Eto nam i mitske 2012. Tko bi rekao, jer još donedavno smo je doživljavali kao daleku budućnost, a sada je odjednom ovdje. Zanimljivo kako se budućnost uvijek najavljuje kao bombastična, pa čak i (znanstveno) fantastična, a dođe kao posve obična. Orwellova 1984. došla je i prošla i nismo ušli u globalno totalitarno društvo. Umjetnik koji se ponovo zove Prince ranih je osamdesetih pjevao o 1999. kao godini u kojoj će nebo biti purpurne boje, a planetom vladati anarhija, no nije se dogodilo ništa takvo - povremeno je vidljiv jedva ljubičasti zalazak sunca na jadranskoj obali... Došla je i 2000., ali problem popularno zvan Y2K nije izazvao kolaps kompjutorske dokumentacije, a zatim je uslijedila Clarkeova i Kubrickova 2001., no suprotno očekivanjima još nismo počeli istraživati svemir na način opisan u Odiseji..., niti smo u javnom smislu ostvarili kontakt s vanzemaljskim civilizacijama. Međutim, niti za jednu godinu nije isporučena tolika količina proročanstava, najava, predikcija, viđenja i kanaliziranih poruka, pri čemu su mnoge takvog sadržaja kojem bi pozavidjeli i mnogi nadrealisti ili pisci znanstvene i okultne fantastike. I što sad, što će se od svega toga dogoditi 2012.? A što ako se ne dogodi ništa posebno, nego samo započne jedan novi ciklus, i to na temeljima dosadašnjih događanja? Premda je dobro imati pozitivna očekivanja te biti otvoren na novo, neobično, neviđeno i nečuveno, najveće su šanse da će se dogoditi jedan logičan slijed zbivanja, utemeljen na prirodnim procesima.
Osobno me nikada nisu zanimale predikcije poput onih koje nalikuju meteorološkoj prognozi - u kojem će se mjesecu dogoditi što, odnosno kada možemo očekivati kakvo katastrofično ili nadnaravno zbivanje. Takve prognoze smatram suštinski nebitnima, jednako kao i predikcije bilo kojeg vidovnjaka koji izbjegava govoriti o istinski bitnome, nego profita radi želi fascinirati klijenta pogađajući mu broj pokvarenih zubi i ostalih boleština, odnosno govoreći mu o stvarima koje klijent ionako već sam zna. Nije stoga toliko bitno što će se događati, već koje su lekcije pred nama, i individualne i kolektivne. A o lekcijama se već može govoriti, i to s velikom preciznošću. Ako je, naime, vjerovati mnogobrojnim istraživačima da pod utjecajem kozmičkih strujanja i konstelacija ponovo ulazimo u ciklus ravnoteže, hajde da vidimo što to znači i koje bi bile temeljne karakteristike takozvanog „Zlatnog doba" kojem se ubrzano vraćamo, ali i što moramo naučiti kako bismo se pripremili za ovakvu promjenu. Ravnoteža omogućuje i oslobađanje ljudskih potencijala, a to je pak područje o kojem se također puno zna. No, na koji ćemo konkretan način doći do realizacije Zlatnog doba teško je reći. Budućnost je ionako posljedica naših odabira i odluka donesenih u sadašnjosti, a kakve će one biti, pogotovo kad je riječ o kolektivnima, to nitko ne može sa sigurnošću znati. Ne možemo također u potpunosti predvidjeti niti poteze onih koji se svim silama odupiru bilo kakvom pozitivnom planetarnom scenariju - naših vladara. Pored svih vidljivih sredstava kojima se služe kako bi ostvarili plan o globalnom totalitarizmu, oni posjeduju i mnoga tajna sredstva (oružja i tehnologiju) koja će sigurno pokušati upotrijebiti u nastojanju da i dalje čvrsto kontroliraju naše živote.
Ono što sa sigurnošću možemo predvidjeti jesu procesi koji vode oslobađanju naših potencijala i povratku Zlatnog doba u kojem svijetom više neće vladati zlo, već dobro. Takvi su procesi brojni i sastoje se od mnogih aspekata, no ovdje ćemo se pozabaviti s dva kritična. Riječ je o emocionalnoj zrelosti i slomu svjetske matrice. Ova dva postignuća jednostavno su nužna sredstva za realizaciju blagodati koje nam može donijeti novi ciklus.

Naime, ako je revolucija svijesti počela odavno, paralelno s industrijskom revolucijom, a posebno se intenzivirala šezdesetih godina prošlog stoljeća, čini se da će s 2012. godinom početi i procesi konkretne manifestacije i materijalizacije takve svijesti u svakodnevnom životu - individualnom i kolektivnom. To ne znači da smo završili s procesima osvješćenja i unutarnje transformacije, nego da je vrijeme za aktivno djelovanje u skladu s novostečenom sviješću. Čak i ako sami ne odaberemo djelovati na ovakav način, prisilit će nas na to (NATO?) svjetska vlada u sjeni, odnosno nakazni „novi svjetski poredak" sa svojim planom o globalnom totalitarizmu. Kao što vidimo „neprijatelj ne spava", nego radi punom parom - planovi o totalitarnom društvu sustavno se i neometano provode, i to s kirurškom preciznošću. Upravo zato promjena svijesti nije dovoljna, iako mnogi new age „pozitivisti" uporno tvrde da jest. Premda je neophodna, ipak nije dovoljna jer je protiv zla nemoguće boriti se pasivnošću ili mirovanjem. I ja sam svojevremeno „mislio" da jest, odnosno želio sam „vjerovati" da jest, ali mišljenje i vjerovanje su jedna stvar, a realnost sasvim druga. Neizmjerno je lakše i komotnije vjerovati da samo moraš „misliti pozitivno" ili da smo „svi već savršeni" (suštinski da, ali u realnosti daleko do toga) te da je dovoljno raditi samo na sebi - ovo je pogotovo dobro za biznis i društveni status. Čak se usvajaju stavovi prema kojima nema nikakvog posla na sebi, kao da je osobna transformacija stvar koju će za nas učiniti netko drugi, vrijeme, sam život. Jednim manjim dijelom hoće, ali osobno ulaganje i trud niti ovdje nije moguće izbjeći. To što ne želimo steći uvid u sve čimbenike naše osobne problematike te vlastito neznanje opravdavamo vjerovanjem da znanje o strukturi transformacijskih procesa „u stvari niti ne postoji" naša je stvar, no svaki odabir ima i svoje posljedice. I premda većina ljudi ne radi kvalitetno niti na sebi, čak i da rade to neće dovoljno za razvojnu fazu pred kojom se nalazimo - od 2012. nadalje bit će potrebno i puno više od toga. Morat ćemo preuzeti odgovornost za sudjelovanje u transformaciji društva od takvog koje je utemeljeno na dobro kamufliranoj diktaturi prema društvu utemeljenom na principu bezuvjetne ljubavi. Da bismo to ostvarili, pored promjene svijesti, morat ćemo se i otvoreno suprotstaviti elementima svakodnevnog života koji spadaju u „društveno prihvatljivo" zlo, jer tko će to učiniti umjesto nas? Vanzemaljci, Bog, „uzašli majstori"? Tko će reći „ne" vakcinama, Codexu Alimentariusu, chemtrailsima (zaprašivanju iz aviona), ratovima, manipulaciji novcem te se suprotstaviti državnom teroru ili obiteljskom nasilju? Nečiji naivni smiješak i pozitivno mišljenje?
Naime, promatrajući procese osobnog razvoja nije teško uvidjeti da se oni sastoje od tri temeljna aspekta - duhovnog prosvjetljenja, karmičkog pročišćenja i kreativnog ostvarenja. Konačni cilj je kreativno ostvarenje, materijalizacija sveopćeg duha u svakodnevnom životu i konkretnim životnim modelima kao što su obitelj, kreativan posao ili društveni angažman. Kad je cilj kreativno samoostvarenje tada je osviještenost samo prvo od sredstava koje vodi takvom cilju pa zato ne možemo o njoj govoriti kao dovoljnoj. Iako je i za duhovno prosvjetljenje potrebno itekako se pomučiti i takva će faza zasigurno potrajati barem nekoliko godina, moramo stvari promatrati kroz prizmu konačnog cilja, a ne faze koja njemu vodi. Ista je stvar i s čišćenjem karme - da bismo rastvorili sve karmičke obrasce koje smo donijeli sa sobom u sadašnju inkarnaciju trebat će nam sigurno barem nekoliko godina intenzivnog rada, ali to ne znači da je terapija smisao života. Međutim, prepreke duhovnom prosvjetljenju ili karmičkom pročišćenju gotovo su ništavne u usporedbi s onima koje prate samoostvarenje. Jedno je pročistiti vlastitu svijest, a sasvim drugo kreirati skladnu obitelj ili posao koji odražava našu izvornu prirodu, a o kreiranju zdravih i uravnoteženih društvenih struktura da i ne govorimo.

I za osobnu ostvarenost potrebno je preuzeti vrlo visok stupanj odgovornosti, a kamoli za društvenu. Pa ipak, individualna i kolektivna ostvarenost međusobno su isprepletene i jedna neminovno utječe na drugu. Upravo je zato nemoguće izbjeći sudjelovanje u kreiranju zdravog društva.
O ovoj je činjenici govorio John Lennon tvrdeći da „flower power" šezdesetih godina prošlog stoljeća nije uspio jer nije bilo dovoljno osloboditi svijest, plesati po ulicama i darivati policajce cvijećem, iako u tome nije bilo ničeg lošeg. Dapače, bio je to jedan od ljepših izraza milosrdne ljubavi, jednog od dva aspekta univerzalne, bezuvjetne ili „kozmičke" ljubavi. Pa ipak, djeca cvijeća nisu promijenila svijet, već su i sama postala yuppieji i zaposlenici korporacija. Stoga tolerancija, nenasilje, suosjećanje, prihvaćanje drugih takvih kakvi jesu te entuzijastička podrška njihovim nastojanjima, kao osnovne karakteristike meke i milosrdne ljubavi, nisu bile dovoljne i za kompletnu transformaciju društva. Za to je potrebna i ne-milosrdna ljubav. Ona je drugi temeljni i prirodni aspekt univerzalne, bezuvjetne ljubavi, međutim o njemu se manje govori ili ga se čak smatra „negativnim". Ne-milosrdna ljubav izražava se otvorenim suprotstavljanjem tuđoj destrukciji, bila ona fizička, emotivna, mentalna ili spiritualna. Ljubav je reći pijancu koji uništava sebe i svoje bližnje da je dosta, suočiti ga otvoreno s njegovim ponašanjem i zaprijetiti mu prekidom svake komunikacije ukoliko nastavi istim putem. Ljubav je i nazvati stvari pravim imenom, ma koliko to bolno nekom bilo.

Ljubav je i djelovati kao mokra krpa, kao boksačka rukavica, kao iritirajući alarmni uređaj, a znamo i da je „batina iz raja izašla"...Naravno, sve su ovo aspekti bezuvjetne ljubavi koje je nužno primijeniti tek kad smo iscrpili sve mogućnosti s milosrdnom, nikako prije toga. Iz tog je razloga Lennon, koji je prethodno pjevao All You Need is Love, na opće čuđenje establišmenta krajem šezdesetih postao i utjecajni društveni aktivist. Da je svojim djelovanjem itekako smetao našim vladarima dovoljno govori činjenica da su ga okrutno smaknuli pod krinkom napada „usamljenog luđaka". Kao, uostalom, i mnoge druge - gotovo svatko tko je na svjetskoj sceni nastojao doprinijeti zdravome društvu smaknut je na ovaj ili onaj način. Kennedyjevi, Ghandi, Martin Luther King, Steven Biko, Malcolm X, Bob Marley ili nedavno Brian Haw, da spomenem samo neke. No, to ne znači da se sada svi moramo sakriti u mišju rupu i pustiti da se stvari odvijaju onako kako moćnici žele jer činjenica da je društveni aktivizam neophodan ne može biti umanjena ovakvim primjerima. Neuplitanje, kao što vidimo, nije donijelo nikakvu promjenu - upravo nasuprot, situacija je još gora. Da su Lennon, Frank Zappa ili Bill Hicks živi vjerojatno bi bili neugodno iznenađeni koliko smo degenerirali od njihovog vremena i u kojoj su se mjeri njihove najcrnje slutnje ostvarile...Ljubav je stoga i borba - za ljubav. Tako je do ostvarene ljubavi moguće doći i pažljivom strategijom pozitivnog karaktera, premda će new ageri na pojam „strategija" u nečemu „tako uzvišenom" kao što je ljubav odmah skočiti do plafona. Da opozicija Kreaciji i njenoj temeljnoj strukturi nije tako strahovita tada ne bi bilo potrebno boriti se za ljubav, istinu ili samoostvarenje; međutim, u situaciji u kojoj se nalazimo to postaje nužno. Umjesto prema izvornoj strukturi Kreacije, naš je svijet sve više organiziran prema strukturi nižih astralnih svjetova, ili svjetova „pakla". Čovjek je rob, a misli da je slobodan.

Većina ljudi „misli" da je ovako uređen ekonomski sustav jedina mogućnost, da države „moraju" imati sve veću kontrolu nad stanovništvom i da su ratovi „nužnost". Nisu, ali je nekome u interesu da bude tako. Zato društvo ne dočekuje mlade ljude raširenih ruku, nudeći im bezbrojne prilike i sredstva za samoostvarenje, nego se svaka nova generacija mora uglavnom sama izboriti za svoj budući status i uspjeh.