....
Nadalje, idilični portret plavih aboridžina čini nas posve slijepima za njihove vlastite ugnjetavačke hijerarhije, koje zasigurno moraju postojati ako imaju princezu. Pouka filma je stoga jasna: jedini izbor koji aboridžini imaju jest da ih ljudi spase ili unište - u oba slučaja, oni su igračka u ljudskim rukama. Drugim riječima, mogu izabrati žele li biti brutalna žrtva imperijalističke stvarnosti ili igrati ulogu koja im je određena u fantaziji bijelog čovjeka.
Istodobno dok ovaj film zarađuje novac po cijelome svijetu, dostigavši milijardu u manje od tri tjedna od premijere, zbiva se nešto što neobično sliči zapletu filma. Brda na jugu indijske države Orissa, koju naseljava pleme Kondh, prodana su rudarskim kompanijama koje planiraju eksploatirati njihove goleme rezerve boksita (vjeruje se da vrijede najmanje 4000 milijardi dolara). Kao reakcija na ovaj projekt eksplodirala je maoistička (naxalitska) oružana pobuna, što je potvrdilo staru izreku da prirodna bogatstva mogu biti prokletstvo.
‘Crveni terorizam’
Maoistička gerilska vojska “sastavljena je gotovo isključivo od očajnički siromašnih pripadnika plemena koji žive u uvjetima tako kronične gladi kakvu povezujemo samo sa subsaharskom Afrikom. To su ljudi koji, čak i nakon 60 godina tzv. indijske neovisnosti, nemaju pristup obrazovanju, zdravstvenoj skrbi ili sudskoj zaštiti. To su ljudi koji su nemilosrdno iskorištavani desetljećima, koje su sustavno varali mali biznismeni i zelenaši, a žene gotovo kao stvar svoga prava silovali policajci i djelatnici odjela za šumarstvo.
Za njihov povratak nečemu što bi sličilo dostojanstvu velikim je dijelom zaslužan maoistički kadar koji je živio i radio i borio se njima uz bok desetljećima. / Ako su plemena uzela oružje u ruke, oni su to učinili jer im vlada, koja im nije dala ništa osim nasilja i zapostavljanja, sada želi oduzeti i zadnju stvar koju imaju - njihovu zemlju. /.../ Oni vjeruju da će, ako se ne budu borili za svoju zemlju, biti uništeni. /.../ njihova odrpana, neuhranjena vojska, u kojoj većina vojnika nikad nije vidjela vlak ili autobus, pa čak niti mali grad, bori se samo za opstanak.”
Indijski premijer okarakterizirao je tu pobunu kao “najveću internu sigurnosnu prijetnju”; veliki mediji, koji je predstavljaju kao teroristički otpor napretku, puni su priča o “crvenom terorizmu” koje zamjenjuju priče o “islamističkom terorizmu”. Nije čudno što indijska država odgovara velikom vojnom operacijom protiv “maoističkih uporišta” u džunglama središnje Indije. A istina je da obje strane pribjegavaju velikom nasilju u tom brutalnom ratu, da je maoistička “narodna pravda” oštra.
Ali, bez obzira na to koliko je to nasilje neprobavljivo za naš liberalan ukus, nemamo ga pravo osuditi - zašto? Zato što je njihova situacija upravo ona iz Hegelove svjetine: naxalitski pobunjenici u Indiji izgladnjeli su plemenski narod kojemu je oduzet minimum dostojanstvenog života i koji se bore za svoj život. Gdje je tu Cameronov film? Nigdje: u Orissi nema plemenitih princeza koje čekaju bijele heroje da ih zavedu i pomognu njihovom narodu, samo maoisti koji organiziraju izgladnjele farmere. Dakle, što ako je pravi avatar “Avatar” sam, film koji zamjenjuje stvarnost?
(Prevela Nikolina Šajn)
Slavoj Žižek
13.02.2010.
irida
bglavac
