Bilo je ljeto 2012. Malo primorsko mjesto strepilo je od najezde poskoka, jedne od najotrovnijih zmija Europe. No, samo su se najsmioniji usuđivali motikom skratiti ih za glavu: ne samo zbog opakosti te otrovnice, nego barem jednako toliko i zbog činjenice da je to što su činili bilo – ilegalno. Kako rekosmo, bila je godina 2012., Hrvatska je nekoliko mjeseci ranije postala članicom Europske unije, prihvativši da će se svim pravilima toga kluba prilagoditi danom učlanjenja. A u Europskoj uniji poskoci uživaju strogu zaštitu.

Stvar je s poskocima, dakako, mogla izgledati i drugačije. Da se, recimo, u pregovorima s Bruxellesom Hrvatska izborila za izuzeće od europskih pravila. Da se, drugim riječima, izborila za neko »prijelazno razdoblje«.

Fraza »prijelazno razdoblje« spada u onu kategoriju polurazumljivih birokratskih izraza iz hrvatskih pregovora s EU-om od kojih se normalnoj osobi pridrijema. Od nje su možda manje razumljivi jedino »screening« (usporedba hrvatskog s europskim zakonodavstvom) i »benchmark« (mjerilo ili uvjet koji treba ispuniti za otvaranje pregovora u pojedinom poglavlju). Kako bi itko mogao pomisliti da ga se tiče trogodišnje »prijelazno razdoblje« u poglavlju Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarni nadzor? Trans-europske mreže da i ne spominjemo. Ili ipak?

U pregovorima s Unijom Hrvatska je dosad zatražila velik broj »prijelaznih razdoblja«, utemeljivši te zahtjeve na procjeni koliko će joj godina trebati da se u potpunosti uskladi s regulama koje vrijede u EU i, još i važnije, na procjeni što bi se dogodilo kad bi bila prisiljena uskladiti se s europskim pravilima ranije, recimo, danom ulaska u EU. Sasvim je sigurno da će mnogi od tih zahtjeva biti ispunjeni i da se, ako i postane članica EU-a 2012., Hrvatska neće morati odmah u svim područjima u potpunosti prilagoditi zakonima Unije. No, mi smo pokušali zamisliti kako bi život u zemlji izgledao za tri godine da Hrvatska postane članica i da joj niti jedan zahtjev za »prijelaznim razdobljem« ne bude odobren.

U tom najgorem scenariju, još ne bismo stigli ni nazdraviti ulasku u europski klub 27-orice, a već bi nam poskupio kruh, mlijeko, lijekovi, knjige i znanstveni časopisi. Ti su proizvodi sada oslobođeni PDV-a, Hrvatska želi da tako ostane još šest godina nakon priključenja Uniji, a da ne dobije tu mogućnost, morala bi na njih obračunavati PDV od najmanje pet posto. U istom paketu poskupila bi nam struja, a cijena plina bila bi gotovo dvostruka. Sada se nadamo da će se to dogoditi tek deset godina nakon što pristupimo Uniji.

Sve vjerske zajednice, pa tako i Katolička crkva, morale bi plaćati PDV na donacije iz inozemstva, dok branitelji ne bi više imali pravo svakih pet godina kupiti automobil bez plaćanja PDV-a.

Ljudi na otocima i priobalju koji love dnevno do pet kilograma ribe za svoje potrebe, koristeći pritom i neke profesionalne alate, morali bi se smjesta prestati baviti tim tzv. malim ribarstvom jer tu kategoriju ribolova EU ne poznaje. Profesionalna ribarska flota morala bi nam ostati jednaka kao i na dan ulaska: ako dotad nije dovoljno modernizirana, obnovljena i povećana, naš problem. Ribari bi morali odustati od nekih tradicionalnih ribolovnih alata. Čak bi morali paziti i da oslići koje ulove ne budu manji od 17 centimetara.

Najveći hrvatski linijski prijevoznik, »Jadrolinija«, morao bi se od samog starta boriti s europskom konkurencijom, a isto bi bilo i s hrvatskim tvrtkama koje organiziraju izletničke ture po Jadranu. Europski državljani mogli bi slobodno kupovati poljoprivredno i šumsko zemljište, dok hrvatski poljoprivrednici ne bi smjeli saditi nove vinograde za proizvodnju kvalitetnih vina, a i u europskom budžetu za njih bi bilo predviđeno manje novca jer neobrađeno i minirano poljoprivredno zemljište ne bi ušlo u izračun tzv. financijske omotnice u poljoprivredi. Domaći brandy i domaći rum morali bi ili promijeniti naziv ili promijeniti sastojke jer njihova receptura ne odgovara onome što EU zove brandyjem i rumom.

Bilo bi i zatvaranja farmi, primjerice, farmi kokoši koje nisu uspijele povećati kaveze u kojima drže te pernate životinje na propisanih 750 kvadratnih centimetara. Ključ u bravu stavili bi i svi koji proizvode sirovo mlijeko koje ne odgovara propisanim mikrobiološkim kriterijima. Država i njezina industrija morale bi, pak, biti vrlo, vrlo inventivne da u samo nekoliko godina nađu 11 milijardi eura za prilagodbu europskim standardima u zaštiti okoliša.

Sva je sreća da se sve to, ipak, neće dogoditi. Hrvatskoj će EU odobriti, sigurno ne sve, ali vjerojatno veći dio postavljenih zahtjeva za »prijelaznim razdobljima« znajući da bi u protivnom scenarij bio takav da bi nam poskoci bili najmanja briga.

Irena FRLAN