Slučaj 13-godišnjaka iz Vodica, koji je, kako bi ukazao na zlostavljanje vršnjaka, inscenirao napad na sebe, jedan je od posljednjih slučajeva koji su šokirali javnost. Svega nekoliko dana kasnije 16-godišnja djevojka iz Koprivnice se pokušala ubiti bacanjem kroz prozor učeničkog doma Željezničke tehničke škole u Zagrebu. Javnost pamti i potragu za 13-godišnjom djevojkom iz zagrebačkog naselja Vrbani te za 13-godišnjakinjom i njenom 14-godišnjom prijateljicom iz Vinkovaca, koje su, nakon što su pronađene, ponosno izjavile kako će "sad biti face u školi".

Prof. dr. sc. Vesna Vidović, pročelnica Polikliničkog odjela za psihoterapiju djece i adolescenata Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb te izvanredna profesorica psihološke medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, u intervjuu za Index progovorila je o problemima mladih te o razlozima koji ih navode na ovakve drastične poteze.

Što je, prema Vašem mišljenju, tinejdžere u svakoj od ovih specifičnih situacija navelo na takve drastične poteze, umjesto da su se obratili za pomoć roditeljima, koji tvrde da su međusobno imali dobre odnose, pune razumijevanja?

Pojedinačne slučajeve je teško komentirati jer nema dovoljno relevantnih podataka. Načelno bi se moglo reći da su odlazak od kuće, prijetnje samoubojstvom ili pokušaji samoubojstva uvijek nesvjesne poruke upućene prije svega roditeljima, od kojih dijete vjerojatno nije znalo kako bi drukčije zatražilo pomoć.

Svaka takva situacija se mora uzeti veoma ozbiljno. Naime, iz samog ponašanja djeteta ne možemo precizno zaključivati o uzrocima odnosno o psihičkom stanju u kojem dijete pribjegava nekim drastičnim postupcima. Iza bijega, pokušaja samoranjavanja, pokušaja samoubojstva, izlaganja opasnostima mogu stajati različiti psihički poremećaji, ponekad veoma ozbiljni.

Zašto se djeca ne obraćaju roditeljima za pomoć? Iz perspektive odraslih to ne izgleda razumljivo, posebno zbog toga što su roditelji uvjereni da imaju dobar odnos s djecom i očekuju da im se dijete povjeri. Iz perspektive djeteta stvari mogu izgledati sasvim drukčije. Roditelji mogu djetetu izgledati suviše zahtjevni, kritični, strogi, bez dovoljno osjećaja ili razumijevanja, a ponekad dijete ima potrebu i da  svoje probleme rješava samo pokušavajući se na taj način pokazati odraslijima. Ponekad dijete samo želi pobjeći od stvarnosti u svijet  fantazija i želja. U pogledu suicidalnog ponašanja stres i teškoće u odnosima s vršnjacima i odraslima značajni su čimbenici koji pridonose rizičnom ponašanju.

 

Koliko se tinejdžeri na takve poteze odlučuju zbog činjenice da ne vide drugog izlaza, a koliko zbog toga što žele postati "face" među svojim vršnjacima? Primjerice, posljednjih se mjeseci u medijima pisalo i o slučajevima britanskih tinejdžera i valu samoubojstva počinjenih jer su željeli takozvane "stranice sjećanja".

U adolescenciji postoji potreba identifikacije s grupom ili s nekim idolom. Često su to poznate osobe, oni koji su se nečim istakli, glazbenici, važni predstavnici subkulture kojoj adolescent želi pripadati. Među mladima (i ne samo među njima), posebno u pogledu odnosa prema autodestrukciji, poznate su "mentalne zaraze", situacije u kojima se imitira neko neprihvatljivo ili opasno ponašanje, nekad zato da bi se dokazalo da je moguće, a nekad da bi se postigla slava (kratkotrajna, obično traje sve dok netko drugi ne učini nešto slično ili gore).

Imitacije  suicidalnog ponašanja su poznate i česte. Istraživanja su pokazala da njihovom nastanku pridonosi senzacionalistički pristup medija koji izvještavaju o samoubojstvima mladih pa su pojedine zemlje izradile posebne smjernice o medijskom praćenju takvih događaja u cilju prevencije suicida.

Što po tom pitanju mogu poduzeti roditelji, profesori/škole, društvo?

Vječito je pitanje kako se može unaprijediti razumijevanje između svijeta adolescenata i svijeta odraslih. Prije svega je važna obitelj u kojem bi mlada osoba trebala naći razumijevanje i podršku. Pri tome treba naglasiti da se mentalno zdravlje pojedinca gradi od najranijih dana i da na razvoj djeteta utječu brojni čimbenici već u prvoj godini života kad se stvara osnova povjerenja u druge.

Vrtići i škole su institucije u kojima djeca provode dosta vremena, ali pitanje je koliko odgajatelji i nastavnici poznaju svoje učenike i koliko se stignu baviti njima kao ličnostima, imaju li škole danas u nas  uopće ikakvu drugu funkciju osim obrazovne. Društvo bi trebalo osigurati obiteljima dovoljno materijalnog  blagostanja i stabilnosti da bi se roditelji mogli  posvetiti svojoj djeci. Mislim da danas dobar dio naših problema možemo povezati među ostalim i posljedicama rata koje su donijele siromaštvo, nasilje, nesigurnost, gubitke bliskih osoba  i osjećaj da su najlošiji scenariji mogući.

Smatrate li inicijativu policije, koja je od škola zatražila popis učenika koji bi mogli počiniti samoubojstvo ili bježati od kuće, opravdanom/korisnom? Je li to "liječenje" umjesto prevencije?

Malo me je iznenadila ta inicijativa. Vjerujem u njene plemenite namjere, ali čini mi se da bi prije svega bio veoma ozbiljan, a možda i nemoguć posao ući u trag djeci koja imaju takve nakane, na primjer bježanja od kuće. Tko bi od njih to priznao?

Naravno, pitam se da li bi se u slučaju da netko otkrije takve namjere odmah trebalo pozvati policiju. Ozbiljnim psihologijskim istraživanjima mogu se dobiti podaci o osobama koje su rizične za razvoj depresivnosti ili suicidalnog ponašanja ili o onima koji imaju smetnje ponašanja, ali kad bi se ta istraživanja provodila u našim školama, mislim da bi s takvim adolescentima bilo primjerenije da se pozabave psihoterapeuti nego policija.

Bi li školski psiholozi i profesori, prema Vašem mišljenju, trebali posvećivati više pažnje učenicima i njihovim problemima? Koliko im se uopće učenici mogu obratiti za pomoć?

Da. Moja su saznanja pozitivna i u školama gdje školski psiholozi rade djeca se njima obraćaju. Na žalost, ima škola koje nemaju zaposlene psihologe, jer je pred niz godina zbog restrikcija u prosvjeti došlo do smanjivanja broja stručnih suradnika.

Kao što vidite iz sadašnjeg stanja, to nije bila baš dobra ideja i pretpostavljam da su danas svi svjesni da se treba nešto promijeniti.

Koliki utjecaj na tinejdžere i na ovakve njihove postupke imaju mediji, internet, televizija, koliki njihovi vršnjaci, a koliki roditelji i profesori, koji ih pokušavaju usmjeriti na pravi put?

Mediji i sva moderna sredstva komunikacija imaju veliki utjecaj na mlade. Nekad je on povoljan a nekad nepovoljan. Iz medija se može mnogo naučiti, ali može se postati ovisan (o internetu, igricama, televiziji i slično), mogu se širiti opasne ideje o tome što je lijepo i poželjno (vitke linije i promocija anoreksije), mogu se širiti opasne ideje o tome kako je divno biti poznat i slavan, bogat, jak i opasan. Virtualan svijet je tako ponekad zavodljiv da neke osobe izgube kontakt s realnošću. Mnogi su ovisni o internetu ili mobitelu.

Opasnim smatram i komunikacije i upoznavanje putem interneta jer mi se čini da je izgleda tako lakše mladima ostvariti kontakte. Ne govori li to u prilog otuđenja i sveopće nesigurnosti te gubitka samopouzdanja? Roditelji lako mogu kapitulirati prepuštajući djeci na volju koliko će vremena provesti uz televiziju ili  igrice. Često su oni  suviše zaposleni da bi na vrijeme primijetili što se događa i nemaju vremena usmjeravati djetetovo ponašanje u nekom konstruktivnom smjeru - uključiti ga u sportske ili neke druge vanškolske aktivnosti. Kad se utjecaj interneta počne odražavati na telefonskim računima već je dosta kasno.

Profesori su u posebno nezavidnoj poziciji u suvremenoj školi i u društvu pa je njihova mogućnost utjecaja na mlade upitna i ovisna više o njihovoj ličnosti nego o njihovom položaju.

Smatrate li da se nasilju u školama, koje očito postoji, pridaje premalo pažnje? Što bi, po Vašem mišljenju, trebalo poduzeti da ga se smanji, odnosno da ga se iskorijeni, kako bi škole postale "sigurno mjesto"?

Nasilje u školama odraz je dubokih promjena u društvu. Nasilje u školama odražava nasilje u obiteljima i u društvu u cjelini. Nema jednostavnog odgovora na to pitanje. Vidite da se i najrazvijenije zemlje suočavaju s tim problemom. Korijeni su ipak u obitelji jer u pitanjima nasilja u školama počinitelji i žrtve žive u nezavidnoj situaciji i pate od nesigurnosti, samo se ona manifestira na različite načine.

Kakve sve posljedice zlostavljanje tijekom školovanja može ostaviti na dijete?

Zlostavljanje je već samo po sebi posljedica prethodnih iskustava. Nesigurnost i loše samopouzdanje samo se uvećavaju, a mogući su i svi ostali poremećaji koji se povezuju s psihičkim traumama.

Kakvu bi inicijativu trebalo pokrenuti kako se slučajevi slični gore navedenima ne bi ponavljali? Koliku ulogu tu ima edukacija djece o problemu, a koliku kazne/restrikcije kao posljedica neprikladnog ponašanja?

Zalažem se za individualni pristup djetetu, za neprekidne kontakte između djeteta, roditelja i nastavnika, za više tolerancije i pokušaja da se čuje mišljenje mladih, dakle za više komunikacije na svim razinama.

Mislim da kazne i restrikcije nemaju nekog izgleda na uspjeh. Ali, bitno je znati da djeca od najranije dobi moraju shvatiti da postoje ponašanja koja se u obitelji i društvu dopuštaju i ona koja su nepoželjna, djeca moraju dobiti osjećaj granica. Takva iskustva im daju sigurnost i kad bi još društvo uvijek bilo dosljedno u primjeni pravila jednakih za sve, to bi bio dobar put da se dijete posvuda osjeća sigurno.

Postoji li neki "recept" za roditelje? Kako mogu prepoznati da njihovo dijete ima neki problem?

"Recepti" za roditelje se nude svaki dan u medijima, problem je samo u tome koliko ih roditelji mogu slijediti ili primijeniti. Odgoj je svjesna aktivnost, ali kao i svako drugo ponašanje bitno je obilježeno roditeljskim nesvjesnim stavovima, očekivanjima, nadanjima i željama.

Roditelji mogu imati probleme (egzistencijalne, emocionalne i druge) i vlastite nesigurnosti zbog kojih se često ne mogu suočiti s problemima djeteta ili ih naprosto ne mogu vidjeti. Zbog toga ni "recepti" ne djeluju onako kako se očekuje.

Smatram da bi bilo potrebno imati mnogo više stručnih službi koje bi bile roditeljima i djeci na raspolaganju da mogu doći, razgovarati i razjasniti dileme s kojima se svakodnevno suočavaju.

"Mediji utječu na psihičko zdravlje mladih"

Dr. Vidović se na kraju još jednom osvrnula na medije: "Posebno bih željela naglasiti da je u posljednje vrijeme vidljiv negativan utjecaj medija na psihičko zdravlje mladih, budući da se u izvještavanju ne poštuju osnovna prava djeteta, koja su jasno regulirana zakonima. Mislim da bi svakom trebalo biti jasno da senzacionalistička izvještavanja o nekim incidentima, u koje su bili uključene mlade osobe, može biti štetno, ne samo za one koji se zbog svojih tegoba ili vratolomija nađu na televiziji ili u novinama, nekad čak i intervjuirani i fotografirani, s punim imenom i prezimenom u udarnom terminu".

"Loš je to primjer za druge mlade ljude koji u svojoj usamljenosti osjećaju da su neshvaćeni, maštaju o tome kako bi se moglo izaći iz anonimnosti. Adolescencija je dugo i teško razdoblje razvoja, burno razdoblje s vrlo osjetljivim mladim osobama koje trebamo jako paziti i ponekad žrtvovati strast za udarnom vijesti kako ne bi povrijedili osjećaje svih uključenih - djece i roditelja, i kako ne bi naškodili drugima", smatra dr. Vidović.

I.M.

Index.hr