila. A grad se u Londonu zadužio na ime unapređenja komunalnog standarda njegovih građana! Od toga nije bilo ništa, grad Zagreb komunalno je zapušteniji no ikad, njegov javni prijevoz je naprosto sramota, a voda, osim što skače u zrak u onoj slavnoj, milenarijskoj fontani, doslovno curi iz svih cijevi. Uistinu, rupe na sve strane. A i ono što je, kao, napravljeno, očito je višestruko skuplje no što je moralo biti da je uredno odrađen institut javne nabave. Kad netko o svemu tome samo i pisne, proći će danas kao Jurica Meić - bit će dakle osuđen! Zbilja, uzorno provedena trodioba vlasti u tom gradu Zagrebu! Vidiš odmah, sudska i izvršna vlast žive svoju ljubavnu romansu. Pri čemu je Meić rekao to što je rekao (ja se ne usuđujem ponoviti!) usred gradske skupštine, onog neobičnog skupa u kojemu, nekim čudom, zasad se još ne čuje konjska njiska i rzanje; ako je zastupnik Meić suđen i osuđen, kako li je tek trebao biti suđen i osuđen sam gradonačelnik koji je u jednom čudnom interregnumu, kad i jest i nije bio na funkciji, tako rado spominjao rodno mjesto svojih oponentkinja?

A rečeni Bandić, čitam, čak je nešto pokušao s trima pravim jahaćim grlima - čini se da je to među našim arivistima u velikoj modi - ali je tu ideju napustio, posvetivši se onom nabijeđenom. Ne bi uopće iznenadilo da g. Ljuština bude unaprijeđen u čast koju je doživio jedino još povijesni konj rimskoga imperatora Kaligule; taj je pak bio uveden u senatorsku čast te je nazočio sjednicama senata. Kaligula je bio brz na presudama, osobito smrtnim, a pri tome je, dakako, uvijek mogao računati i na odobravajuću njisku svojega konja. A kako je tek sada blagoslovljena naša suvremena "životinjska farma"! Koliko ih je u gradu Zagrebu samo kažnjeno jerbo nisu bili u stanju sebe same uvjeriti u neke nadnaravne sposobnosti rastrčanog gradonačelnika i njegovih grla! Sad kad su računi prispjeli na stol - hoće li se barem sada pogledi s tog stola podići prema stvarnosti, hoće li dovoljan broj ljudi pojmiti da se ovako više ne može i ne smije?

No zašto glasovi koji se podižu protiv ovog zaista već predugog zuluma još uvijek nisu dovoljno glasni? Zašto je ušutio naprimjer jedan Podumljak, koji je vrlo suvislo i prilično rano ukazivao na to što danas znaju skoro svi, pa i oni koji to nikako ne žele znati?

Igor Rađenović dao je nedavno u jednom dnevniku vrlo suvisli intervju koji smatram jednim od najcjelovitijih doprinosa konačnoj demontaži M. Bandića; čini se da je i u ovom slučaju skupocjena metoda vlastite kože najbolji instrument pronicanja u neku stvarnost.

Je li nedovoljno ljudi upoznalo sačekušu u vežama svojih zgrada, a da bi istina izašla na vidjelo, onako grdobna kao što u stvari jest? Naravno, ni u ovom slučaju, slučaju Igora Rađenovića, kao ni u svim drugim slučajevima kojih je Podumljak nabrojao nekih dvije stotine, dokazano nije ništa. S ovako uzornom trodiobom vlasti na tome bi moglo i ostati.

No ipak, bude li na dan drugog kruga izbora za gradonačelnika u gradu Zagrebu sjalo sunce, te ako se onda dovoljan broj Zagrepčana odluči odšetati do glasačkih kutija (mnim, nekih 35 do 40 posto), mogao bi se kod nas dogoditi početak sasvim novih stvari.

www.h-alter.org