Bajka o Onoj Koja Zna 

http://danielaland.blog.hr/

U srcu Planete Zemlje, iza sedam gvozdenih, velikih vrata, okruženih s sedam stabala hrasta, postoji ulaz u najočuvaniji dio čovječanstva.

Tu kćeri češljaju svojim majkama duge kose, njihove majke svojim majkama, i majke njihovim majkama, sinovi šišaju brkove svojim očevima, njihovi očevi svojim očevima, i očevi njihovim očevima, to je nasljeđe koje s radošću nose u svojim danima.

Njihovim nebom sjaje zvijezde i sunčane zrake nježno dodiruju njihovu kožu, u njima se smjestilo sve što je čovječanstvo odbacilo, kada je počinilo prvi grijeh, a oni ni ne znaju tko su, ostali su nasukani u epicentru svevremena do išćeznuća spoznaje.Njima je dato ono što nama jedino nedostaje.

Bila je to noć u kojoj se rađaju zvijezde, kada se rasprnuo svemir u svom novom postojanju, tada su par mrvica pale na postelju gdje su Majka i Otac, One Koja Zna, vodili ljubav, i začeli malenu djevojčicu s planetom u kosi, doduše planeta se nije nastanila samo u njenoj kosi, već je obgrlila njenu dušu, kao tijelo košuljica.

Nakon sedam mjeseci kraj sjevernog neba rođena je djevojčica narančaste kose i na vrhu su joj nosa ponosno sjedile pjegice, ona je jedina drugačija od ostalih, no ovdje se nitko ne pita zašto nije nalik njima, oni su je nazvali : Ona Koja Zna!

Djevojčica je bila oštroumna, i naprednija od svih trogodišnjaka, kada se zbio čudan događaj u kojem je krštena spomenutim imenom, njeno pravo ime koje je dobila rođenjem, a nazvali su je Sedma, bilo je zaboravljeno i ispisano samo u matičnu knjigu rođenih.

Jednog je jutra djevojčica bila nasred grada u kojem se nalazilo jezero, bilo je to jezero modre boje, zelene boje, crvene boje, bijele boje.

Kakvo je bilo jezero?
Jezero je bilo svake boje, jezero je bilo boje koju je očitalo u čovjeku koji bi mu se približio, boja ljudske aure isijavala se u jezeru, samo je jednom jezero bilo svih boja, kada se približila Ona koja zna.
Djevojčica čudnog imena, i neobičnih zelenih očiju, tada je jasno vidjela, ne samo sve boje ljudi iz ovoga grada, već je po prvi put vidjela svoj Planet koji ju je učinio ljudskim bićem.

Djevojčica se nije plašila, ona se samo smiješila i čudno se zaigrala sa svojim papirima, toga je dana, djevojčica kao sumanuta slikala neobične pomalo apstraktne slike, u kojima se skrivao tajni kod, koji je mogao pomoći ljudima da otkriju ponovno svoju misiju na Zemlji.

Djevojčica je bila dana kao dar bogova ljudima koji su počeli gubiti vezu sa svijetom u kojem žive, i sa ljudima s kojima dijele snove.

Tog dana iz šume je ispuzala zmija, ti ljudi koji su živjeli u skladu sa životinjama i biljkama, nisu se znali braniti od životinja, niti su ih ubijali, oni su jeli hranu koja nije hranila tijelo, već dušu. Njima je bila darovana hrana raja, u kojem su ostajali nevini i čisti, niti su poznavali ikakvoga grijeha.

Tog neobičnog dana, zmija im je bila kušnja, njihovi bogovi su željeli Onu Koja Zna ispitati, i provjeriti hoće li ona moći izvršiti zadaću koja joj je bila namijenjena.

Svi koji su se našli u blizini zmije, pobjegli su glavom bez obzira, doživljavajući zmiju samo kao vremensku nepriliku, koja će iščeznuti sama od sebe, no zmija nije odlazila punih šest dana, a sedmog je dana Ona Koja Zna, uzela jaje i stavila ga blizu zmije, te se sakrila iza zida jedne kuće, zmija se okrenula i ugledala jaje, te ga je progutala kao što nevolja guta ljude, hlapljivo!

Odjednom je djevojčica iskočila i uhvatila zmiju iza očiju, stavivši palac ispod njenih velikih ustiju, njen stisak je bio tako jak, da se zmija koprcala cijelim tijelom, ali usta su joj bila zatvorena i djevojčica nije bila u opasnosti.
Djevojčica je ponjela zmiju do trga i bacila ju je u veliki prazni bunar.

Kroz svoje prozore ljudi su vidjeli taj čin, i divili se hrabrosti te djevojčice, ali i dosjetljivosti, ona je žrtvovala jaje, kako bi spasila ljude od grijeha.

Doduše oni nisu znali učiniti grijeha, ali zmija ih je željela navesti da ga nesvjesno učine.

Te je noći djevojčicu iz sna dozvala zmija, njenim su se tijelom te noći poslužili bogovi, kako bi se obratili djevojčici, djevojčica se nije plašila, stigla je pored bunara, i ugledavši čudnu svjetlost zanijemila.

Na to joj bogovi progovoriše :
-Ti si Ona Koja Zna, tvoja je sudbina poći iza sedam gvozdenih vrata i upozoriti ljude kako će ih steći grozna nesreća, ako ne nauče voljeti svim svojim bićem, i ako ne shvate da je Majka Planeta dio njih, i sve što čine njoj čine i sebi!-

Ona Koja Zna je osjetila da je njena zadaća teška i naslutila je kako to neće biti lak zadatak, no njena je misija imala biti dovršena.

Te se noći vratila u svoj krevet i s jutrom je pustila zmiju koja je pobjegla natrag u šumu, poljubivši majku i oca, krenula je van njihovog svijeta, van sedam gvozdenih vrata, nitko ju nije pitao kamo ide, i zašto to čini, jer su svi znali da je ona, Ona Koja Zna, i nitko se nije bunio, dapače, o njoj su mnogo godina kasnije kružile priče i bajke, smatrali su je boginjom koja je poslana na Zemlju.

Kada je djevojčica izašla van sedam gvozdenih vrata ostala je začuđena kako su svi oko nje maleni poput mrava, njena se misija učinila tako beznadnom, pa kako će ona velika poput diva pomoći malenim ljudima?

Hodala je tako kontinentom velika i nezgrapna, neznajuć što će učiniti, kako pomoći ljudima, a onda je odjednom legla, i zadrhtaše tlo pod njom, njena se kosa prelije u lavu vulkana,njeni su udovi postali planine, a njene duge ruke polja, iz njenih su očiju potekle suze i nastadoše mora i oceani, a iz usta divlji ponori, postavši tako nova Zemlja ljudima, načinivši potop izbrisavši prošlost, dajući novu budućnost ljudima i ostadoše sjedinjena s Majkom Zemljom kao njena najveća kćer koja ju grli svojim rukama, govoreći ljudima o ljubavi svojom samoćom, u kojoj nas čuva dok je slamamo i dan danas u novoj vječnosti stisnuti kao nemoćna bića koja ostaju slijepa nad čistom ljubavi koja nas okružuje.