Više nikada, naime, nigdje na svijetu, neće biti potrebno objašnjavati gdje je i, što je Hrvatska. Svi će znati da smo mi – pazite ovo i povjerujte odmah u to – prvaci svijeta!

Danas, u 17:00 h, na stadionu Luzhniki u Moskvi igra se, moguće ste već čuli, dvadesetiprvo finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Od 1930. godine i Svjetskoga prvenstva u Urugvaju natjecanje se održava svake četiri godine izuzevši 1942. i 1946. kada se nije igralo zbog Drugoga svjetskoga rata, a do sada je prvenstvo osvajalo ukupno samo osam reprezentacija. Danas na red, tvrdim to pod punom kaznenom i materijalnom odgovornosti, dolazi deveta reprezentacija – Hrvatska!

Na tom prvom svjetskom prvenstvu, uzgred kazano, pojavio se problem s europskim državama koje nisu htjeli slati svoje reprezentacije na skupi put preko Atlantskoga oceana sve do dva mjeseca prije početka natjecanja, pa je tadašnji predsjednik FIFA-e i čovjek koji se smatra najzaslužnijim za osnivanjem ovakvog natjecanja te po kome je kasnije nazvan i pehar svjetskog prvaka, Jules Rimet, uspio nagovoriti Belgiju, Francusku, Rumunjsku i Jugoslaviju da pošalju svoje reprezentacije tako što im je FIFA financirala put. Na kraju je u završnom turniru sudjelovalo trinaest momčadi; sedam južnoameričkih, četiri europske, te Kanada i SAD. Na ovom prvenstvu – sigurno ste primijetili – imamo problem s južnoameričkim momčadima koje nisu nastupale, evo, već nakon četvrtine finala…

Od te sada već mitske 1930. g. imali smo mnogo promjena unutar samog sustava natjecanja i mnogo zanimljivih finala, ali neka država veličine Hrvatske našla se samo u tom prvom finalu, a koje, iskreno govoreći, ne možemo ni po čemu usporediti s ovim današnjim kada se na prvenstvu natječu 32 reprezentacije od kojih ga, jebatga, svaka može osvojiti.

Nogomet, naime, nikada nije bio bolji, a time je naš uspjeh još i veći.

Od početka najavljujem pobjede Vatrenih

Elem, od početka ovog prekrasnog prvenstva u ovoj Net.hr-ovoj rubrici, u kojoj savjetima i prognozama pokušavam pomoći prosjećnom kvartovskom kladioničaru da dođe do nekog novčanog dobitka, najavljujem sve Hrvatske pobjede. Protiv Nigerije sam najavio tvrdu utakmicu, ali glatku pobjedu, a za Argentince sam samouvjereno rekao da ćemo ih pregaziti. Tom prilikom sam najavio i debakl argentinske reprezentacije na ovom prvenstvu, a koji je, eto, baš započeo s nama. Znao sam, naravno, da ćemo pobijediti i Island, ali sam svakako mislio da ćemo protiv Danaca i Rusa lakše proći. Na kraju je ovo još bolje ispalo!

Za one prepotentne Engleze, nadalje, znao sam da ćemo ih nadigrati i poslati praznih ruku kući, a evo i danas – mjesec dana nakon početka prvenstva i ove rubrike – uvjeren sam u pobjedu Hrvatske protiv nedovoljno ozbiljnih i zrelih Francuza. Napokon ćemo im se – nema nikakve sumnje u to – osvetiti za ’98. godinu i poništiti ona dva idiotska pogotka Lilliana Thurama na koje vas nerado podsjećam…

Nisam, uspud budi rečeno, svoje prognoze temeljio na nekom iracionalnom, navijačkom i glupom optimizmu kakav kod naših navijača susrećem iz prvenstva u prvenstvo. Baš naprotiv! Do sada sam na svim prvenstvima najavljivao naše loše igre i teške poraze te sam zbog toga na sebe navlačio bijes i mržnju čitatelja i okoline koja mi je predbacivala manjak domoljublja i vjere. Pogotovo kada bih se ismijavao s onom smiješnom FIFA-inom ljestvicom po kojoj smo često bili među 5 najboljih reprezentacija, a na prvenstvu, ukoliko bi se uopće kvalificirali, ne bi ni skupinu prošli. Tada, ali i sada, za sve sam krivio i krivim reprezentativno vodstvo koje smo sve ovo vrijeme, nažalost, imali nametnuto.

Bilića nikada nisam smatrao ozbiljnim trenerom, a nije se očito ni on takvim smatrao pa bi se uvijek okruživao s još desetak pomoćnika i glumio frenda igračima. Za ono što se u Beču dogodilo, nerado vas i na to podsjećam, krivim isključivo njega. Štimac se za izbornika nametnuo preko komentatorske pozicija i kao rezultat nagodbe s HNS-om i Mamićem pa to, jasno je svima, nikada nije ni moglo uspjeti, a ono što su Kovač i Čačić s ovom zlatnom generacijom činili, skoro nas je sve trajno uništilo. Isto kao što ja nisam mogao za njih navijati pod takvim vodstvom, ni igrači, čini mi se, a rezultati to i pokazuju, nisu mogli igrati. A, onda se – Deus ex machina – na zagrebačkom aerodromu Dr. Franjo Tuđman pred kraj kvalifikacijskog ciklusa za ovo prvenstvo ukazao Zlatko Dalić.

Dalić opravdao moje povjerenje

Ta, do tada relativno nepoznata, ali ipak genijalna kombinacija Ćire Blaževića i, štajaznam, Brace sa Srebrnjaka, osvojio je navijače, ali evo sada vidimo i igrače, već na prvu loptu. Ona koja je nakon dobre igre i po prvi puta nakon dugo vremena normalne prve postave, ušla u ukrajinsku mrežu…

Zlatko Dalić se od tada više puta dokazao, svojim izjavama i stavom pogotovo, a meni nije preostalo ništa drugo nego da mu u svojim prognozama, ali i kao navijač, poklonim puno povjerenje i napokon ponovno počnem navijati za reprezentaciju. Činjenica da na dan finala Svjetskog prvenstva pišem o njemu i hrvatskoj reprezentaciji, govori dovoljno o tome da li je to povjerenje opravdao.

Za razliku od svih naših dosadašnjih utakmica u ovoj knock-out fazi, mislim da će ova današnja imati dvije bitne razlike. Prvo to što nećemo početi gubiti i onda stizati rezultat, već ćemo, vjerujem, ovaj put mi povesti u ranoj fazi igre, a drugo – nećemo ići u produžetke. S Francuzima ćemo se obračunati u regularnom dijelu utakmice koji traje devedeset minuta, a slava koju ćemo na temelju toga steći, trajati će vječno.

Obraćat će nam se s poštovanjem

Više nikada, naime, nigdje na svijetu, neće biti potrebno objašnjavati gdje je i, što je Hrvatska. Svi će znati da smo mi – pazite ovo i povjerujte odmah u to – prvaci svijeta! Obraćat će nam se s poštovanjem, uzvikivati Modrićevo ime kada čuju odakle smo, u još većem broju posjećivat će zemlju osvajača Svjetskog prvenstva i – zahvaljujući dobrim igrama, bez nekog ciganluka i odugovlačenja, te simpatičnosti igrača – svugdje ćemo biti dobrodošli i rado viđeni. Imidž cijele nacije će se, ne moram to posebno isticati, nakon današnjeg dana drastično promijeniti na bolje.

Osim toga, promijeniti bi se trebao i naš stav o nama samima. Ako nas je ovo prvenstvo nečemu naučilo, onda je to da bez obzira koliko smo mali, čime se u životu bavimo, kakve uvjete imamo, te protiv koga ili čega se natječemo i borimo, uz trud, zalaganje, samopouzdanje i hrabrost – možemo biti najbolji na svijetu!

I, pri tome, bezbeli, ne mislim na ono što naši nezreli političari bez ikakve odgovornosti, ideje i želje nakon izborne pobjede bespotrebno blebeću, već na ono što su nam naši reprezentativci tijekom ovih posljednjih mjesec dana na terenu pokazali, a nakon čega više ništa u našim životima ne smije biti isto.

 Izvor:Net.hr