Zima polako pokazuje svoje zube. Uvlači se kao lopov, krijumčari kroz kišu i nalete vjetra.Prve su pahulje već pale i sasvim je jasno da je već na pragu i kuca.

Oboružala sam se sa dobrom zalihom piletine i već naveliko kuham juhe, kako bi spriječila navalu kihanja i svih ostalih popratnih pojava prvih prehlada u mojoj kući. Pogotovo onog muškog dijela!

Iako se radi o samo jednom muškarcu u mojoj kući, morala sam to posebno naglasiti.Mislim da na ovom svijetu ne postoji žena koja doživljava prehladu, bol u leđima ili udarac u nožni palac kao muškarac, pa bio on moj muž ili tamo neki sasvim deseti....

Čim mi se pojavi na vratima sa prvim simptomima, odmah mi je jasno da moje radno vrijeme nije završilo, da me čekaju sati prekovremenog, neplačenog , bez slobodnih dana.

Najednom sam njegova "ljubav" koja kuha čajeve, stavlja obloge, mjeri temperaturu. Još mi samo fali da se obućem u kratku , seksi uniformu i raskopčam bluzu do pupka i bila bi ona savršena sestra za te prilike. 

Kao i obično, u takvoj situaciji, zazvoni telefon, a onda se naslušam kako je bolestan, sve ga boli, ne može se pomaknuti...ma naprosto se osjeća kao pred samo umiranje....

Pitam ga tada hoće li da upalim svijeću i pozovem svećenika sa posljednjom pomasti....Naravno, ja sam vrlo neozbiljna, bezosjećajna žena....Strašno, grozno. Pa kako mogu biti takva?

Vrlo jednostavno.Sve uzimam sa jednom dobrom dozom humora.Još uvijek diše, doduše na škrge i uz hrpu ispuhanih maramica,  ali nije na umoru, zaboga.

Ja sa prehladom kuham, perem,pospreman, idem u nabavu, dok moja "ljubav" gleda Dnevnik i nedaj Bože da se ga tada ometa.Tko mi je kriv što sam žena, izdržljiva kao konj.

Kako je preventiva uvijek bolja nego kurativa, ja sam se eto zbog toga ovih dana bacila u kuhanje pilećih juha.

Možda mu se ipak i bez šmrcanja zalete riječi" ljubavi moja".