Luksuzni infarkt
Piše: Ante Tomić
Foto: Corbis
Pogledajmo proračunsku stavku koja se zove Darko Milinović. Zašto Hrvatskoj treba taj čovjek? Je li on razvojna ili socijalna stavka? Ni jedno ni drugo, nego - gubitak para
Noćas mi je došao glup san. Ivica, Mosor, Žižo i ja negdje kartamo briškulu, a kraj nas na podu se grči i stenje, hvatajući se za prsi, doslovno umire od srčanog udara naš ministar zdravstva Darko Milinović.
Dobri ljudi“, šapće Milinović, “zovite doktora... Zovite hitnu pomoć.“ A mi ništa. Igramo na karte. “Koga je mišat?“ pita Žižo. “Ja mislin Ivicu“, kažem ja.
“Nije, ja san prošlu miša“, reče Ivica.
“Braćo kršćani! Molim vas, pomozite“, javi se ponovno ministar dosadnjaković s poda.
“E, baš si naša crkvu di ćeš boga molit“, podsmijehne mu se Mosor.
“Da bacin karika?“ pita Žižo.
“Nemoj, u njega je trica“, upozorim ga pokazujući Ivicu.
“Zemljaci!“ pokuša ponovno Milinović, hvatajući Žižu za ruku. “Hrvati moji, ja vam umirem!“
“Svi mi jednom moramo umrijeti“, pouči ga Žižo strpljivo, izvlačeći se iz njegova stiska.
Ministar Milinović trgne se zadnji put i klone. Umre čovjek.
“Je li konj izaša?“ pita Mosor.
Tu se nekako ja probudim i ležim u mraku razmišljajući o svome snu. Kako mi je ta glupost uplovila u svijest? Otkud smo moji prijatelji i ja bili onako bešćutni s teško bolesnim visokim dužnosnikom? Zar bi nas četvorica zaista ostavili čovjeka, makar i HDZ-ova ministra, da umre? I tada mi sine. A zašto ne? Naša ravnodušnost sasvim je sukladna novoj reformi zdravstva Republike Hrvatske. Tako mi je valjda i došao onaj san.
Dobri ljudi“, šapće Milinović, “zovite doktora... Zovite hitnu pomoć.“ A mi ništa. Igramo na karte. “Koga je mišat?“ pita Žižo. “Ja mislin Ivicu“, kažem ja.
“Nije, ja san prošlu miša“, reče Ivica.
“Braćo kršćani! Molim vas, pomozite“, javi se ponovno ministar dosadnjaković s poda.
“E, baš si naša crkvu di ćeš boga molit“, podsmijehne mu se Mosor.
“Da bacin karika?“ pita Žižo.
“Nemoj, u njega je trica“, upozorim ga pokazujući Ivicu.
“Zemljaci!“ pokuša ponovno Milinović, hvatajući Žižu za ruku. “Hrvati moji, ja vam umirem!“
“Svi mi jednom moramo umrijeti“, pouči ga Žižo strpljivo, izvlačeći se iz njegova stiska.
Ministar Milinović trgne se zadnji put i klone. Umre čovjek.
“Je li konj izaša?“ pita Mosor.
Tu se nekako ja probudim i ležim u mraku razmišljajući o svome snu. Kako mi je ta glupost uplovila u svijest? Otkud smo moji prijatelji i ja bili onako bešćutni s teško bolesnim visokim dužnosnikom? Zar bi nas četvorica zaista ostavili čovjeka, makar i HDZ-ova ministra, da umre? I tada mi sine. A zašto ne? Naša ravnodušnost sasvim je sukladna novoj reformi zdravstva Republike Hrvatske. Tako mi je valjda i došao onaj san.
Odluči li državna administracija šparati, povlastice će najprije ukinuti najslabijima. Nikakvog se novca lakše ne odreknu od onoga koji ide siromašnima
Reforma zdravstva koju je nedavno objavio ministar Darko Milinović
Opsežan akt ozbiljan je i opsežan akt državne administracije, ali ako nemate vremena čitati, ja vam ga mogu svojim riječima prepričati. Smisao je u sljedećem. Ako nemate para, krepajte. Obolite li od raka, prodajte stan. Ne možete imati i jedno i drugo. Država vas neće besplatno liječiti. Zaboravite solidarnost, zdravlje je za bogate. To je poprilici sve što trebate znati o ovoj reformi.
Jednom davno sve je bilo drugačije. Ima u naših seljaka jedna krasna, smiješna i dirljiva praznovjerica da se na lijekovima ne zahvaljuje. Doživjeli ste to možda. Dade li vam čovjek tabletu protiv glavobolje, na primjer, ne smijete mu kazati hvala. To valjda donosi lošu sreću. Njegova je, osim toga, dužnost da vam pomogne, jer bi se i on sam mogao naći u prilici da mu treba pomoć. Mogu se lako zamisliti na tvome mjestu, ja sam isto što i ti, kaže ova gesta. Pomažući tebi, pomažem sebi.
I zbog toga je svaka zahvala suvišna. Ako vam se ovaj običaj isprva možda učini šašav, shvatite da je on zapravo neobično čovječan. Mi kao narod u mnogočemu nismo sućutni i ne držimo do drugoga, ali u zdravlju i bolesti gajimo solidarnost i jednakost.
Svaki je od nas, napokon, barem jednom bio u bolnici i zna kako to izgleda. Kad te obuku u svijetloplavu flanelsku pidžamu sa žigom bolnice i legneš na metalni krevet prestrašeno osluškujući bolničke šumove, žamor i daleke jauke i stanjanja, zveckanje stakla, kloparanje liječničkih klompi niz linoleumom pokrivene hodnike, u mirisu lijekova, sredstava za dezinfekciju i raskuhanog karfiola, uistinu više nije važno tko si i što si. Jesi li direktor ili portir, vlasnik maloprodajnog lanca ili obična blagajnica.
Bolesni će stanovnik vile na Pantovčaku zavidjeti onome zdravome koji spava pod Savskim mostom. Bolest ga je unizila, učinila i njegovu imovinu i njegovo ime sasvim bezvrijednima. Nigdje kao u bolničkoj postelji nećete shvatiti kako smo svi mi jednaki, ista bijedna i prepadnuta, smrtna tijela.
Veliki gubici
Taj egalitaristički duh, nazovite ga kršćanskim ili socijalističkim, potpuno je svejedno, dugo je opstajao u našem zdravstvenom sustavu. Vjerovali smo da je dužnost države besplatno liječiti svakoga, čak i najsiromašniji imali su pravo na najbolju medicinsku njegu i najskuplje lijekove. Ako u nas nije bilo liječnika koji radi takav zahvat, o trošku zdravstvenog osiguranja prevrnuli bi svijet da u Moskvi nađemo očnog kirurga koji će učiniti da nekakvo seljačko dijete iz Blata na Cetini ne ostane slijepo. Nismo, naravno, živjeli u najboljem od svih svjetova, ali na ovu stvar smo mogli biti ponosni.
A onda, najednom, to više nije bilo dobro. Zdravstvo pravi velike gubitke, primijetili su ministri. Prilično je neobjašnjivo kako im je, kraj svih drugih državnih poslova koje također ne posluju ni sa kakvim dobitkom, upravo zdravstvo upalo u oči, ali eto, tako se dogodilo. Krenuli smo u reforme što su završile opisanim ukidanjem povlastica, koje će, dakako, najviše pogoditi socijalno najugroženije.
Primijetili ste možda tu pravilnost. Odluči li državna administracija da treba šparati, povlastice će najprije ukinuti najslabijima. Nikakvog se novca lakše ne odreknu od onoga koji ide siromašnima. Sirotinja državi pravi najveći trošak. No, to je besramna laž. Ni u jednom trenutku ne smijete povjerovati u nju.
Poznati igrokaz
Jednom davno sve je bilo drugačije. Ima u naših seljaka jedna krasna, smiješna i dirljiva praznovjerica da se na lijekovima ne zahvaljuje. Doživjeli ste to možda. Dade li vam čovjek tabletu protiv glavobolje, na primjer, ne smijete mu kazati hvala. To valjda donosi lošu sreću. Njegova je, osim toga, dužnost da vam pomogne, jer bi se i on sam mogao naći u prilici da mu treba pomoć. Mogu se lako zamisliti na tvome mjestu, ja sam isto što i ti, kaže ova gesta. Pomažući tebi, pomažem sebi.
I zbog toga je svaka zahvala suvišna. Ako vam se ovaj običaj isprva možda učini šašav, shvatite da je on zapravo neobično čovječan. Mi kao narod u mnogočemu nismo sućutni i ne držimo do drugoga, ali u zdravlju i bolesti gajimo solidarnost i jednakost.
Svaki je od nas, napokon, barem jednom bio u bolnici i zna kako to izgleda. Kad te obuku u svijetloplavu flanelsku pidžamu sa žigom bolnice i legneš na metalni krevet prestrašeno osluškujući bolničke šumove, žamor i daleke jauke i stanjanja, zveckanje stakla, kloparanje liječničkih klompi niz linoleumom pokrivene hodnike, u mirisu lijekova, sredstava za dezinfekciju i raskuhanog karfiola, uistinu više nije važno tko si i što si. Jesi li direktor ili portir, vlasnik maloprodajnog lanca ili obična blagajnica.
Bolesni će stanovnik vile na Pantovčaku zavidjeti onome zdravome koji spava pod Savskim mostom. Bolest ga je unizila, učinila i njegovu imovinu i njegovo ime sasvim bezvrijednima. Nigdje kao u bolničkoj postelji nećete shvatiti kako smo svi mi jednaki, ista bijedna i prepadnuta, smrtna tijela.
Veliki gubici
Taj egalitaristički duh, nazovite ga kršćanskim ili socijalističkim, potpuno je svejedno, dugo je opstajao u našem zdravstvenom sustavu. Vjerovali smo da je dužnost države besplatno liječiti svakoga, čak i najsiromašniji imali su pravo na najbolju medicinsku njegu i najskuplje lijekove. Ako u nas nije bilo liječnika koji radi takav zahvat, o trošku zdravstvenog osiguranja prevrnuli bi svijet da u Moskvi nađemo očnog kirurga koji će učiniti da nekakvo seljačko dijete iz Blata na Cetini ne ostane slijepo. Nismo, naravno, živjeli u najboljem od svih svjetova, ali na ovu stvar smo mogli biti ponosni.
A onda, najednom, to više nije bilo dobro. Zdravstvo pravi velike gubitke, primijetili su ministri. Prilično je neobjašnjivo kako im je, kraj svih drugih državnih poslova koje također ne posluju ni sa kakvim dobitkom, upravo zdravstvo upalo u oči, ali eto, tako se dogodilo. Krenuli smo u reforme što su završile opisanim ukidanjem povlastica, koje će, dakako, najviše pogoditi socijalno najugroženije.
Primijetili ste možda tu pravilnost. Odluči li državna administracija da treba šparati, povlastice će najprije ukinuti najslabijima. Nikakvog se novca lakše ne odreknu od onoga koji ide siromašnima. Sirotinja državi pravi najveći trošak. No, to je besramna laž. Ni u jednom trenutku ne smijete povjerovati u nju.
Poznati igrokaz
| Ako nemate para, krepajte. Obolite li od raka, prodajte stan. Ne možete imati i jedno i drugo. Država vas neće besplatno liječiti, jer zdravlje je samo za bogate |
Primjera radi, u posljednje vrijeme u nas je u svim većim gradovima sagrađena po jedna čudovišno velika sportska dvorana, premda u svakome već postoji manja dvorana što je znatan dio godine prazna. Kazat će vam da je to građevinsko bezumlje učinjeno zbog svjetskog rukometnog prvenstva, ali to nije ni približno istinito. Dvorane su se gradile da bi se bogate vlasnike Konstruktora i IGH učinilo još bogatijima. S navlas jednakim motivom planira se i gradnja mosta od kopna do Pelješca. Mogli bismo nabrojati još bar deset ovakvih slučajeva nerazumnog trošenja novca iz državne blagajne. Da smo odustali od njih, danas bismo imali i onkologe i mamografe i ne bi nam trebali estradni umjetnici s razmetljivim i samoljubivim, lažno suosjećajnim humanitarnim koncertima za borbu protiv karcinoma dojke.
Kraj godine je blizu i u Saboru će se, kao i uvijek u ovo doba, uskoro izglasavati proračun za iduću godinu, a cijenjeni zastupnici i uvaženi ministri će za gledatelje pred malim ekranima upriličiti poznati igrokaz, svađajući se oko besmislice je li proračun razvojni ili socijalni. U uobičajenoj podjeli uloga vlast je za razvojni proračun, a opozicija tobože navija za socijalne stavke, zdravstvo, školstvo i slične trice. Naposljetku obično izglasaju nekakve sportske dvorane, koje nikakvom logikom ne idu ni u jednu ni u drugu ladicu.
Ili, pogledajmo, recimo, slučaj proračunske stavke koja se zove Darko Milinović? Zašto Republici Hrvatskoj treba taj čovjek? Je li on razvojna ili socijalna stavka? Nije ni razvojna ni socijalna, on je naprosto gubitak para.
Kažu da je besplatno zdravstvo luksuz. Nije istina. Naš je luksuz Darko Milinović.
Kraj godine je blizu i u Saboru će se, kao i uvijek u ovo doba, uskoro izglasavati proračun za iduću godinu, a cijenjeni zastupnici i uvaženi ministri će za gledatelje pred malim ekranima upriličiti poznati igrokaz, svađajući se oko besmislice je li proračun razvojni ili socijalni. U uobičajenoj podjeli uloga vlast je za razvojni proračun, a opozicija tobože navija za socijalne stavke, zdravstvo, školstvo i slične trice. Naposljetku obično izglasaju nekakve sportske dvorane, koje nikakvom logikom ne idu ni u jednu ni u drugu ladicu.
Ili, pogledajmo, recimo, slučaj proračunske stavke koja se zove Darko Milinović? Zašto Republici Hrvatskoj treba taj čovjek? Je li on razvojna ili socijalna stavka? Nije ni razvojna ni socijalna, on je naprosto gubitak para.
Kažu da je besplatno zdravstvo luksuz. Nije istina. Naš je luksuz Darko Milinović.
bglavac
irida
edin.kecanovic
