Ako nećemo mi, hoće susjedi!
http://www.glas-slavonije.hr/mozaik.asp?rub=3&ID_VIJESTI=3629
Autor: Ivan SEKOL
Premda je nuklearna energija najčistija i komercijalno isplativa proizvodnja električne energije, upravo riječi "čista energija", kako se čini, najmanje zanimaju ekološke i "zelene" udruge koje se, zabrinute za očuvanje okoliša, protive gradnji nuklearke.
Naime, iz masivnih dimnjaka nuklearne elektrane izlazi tek vodena para, a korištena voda nije u direktnom kontaktu s reaktorom i nije radioaktivna. Istovremeno, termoelektrana pogonjena fosilnim gorivima ispušta niz otrovnih tvari kojima kratkoročno, ali i dugoročno onečišćuju okoliš, te znatno utječu na zdravlje ljudi te flore i faune u blizini.
Pa ipak, većina Hrvata radije gleda na dimnjak elektrane koja je pogonjena, recimo, ugljenom, iz koje suklja gust crni dim, nego na dimnjak nuklearke. Valja napomenuti kako izgaranjem fosilnih goriva nastaju takozvani staklenički plinovi, a u atmosferu se oslobađaju upravo iz velikih elektrana i teške industrije te osobnih automobila.
Naravno, kada se priča o nuklearkama, najveći je strah od fatalnog kvara na reaktoru, zbog čega može doći do eksplozije i ispuštanja radijacije. Podsjetimo, najveća takva katastrofa dogodila se 1986. u ukrajinskom Černobilu, a posljedice su osjetile i okolne zemlje. Tužno je što je moralo doći do tragedije da se neke stvari promijene, ali od černobilske katastrofe do danas ne bilježi se ni jedna nezgoda u nuklearnim elektranama koja je direktno utjecale na ljude i prirodu.
Sigurnosne mjere u nuklearkama sada su na gotovo nevjerojatno visokoj razini, a svaka zaštitna mjera ima nekoliko dodatnih zaštita koje osiguravaju siguran rad i u nepredvidljivim okolnostima. Zaštitna, tzv. Containment građevina, predviđena je da spriječi istjecanje radijacije čak i u slučaju fatalnog kvara i zatajenja svih drugih sigurnosnih mjera pa se može reći da je nuklearna energija iz moderne elektrane čista i sigurna. Zaštitne su mjere toliko jake da zaštitna građevina "Containment" mora izdržati i nalet vojnog zrakoplova pri brzini od 775 kilometara na sat.
No, unatoč svemu, strah od nuklearki i dalje je vrlo velik i stalno se ponavlja kako su NE štetne i opasne za okoliš, jednako kao i zbrinjavanje otpada. To je dakle uvriježeno mišljenje, no je li baš sve tako crno?
Najviše štete okolišu nanosi kopanje urana te zagrijavanje vode koja se koristi za hlađenje reaktora, ali iste, ako ne i značajnije utjecaje na okoliš ima kopanje i izvlačenje fosilnih goriva, a voda se koristi za hlađenje kod svih termoelektrana.
Zbrinjavanje otpada često se spominje kao najjači argument protiv gradnje nuklearne elektrane. No, iskorišteno gorivo u nuklearnoj elektrani prvo se skladišti u krugu elektrane, koju napušta tek nakon što se radijacija spusti na gotovo potpuno bezopasnu razinu. A čak i tada se otpad prvo stavlja u posebnu zaštitnu burad koja se zavaruje te trajno skladišti u posebnim za to predviđenim bunkerima koji su betonom odvojeni od podzemnih voda te zaštićeni od utjecaja elementarnih nepogoda.
Kada se govori o izgradnji nuklearne elektrane, ne može se ne spomenuti i obnovljive izvore za dobivanje električne energije koje mnogi zagovaraju kao alternativu. Zauzdavanje energije valova, sunčanih zraka ili vjetra nije novost i uspješno se provodi godinama, ali bez "ekonomske računice". Naime, obnovljivi izvori električne energije, na prvi pogled, izgledaju gotovo besplatno jer nitko ne može naplatiti korištenje sunca.
No, realnost je znatno drukčija, a energija iz obnovljivih izvora najskuplja je varijanta te upravo zato čini tek mali dio ukupne proizvodnje. Osim sunca i vjetra, mnogi misle kako je gradnja hidroelektrana čista i ne zagađuje okoliš, ali i to je velika zabluda. Hidroelektrane se mogu graditi na dva načina, termoakumulacijskim jezerom ili protočne, a obje izvedbe donose znatne promjene na okoliš.
Vratimo se sad na domaći teren. Gradili mi nuklearku u Slavoniji, okolici Siska ili odustanemo li od gradnje, ostaje činjenica da na ovom geografskom području postoji izražena potreba za novom elektranom većeg kapaciteta. Ako to ne bude nuklearna elektrana, bit će još jedna u Mađarskoj ili prva u susjednoj Srbiji. Za zadovoljavanje potreba potrošnje u Hrvatskoj morat će se, u slučaju odustajanja od gradnje nuklearke, ići na neslavno povećavanje uvoza električne energije, koja je sve skuplja. Ne treba izostaviti ni sve izvjesniju mogućnost kolapsa elektroenergetskog sustava, a u tom slučaju vrlo je nezahvalno biti u situaciji da ovisimo o uvozu električne energije od susjeda.
U svakom slučaju, gotovo je sigurno da će se nuklearka graditi, a jedino je pitanje hoće li to biti u Hrvatskoj, Mađarskoj ili Srbiji. Bilo kako bilo, takvu važnu odluku trebala bi donijeti struka, a valja uzeti u obzir kako je gradnja nuklearnih elektrana posve normalna metoda borbe s energetskom krizom u velikoj većini civiliziranih zemalja zapadnog svijeta. Utjecaj na okoliš je minimalan, a strah građana uglavnom je prouzročen pričama o jednoj katastrofi koja se dogodila u sovjetskoj Ukrajini u vrijeme kada su sigurnosne mjere nuklearki bile daleko ispod današnjeg standarda.
bglavac
irida
edin.kecanovic
