SPISATELJICA LJUBIĆA

Kata Mjić: Tiha žena koja zna ljudima dati nadu

 

• Ante Tomić i Kata Mijić

Autor: Ante  Tomić

Objavljeno: 07.11.2009

Mjesečno napiše po dva ljubavna romana, a pet tisuća stranica napisala je samo od vremena kad je upoznala Antu Tomića, prije dvije godine. A Ante Tomić, otkako je upoznao Katu Mijić shvatio je da zapravo ne mora vidjeti Kineski zid i Nijagarine slapove

Jedno kišno subotnje popodne, ima tome možda dvije godine, sjedio sam u Žbircu na Bačvicama i zamišljeno gledao kako more nanosi lažinu na pijesak, kada mi se obratila šankerica, vitka žena smeđe kratke kose:

Idući tjedan je Interliber na kojem će biti predstavljena dva opsežna djela Katarine Mijić, potpisana pseudonimom Kate Michell. Da i ne govorimo da je plodnoj gospođi Michell još jedna knjiga u tisku, a četvrtu upravo ovih dana završava

- A vi ste onaj pisac?

- Aha - kimnem odsutno.

- Znate, i ja pišem - kazala je ona.

- A, da? Krasno - rekao sam, misleći kako se radi o još jednoj od onih gospođa sa zbirkom zavičajnih pjesama i meditacijama o Kristu u kojima je više vjere nego lirike.

- Napisala sam dosad više od pedeset romana - dodala je žena ispirajući čaše nad sudoperom, a ja sam svejednako zurio kroz orošeno staklo, ne shvaćajući pravo što sam čuo. Tek mi je poslije nekoliko sekundi sinulo da je tu nešto vrlo neobično.

Ugovor s izdavačem

- Oprostite, molim vas, koliko ste rekli?

Kod Kate nema mjesta iluzijama. Tek kad rasklopi laptop izviru lijepe glumice i liječnice i naočiti kirurzi i kipari s plavim očima. Ljudima uvijek nedostaje nade, moraš im dati nešto da bi vjerovali kako nada postoji. Da zaklope knjigu zadovoljni da negdje na svijetu ima sreće i doživotne ljubavi, kaže Kata Mijić

- Pedeset.

- Pedeset romana?! Baš romana?

- Sto pedeset stranica u svakome - objasnila je ona.

- Dobro, a je li štogod od toga objavljeno? - upitao sam nesigurno.

- Pa sve je objavljeno - kazala je Kata Mijić jednostavno, a meni je donja čeljust tupo udarila u ploču stola.

Nekako upravo u to vrijeme sam lijeno i nevoljko počinjao svoj novi humoristički roman, pravio prve, grube skice likova i razmišljao o zapletu, a moja znanica iz Žbirca je prihvatila da za jedne dnevne novine mjesečno napiše dva ljubavna romana, po šezdeset novinskih kartica u svakome. Dok sam ja bio na trećini svoje knjige, Kata se sa mnom došla savjetovati o ugovoru s jednim riječkim izdavačem.

Piše popodne i navečer

- Nudi mi ugovor na dvadeset romana u četrdeset mjeseci.

- Pravih romana?

- Dvjesto pedeset do tristo stranica.

- Zaboga, ženo, pa lipsat ćeš!, zgranuo sam se.

- Ma, nije to problem napisati - odmahnula je šankerica - nego pogledaj uvjete koje mi nudi.

O poslovnoj pogodbi između nje i nakladnika, naravno, ne mislim pisati. Poanta je ovo. Idući tjedan je Interliber, najveća knjižarska priredba, na kojoj ću ja predstaviti svoj novi naslov, knjigu od jedva dvjestotinjak stranica, koju sam zgotovio u dvije godine mučnog i sporog, povremeno vrlo frustrirajućeg pisanja.

U isto vrijeme, na štandu Duševića & Kršovnika predstavit će se dva jednako opsežna djela Katarine Mijić, potpisana pseudonimom Kate Michell. Da i ne govorimo da je plodnoj gospođi Michell još jedna knjiga u tisku, a četvrtu upravo ovih dana završava. Kraj svega toga, ona je u ove dvije godine napisala i oko sedamdeset ljubavnih romana za novine, ukupno nešto više od četiri hiljade i dvjesto stranica. Pet hiljada stranica je napisala od vremena kada su počela naša druženja, a svaki dan radi osam sati u kafiću i majka je troje djece, od osamnaest, šesnaest i četrnaest godina.

Otkad sam upoznao Katu Mijić, ja sam shvatio da zapravo i ne moram vidjeti Kineski zid i Nijagarine slapove.

- Ovdje sam do četiri, a onda oko pet sjednem i pišem do deset, jedanaest, ponekad i do jedan iza ponoći - opisuje mi ona svoje spartanske navike.

- Napišem do dvadeset stranica i onda zaklopim kompjuter. Nekada, doduše, i prije odustanem. Jer, znaš, kada krenem pisati, onda to mora biti tečno i bez zastajkivanja. Uvijek sam tako pisala, rečenice su mi same dolazile. A jesam li stala da razmislim kako ću dalje - ne valja. Znam, sve dalje što budem radila, samo ću mučiti i sebe i tekst. Gasim stroj. Za taj dan je gotovo.

Kao svaki književni profesionalac, ni ona ne zna što je inspiracija. Pisanje je posao, izvoli sjesti i raditi, bez obzira je li te boli zub, glava ili duša. Tu je rok u kojemu valja predati rukopis i njega valja bez iznimke poštovati, a najbolja je, tvrdi, kad je u cajtnotu i piše pod pritiskom. Djeca joj već spavaju, a ona vrijedno štrika rečenice, ekonomično raspoređujući svoje vrijeme.

Pisaća mašina

Kao domaćica kada raspoređuje novac za hranu, odjeću i režije, Kata Mijić, dijelu čitateljica ljubavnih romana znana kao Katarina Miš, a dijelu kao Kate Michell, mora se brižljivo organizirati da stigne obaviti i novinske i književne obaveze.

- Više more žena smista, nego đava izatrka - rekli bi u kraju iz kojega dolazimo i Kata i ja.

- Uvijek sam voljela čitati, a ne znam kada mi je zapravo došlo do svijesti da bih i ja to mogla raditi - pripovijeda vjerojatno najplodnija hrvatska autorica ljubavnih romana.

- Pamtim kako sam davno, još u srednju školu sam išla, jednom zastala ispred izloga neke papirnice, gledala pisaću mašinu iza stakla i poželjela pisati na njoj. Onda me je, mislim, sestra ohrabrila. Vidjela je neke moje priče i savjetovala da ih pokažem nekome. Isprva sam pisala rukom, a tipkačica bi mi prepisivala, sve dok nisam shvatila da više zaradi ona nego ja.

Sapunica neispunjena želja

Prvi joj je roman izašao prije desetak godina u Rijeci, u ediciji Romeo i Julija, ali oni su uskoro propali pa je gospođa Mijić prešla u biblioteku Silhuete. Zatim su je angažirali da piše priče u Mojoj tajni i Mojoj sudbini.

Čitavi brojevi Moje tajne i Moje sudbine, sve one obiteljske drame s preljubima, otetim djedovinama, odmetnutim sinovima i nezahvalnim nevjestama, gdješto su bili njezino autorsko djelo.

Pregovori za scenarij sapunice za Hrvatsku televiziju su, nažalost, propali. I danas žali zbog toga, jer joj je velika želja napisati sapunicu, ali i bez nje ima sasvim dovoljno posla.

- Nekad mi nešto padne na pamet dok radim za šankom pa uhvatim sekundu da nažvrljam bilješku. Ponekad samo riječ ili dvije ukucam u mobitel da mi ne pobjegne, a onda se vratim svojim obavezama. Nije lako, znaš, raditi ni za šankom. Čitavo vrijeme moraš biti koncentriran da bi zapamtio tko će dužu kavu s toplim mlijekom, a tko kapučino bez kakao mrvica, tko bi smeđi šećer, a tko umjetni zaslađivač. Toliko ti informacija dolazi da zapravo ne stigneš razmišljati ni o čemu drugome. Pisanje, jednostavno, moraš ostaviti za kasnije.

- Ali, katkad se vjerojatno sretnu tvoja dva posla - upitam.

- Neka žena, recimo, dođe odozdo s plaže u pareu preko kupaćeg kostima s tvojim ljubavnim romanom u ruci. Imaš li joj želju kazati: ‘Znate, gospođo, to sam ja napisala.’

- Pa ne - reče Kata.

- Mislim, drago bi mi bilo tako nešto vidjeti, ali ne bih joj prišla. Problem je kad radiš kao konobarica. Mnogo njih misli da si koza i vjerojatno ne može shvatiti da bi ti to mogla napisati, a meni se, pravo da ti kažem, ne da objašnjavati s njima.

Kata Mijić trezvena je sredovječna žena, samohrana majka troje djece, koja obavlja dva posla da bi mogla platiti svoje račune. Radi po dvadeset sati dnevno i ponosna je da ni o kome nije ovisna.

Samo trideset slova

Sve je u njezinom životu solidno i čvrsto stavljeno i nema mjesta velikim iluzijama. Tek kada rasklopi svoj laptop, ona se preda struji mašte i krenu priče o nekakvim čarobno lijepim glumicama, liječnicama i odvjetnicama koje zarađuju mnogostruko više od Kate, a u koje se beiznimno zaljubljuju neki visoki, naočiti, crnomanjasti neurokirurzi i kipari s plavim očima.

- Pa znaš kakve su to priče - reče mi Kata sramežljivo.

- Ljudima uvijek nedostaje nade, moraš im dati nešto da bi vjerovali kako nada postoji. Da zaklope knjigu zadovoljni da negdje na svijetu ima sreće i doživotne ljubavi.

Književni kritičari listom bi prezreli ovakvu literarnu ambiciju, ali Kata Mijić se ne uznemiruje zbog toga. Sigurna je u ono što radi i ne misli da bi išta trebala mijenjati, barem dok je plaćaju.

Otkrio sam, osim toga, u nje više radosti u onome što radi, nego u mnogim, tobože ozbiljnijim, kolegama. Premda je dosad objavila more naslova, još uvijek je uzbuđuje raditi i vesela je kada joj nešto novo izađe, a najdirljivije što je rekla bilo je već kada sam ugasio diktafon.

- Znaš - reče mi Kata - nekad u pisanju zaustavim se i pogledam tipkovnicu i čisto se začudim nad njom. Samo trideset slova, a toliko je beskonačnih mogućnosti u njima, toliko svjetova i ljudi, dobra i zla, sreće i nesreće. Što god hoćeš, može se napraviti s tih trideset znakova.

Zvuči možda naivno, ali pisac koji nije u stanju tako se naivno začuditi nad tipkovnicom, uistinu bi trebao potražiti neki drugi posao.

www.jutarnji.hr