NESLAVNO PRI SVJETSKOM VRHU: HRVATI MEĐU NAJVEĆIM KONZUMENTIMA ALKOHOLA PO GLAVI STANOVNIKA

 Piše Nina ORLOVIĆ RADIĆ

- Znam osobe koje se, upravo kao i ja, na pomisao da bi se mogle naći u istom prostoru, društvu i ne daj bože kontaktu s alkoholičarom stresu od gađenja. Uvjerena sam da nema ružnijeg od prizora pijanog muškarca, odnosno to može biti samo slika pijane žene, kaže mi sugrađanka koja je odrasla uz roditelje alkoholičare.
- Roditelji su mi bili (i danas su) dobri ljudi koji su se brinuli o meni i bratu. Nikada nam ništa nije nedostajalo u odnosu na druge vršnjake, no u malom mjestu ništa nismo mogli učiniti protiv toga da nas se zove djecom »onih pijanica«. Brat i ja bili smo obilježeni. Čitavo sam se djetinjstvo sramila roditelja i bila u strahu hoće li me još jednom negdje i pred društvom osramotiti. I u osnovnoj i u srednjoj školi, na ulici, u trgovini ili kinu sram je bio osjećaj kojeg se najviše sjećam. Taj osjećaj nemoći i stida zbog ponašanja i navika roditelja duboko je u mene usađen i smatram da je to nešto najgore što su mi roditelji vezano za moje emocije i kasniji osjećaj samopoštovanja ostavili u naslijeđe, kaže moja sugrađanka koja upravo zbog tog traumatičnog iskustva nikada nije popila ni gutljaj piva, a kamoli čašicu nekog drugog alkoholnog pića. Ona je danas i glavna potpora bratu, članu Kluba liječenih alkoholičara.

Bolest obitelji, ne pojedinca

- Točno je nažalost da je alkoholizam obiteljska, a ne bolest pojedinca. Alkohol negativno kumuje mnogim situacijama u obitelji i među prijateljima. Između supružnika potiče gubitak komunikacije, uzrokuje svađe, verbalna i fizička razračunavanja, a u odnosu na djecu i ostale članove obitelji uzrokuje udaljavanje i nezainteresiranost. Stoga je iznimno važno da osoba koja se odluči liječiti i preuzeti kontrolu nad svojim životom dobije potporu članova obitelji i ljudi koje voli. Njihovim uključivanjem težak put koji bolesna osoba mora proći podnošljiviji je, kaže Branko Ignjatov, voditelj Kluba liječenih alkoholičara u Rovinju.
Od Ignjatova, inače socijalnog radnika u mirovini i voditelja kluba s radnim stažem dužim od tri desetljeća, doznajemo da je prvi korak k početku liječenja priznanje da bolest postoji.
- Najteže je samom sebi, a potom i ostalim ljudima koji te okružuju i s kojima si u kontaktu priznati da si bolestan. Međutim, to je prvi korak bez kojeg se ne može. Priznavanjem bolesti s njom se možeš suočiti, i to upravo na način kako biste se postavili i reagirali u slučaju saznanja da imate bilo koju drugu bolest, recimo karcinom. U prihvaćanju tog saznanja valja stalno imati na umu da je to bolest koja ne poznaje izlječenje. Jer apstinirati deset pa čak i više godina ništa ne znači ako samo jednom popustimo i popijemo to jedno jedino slavljeničko piće. Ispiti ga znači vratiti se u staro stanje, nerijetko teže i gore nego što je bilo na početku liječenja, ističe Ignjatov.

Uspjeh - petogodišnja apstinencija

No, usprkos tome što se alkoholičari ne mogu izliječiti, statistike kažu da se uspjehom može smatrati petogodišnja alkoholna apstinencija. No, apstinirati od alkohola ne znači samo prestati konzumirati ga, nego i iz korijena promijeniti život, ponašanje i odnos prema ljudima. Prestati piti znači uklopiti se u društvenu sredinu. No kako se uklopiti u sredinu i društvo koje potencira, pa čak i slavi konzumaciju alkohola?
- Ritual ispijanja alkoholnih pića prati sve važnije događaje u čovjekovom životu, dapače piće čovjeka slijedi od rođenja (kada se nazdravlja novom životu) pa sve do smrti (kada se opraštamo od pokojnika). A gdje su sve ostale zdravice koje naprosto mame na još – rođendani, imendani, ispraćaji stare i dočeci nove godine, krštenja i maturalne zabave, vjenčanja, diplome, prvo ili novo zaposlenje, poslovno unapređenje… Razloga za posezanjem prema prvoj čaši je puno - kako lijepih tako i ružnih, što i nije toliko strašno ukoliko se ne prelaze granice, smatra bivši socijalni radnik.
Govoreći o razlozima zbog kojih ljudi piju veli da ih ima nebrojeno. Svaki alkoholičar ima svoju priču i razlog zbog kojeg je počeo piti. Nerijetko, osim u mladosti, ljudi počnu piti i u srednjim godinama. Polako i potajice. Na njih obitelj kao i poslovni kolege ne obraćaju pažnju sve do trenutka dok ne postane kasno. Koliko ste puta kasnije čuli primjedbe poput »vidio sam da se čudno ponaša« ili »sjećaš se kako je reagirao na…«, kaže Ignjatov i naglašava da su razlozi zbog kojih ljudi piju u drugom planu u odnosu na probleme koje alkoholizam povlači za sobom.

Licemjerno društvo

Razlozi zbog kojih je netko počeo piti s godinama postaju manje važni, odnosno sasvim beznačajni gledajući kroz prizmu problema koje sa sobom donosi prekomjerna konzumacija alkohola. Po mišljenju Ignjatova, ono što bi nas sve skupa kao društvo trebalo zabrinuti jest činjenica da se dobna granica za prvu ispijenu čašu s nekadašnjih 17-18 godina spustila znatno niže, na dob od 12 i 13, pa čak i niže, što je uz dječake sve više pijanih djevojčica i, naposljetku, što roditelji u većini takvih slučajeva nemaju pojma što im se s djecom događa.
- Naš problem nije američka anketa koja nas je svrstala u sam vrh svjetskih konzumenata alkohola. Osobno, tim pokazateljima ni nisam previše iznenađen pošto su u obzir uzeti i neki drugi anketni parametri i pošto su Hrvati i na ranijim sličnim ljestvicama iznimno visoko kotirali. Naš je problem u mnogočemu drugom. Recimo u činjenici što pivo kod proizvodnje tretiramo kao prehrambeni proizvod, što ga na televiziji agresivno reklamiramo s nekakvim gotovo pa nacionalnim nabojem te što ga naposljetku tek kada ga konzumiramo i u krvi pronađemo tretiramo kao alkohol. Je li onda naš problem u američkim anketama, krivim nazivima i razumijevanju piva ili u licemjernosti našeg društva?, pita Ignjatov.

www.glasistre.hr