Piše: Ivan Herceg
Foto: Vjekoslav Skledar/CROPIX
Nedavno preminuli veliki palestinski pjesnik Mahmud Derviš u jednom je intervjuu, na pitanje što je poezija danas i kakvu ulogu ima pjesnik u ovom svijetu, svoj odgovor počeo ovako: Četrdeset godina pišem stihove, no ne osjećam se sposobnim reći što je to poezija.
Pa dobro, pitate se onda, ako velik pjesnik ne zna što je poezija, kako je približiti ljudima u 21. st., zaluđenima tehnologijom i drugim senzacijama? Jednostavno - pisanjem i govorenjem o njoj, i to u svim medijima. Jer, koliko god šutjeli o tome, upravo poezija iskričavim nervom neku kulturu i jezik održava vitalnima.
Ove godine mnogi su izdavači ponovo objavili knjige poezije ili su počeli objavljivati - i poeziju. Meandar je nastavio s bogatom produkcijom, a u tu su se avanturu upustili i Fraktura s ekskluzivnim izdanjima u Biblioteci Fraktali te Algoritam. VBZ pak nudi novu biblioteku Pjesništvo, iz koje je na sajmu predstavljena jedna, Ivana Kordića “Živi stroj”.
Suvremeni bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik Kordić u njoj na neki način rekonstruira dosadašnji poetski izraz, pretapajući toponime prošlosti i sadašnjosti, geografske širine i dužine, unutarnje i vanjske, u tihe i glasne, ali uvijek otmjene slike svijeta i života. Riječ je o poeziji što i uznemiruje i smiruje, koja u fokusiranjima na detalj govori mnogo i o našim životima.
U Meandar Poeziji objavljene su pak dvije značajne knjige, prva, “More”, jednoga od najvažnijih slovenskih pjesnika, Tomaža Šalamuna, čija poezija, kako je u jednom eseju napisao Aleš Debeljak, “iskazuje svoju avanturističku radikalnost već na razini stila, kada se pjesma sama raspada i fragmentarizira, segmentira i drobi, da bi time pokazala nekakav kriterij ‘odgovornosti’ kojom se legitimira jezik suvremenog vizionarstva”.
Pisac je to koji je svojim knjigama uvelike utjecao na mnoge hrvatske pjesnike, čije sam stihove i sam s radošću otkrivao u časopisima, izborima iz poezije (“Rivi”) ili pojedinačnim zbirkama.
Druga je posljednja zbirka Anke Žagar, “Stvarnice, nemirna površina”, pjesnikinje uposebljenoga i izdvojenoga glasa na našoj pjesničkoj sceni.
Svaka nova knjiga Anke Žagar, od prve “Išla... i sve zaboravila”, koju mi je kao mladom pjesniku davne 1994. darovala moja profesorica Julijana Matanović, preko “Stišavanja izvora” do najnovije, za mene je svečanost, gozba u snježnoj bjelini riječi, bjelini koja u nje doslovce nema točku, nema svršetak, no ima astralnu jezičnu igrivost, ludizam značenja. S “nebnica” se spustila u “stvarnice”, ali je površina i dalje nemirna, i dalje izazovna.
Od pjesnika sada već srednjega naraštaja koji su prve knjige objavili u 90-ima i onoga mlađega želim izdvojiti i Tomicu Bajsića i Marka Pogačara.
Bajsićeva “Pobuna obješenih”, u izdanju Frakture, samo potvrđuje da je jedan od najznačajnijih pjesnika upravo ratne generacije, od kojih su mnogi počeli pisati u tzv. stvarnosnom fonu, no to ne znači da njime moraju i dovijeka biti obilježeni. Ukratko, Bajsić je ispisao neke od najljepših pjesama o ratu, no njegovo se pjesništvo i u toj fazi ne iscrpljuje u pukom zapisivanju događaja, ono je i tada bilo veliko putovanje prema izvoru, mjestu otkrivanja, te je on u dubini, bez obzira na sjene, pjesnik nade, pjesnik svjetlosti.
I, na kraju, Marko Pogačar, uz A. Brnardić i I. Simić Bodrožić, čini mi se najistaknutijim kandidatom za vodeće mjesto među najmlađim pjesnicima, rođenima u 80-ima.
Njegova posljednja knjiga “Poslanice običnim ljudima” - nakon hvaljena prvijenca, premda pomalo razbarušena u završnoj obradi, “Pijavice nad Santa Cruzom” - pokazuje da se radi o autoru širokoga zamaha, odnosno spektra u kojem zahvaća i teme ljubavi i smrti, politike i kulture (rock-mitologije)... No, to njegovo “lutanje”, njegovi stihovni ekstatični bljeskovi, u biti ima precizno određene koordinate i čvrst korijen.
Na pitanje što nam poezija znači danas, postavljeno na početku teksta, naravno, i Derviš je ipak dao odgovor - jer on se, kako među ostalim kaže, daje svakom novom pjesmom, njeno je razumijevanje drukčije svakim novim stihom, pa ga tako i zadnjim stihovima u svojoj knjizi daje i Pogačar: (...) “upravo ću / staviti posljednju točku. učinim to i skuham čaj i kako sada / preživjeti sve što je ostalo, sve to nestvarno oko nas?”
Pa dobro, pitate se onda, ako velik pjesnik ne zna što je poezija, kako je približiti ljudima u 21. st., zaluđenima tehnologijom i drugim senzacijama? Jednostavno - pisanjem i govorenjem o njoj, i to u svim medijima. Jer, koliko god šutjeli o tome, upravo poezija iskričavim nervom neku kulturu i jezik održava vitalnima.
Ove godine mnogi su izdavači ponovo objavili knjige poezije ili su počeli objavljivati - i poeziju. Meandar je nastavio s bogatom produkcijom, a u tu su se avanturu upustili i Fraktura s ekskluzivnim izdanjima u Biblioteci Fraktali te Algoritam. VBZ pak nudi novu biblioteku Pjesništvo, iz koje je na sajmu predstavljena jedna, Ivana Kordića “Živi stroj”.
Suvremeni bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik Kordić u njoj na neki način rekonstruira dosadašnji poetski izraz, pretapajući toponime prošlosti i sadašnjosti, geografske širine i dužine, unutarnje i vanjske, u tihe i glasne, ali uvijek otmjene slike svijeta i života. Riječ je o poeziji što i uznemiruje i smiruje, koja u fokusiranjima na detalj govori mnogo i o našim životima.
U Meandar Poeziji objavljene su pak dvije značajne knjige, prva, “More”, jednoga od najvažnijih slovenskih pjesnika, Tomaža Šalamuna, čija poezija, kako je u jednom eseju napisao Aleš Debeljak, “iskazuje svoju avanturističku radikalnost već na razini stila, kada se pjesma sama raspada i fragmentarizira, segmentira i drobi, da bi time pokazala nekakav kriterij ‘odgovornosti’ kojom se legitimira jezik suvremenog vizionarstva”.
Pisac je to koji je svojim knjigama uvelike utjecao na mnoge hrvatske pjesnike, čije sam stihove i sam s radošću otkrivao u časopisima, izborima iz poezije (“Rivi”) ili pojedinačnim zbirkama.
Druga je posljednja zbirka Anke Žagar, “Stvarnice, nemirna površina”, pjesnikinje uposebljenoga i izdvojenoga glasa na našoj pjesničkoj sceni.
Svaka nova knjiga Anke Žagar, od prve “Išla... i sve zaboravila”, koju mi je kao mladom pjesniku davne 1994. darovala moja profesorica Julijana Matanović, preko “Stišavanja izvora” do najnovije, za mene je svečanost, gozba u snježnoj bjelini riječi, bjelini koja u nje doslovce nema točku, nema svršetak, no ima astralnu jezičnu igrivost, ludizam značenja. S “nebnica” se spustila u “stvarnice”, ali je površina i dalje nemirna, i dalje izazovna.
Od pjesnika sada već srednjega naraštaja koji su prve knjige objavili u 90-ima i onoga mlađega želim izdvojiti i Tomicu Bajsića i Marka Pogačara.
Bajsićeva “Pobuna obješenih”, u izdanju Frakture, samo potvrđuje da je jedan od najznačajnijih pjesnika upravo ratne generacije, od kojih su mnogi počeli pisati u tzv. stvarnosnom fonu, no to ne znači da njime moraju i dovijeka biti obilježeni. Ukratko, Bajsić je ispisao neke od najljepših pjesama o ratu, no njegovo se pjesništvo i u toj fazi ne iscrpljuje u pukom zapisivanju događaja, ono je i tada bilo veliko putovanje prema izvoru, mjestu otkrivanja, te je on u dubini, bez obzira na sjene, pjesnik nade, pjesnik svjetlosti.
I, na kraju, Marko Pogačar, uz A. Brnardić i I. Simić Bodrožić, čini mi se najistaknutijim kandidatom za vodeće mjesto među najmlađim pjesnicima, rođenima u 80-ima.
Njegova posljednja knjiga “Poslanice običnim ljudima” - nakon hvaljena prvijenca, premda pomalo razbarušena u završnoj obradi, “Pijavice nad Santa Cruzom” - pokazuje da se radi o autoru širokoga zamaha, odnosno spektra u kojem zahvaća i teme ljubavi i smrti, politike i kulture (rock-mitologije)... No, to njegovo “lutanje”, njegovi stihovni ekstatični bljeskovi, u biti ima precizno određene koordinate i čvrst korijen.
Na pitanje što nam poezija znači danas, postavljeno na početku teksta, naravno, i Derviš je ipak dao odgovor - jer on se, kako među ostalim kaže, daje svakom novom pjesmom, njeno je razumijevanje drukčije svakim novim stihom, pa ga tako i zadnjim stihovima u svojoj knjizi daje i Pogačar: (...) “upravo ću / staviti posljednju točku. učinim to i skuham čaj i kako sada / preživjeti sve što je ostalo, sve to nestvarno oko nas?”
bglavac
irida
edin.kecanovic
