PISMO ČITATELJICE IZ ZAGREBA

Nasilništvo je arogancija na djelu

Naiđu li odrasli na skupine maloljetnika koji se agresivno ponašaju i odluče da je neophodno uplesti se, moguće je da će im oni jednostavno reći: »Ma mi se samo zezamo!«. Odrasli promatrajući djecu ili adolescente često odbacuju pomisao da je riječ o nasilju, donoseći preuranjen zaključak da je to tek pojedinačan verbalni ili fizički incident. Ali činjenice sve češće ne govore u prilog tezi o nevinoj dječjoj igri. Djeca su danas sve češće protagonisti crne kronike. Statistički podaci kazuju nam da je broj djece i adolescenata koji imaju smetnje u ponašanju te koji su čak suicidni u neprestanom porastu. Istodobno, snažnu reakciju šire zajednice zasad izazva tek brutalno fizičko nasilje koje rezultira vrlo teškim ozljedama ili smrću žrtava. Tek se tada postavlja pitanje: odakle tolika agresija, takva brutalnost.

Nedvojbeno, trebalo je reagirati znatno ranije. Treba jasno reći: bez obzira je li blago, umjereno ili teško - nasilništvo nije normalno. To je antisocijalno ponašanje. Međutim, vrlo je teško odmah prepoznati je li riječ o zadirkivanju (dobroćudnoj zabavi gdje se obje strane dobro zabavljaju) ili ismijavanju (ponižavanju, omalovažavanju bez suosjećanja i smijehu usmjerenom na žrtvu) nakon čega nerijetko slijedi fizički obračun. Ponekad će žrtva impulzivno udariti prva pa ju se tada pogrešno prokazuje kao nasilnika.

Nasilno ponašanje nije povezano s ljutnjom, čak ni s konfliktom. Nasilništvo je, drugim riječima, arogancija na djelu. Nasilnik osjeća da ima privilegij da zlostavlja drugo ljudsko biće, da bude netolerantan prema različitosti, da ima pravo izolirati, izbaciti drugo ljudsko biće. Nasilnik osjeća samo snažan prijezir prema »žrtvi«. Treba naglasiti: nasilnik je nesposoban osjetiti empatiju (suosjećati na bilo koji način) prema žrtvi. Zato su nasilni činovi brutalni bez obzira je li riječ o nasilju u odnosima, verbalnom ili fizičkom nasilju. Ne radi se o incidentu izazvanom ljutnjom, impulzivnom odgovoru. Nasilnik svoju žrtvu traži, odabire, vreba. On stvara saveznike i promatra kako se ponašaju promatrači. Svoju je ulogu dobro naučio: zna i kako se izvući prikazujući žrtvu kao nasilnika.

Nasilništvo ipak prepoznajemo jer u pravilu podrazumijeva nerazmjer moći, namjeru da se žrtvu povrijedi, prijetnju daljnjom agresijom (nasilništvo nije jednokratni događaj) te želju da se snažno zastraši i održi dominacija. Prijezir nasilnika očituje se u neobaziranju na patnje žrtve, u podsmijehu pa čak i u otvorenoj mržnji.

Dakako, nasilnici se ne rađaju, oni uče biti takvi. Zna se da je urođeni temperament samo jedan od faktora, a da je vrlo značajan tzv. utjecaj okoline. Nedavno je jedan dnevni list objavio članak o poraznoj razini komunikacije među učenicima u jednoj osnovnoj školi. Na verbalno nasilje (pogrdne izraze, uvrede, okrutne kritike, neprimjerena dobacivanja, sramoćenje) prestalo se reagirati do te mjere da su učenici izjavljivali: »To je normalno. Tako se svi ponašaju«. Verbalno nasilje bilo je tek prvi korak prema mnogo očitijem fizičkom nasilništvu (seksualni bullying). Neprijateljski govor tijela, izolaciju ili isključivanje iz vršnjačke skupine, što je tipično za nasilništvo kroz odnose, promatrač će teže otkriti, iako je upravo takva vrsta nasilja najčešća u adolescenata. Nažalost, nasilje kroz odnose nije tako lako uočljivo kao pogrdna riječ ili fizičko nasilje. Ono je često ispod radara promatrača, odrasle osobe. Kakva god bila agresija, ona stvara još više agresije jer iako je nasilnik uspio svoju žrtvu uznemiriti, frustrirati - to mu nije dovoljno.

Obično skupine adolescenata, ma kako se oni nazivali (metalci ili skinheadsi ) ili skupine onih ne tako mladih, ali vrlo nasilnih («dinamovci« ili »torcidaši«) najavljuju čistku, obračun s neistomišljenicima. No, tako samo traže izgovor da im netko bude meta. Osjeća li nasilnik da nekoga može poniziti, lako će i brzo naći izgovor zašto baš ta žrtva, koja može biti gotovo svatko.

Jasno je da antisocijalni krug nasilja treba prekinuti. Uočeno je da ni pasivnost ni suze ne mijenjaju ponašanje nasilnika jer ne osjeća empatiju, a pun je prijezira prema žrtvi. Treba učiti, vježbati prosocijalne vještine u interpersonalnoj komunikaciji, i u obitelji i u školi. Treba naučiti dokinuti način komunikacije koji poziva na daljnju agresiju. To nije jednostavno i zahtijeva sustavan angažman cijele društvene zajednice.

Sve ove složene društvene okolnosti kao da se gube iz vida kad policijski službenik ima zadatak primjereno reagirati na incidentnu situaciju u kojoj vrlo lako može eskalirati nasilje. Njegov je zadatak spriječiti i ublažiti posljedice, da u trenutku prepozna vrstu i porijeklo nasilničkog ponašanja, je li riječ o frustraciji, manipulaciji, zastrašivanju, strahu ili bolesti te da sukladno tome djeluje. Očekuje se da ima mnogo znanja, mnogo životnog iskustva i da posjeduje iznimne komunikacijske vještine. Njemu se pogreške teško praštaju.