Jer, prema zadnjoj zbirnoj snimci ulaganja u otvorene investicijske fondove i u sve vrste štednje u bankama u Hrvatskoj, velika većina njih donosi velike gubitke, dok nijedan fond ili oblik štednje, ni kunski ni devizni, ne pokriva ni stopu inflacije. Sveukupno bi se moglo procijeniti da su od početka svibnja 2007. do kraja travnja 2008. građani svojim ulaganjima u investicijske fondove i u sve vrste štednje (koje u gotovo 92-postotnom obujmu posjeduje nekolicina velikih EU-banaka), platili nevidljivi porez od najmanje jedne milijarde eura (za koliko je smanjena kupovna moć njihovih udjela i štednih uloga)! Stoga su: prodati ili čekati, ili čak kupiti što više ili ne, dramatične ključne dvojbe koje ovih dana tresu kalkulacije većine građana, te malih i srednjih ulagača i štediša u Hrvatskoj. Nastave li se ti crni trendovi, najmudrije je – makar je već i 12 poslije 12 – prodati većinu udjela u otvorenim investicijskim fondovima, te ih spasiti od mogućeg daljeg potonuća, pretvarajući ih u sigurnija ulaganja (ili u novčane fondove ili u klasičnu štednju). Također, ništa se sigurnijeg i korisnijeg ne može napraviti niti pretvaranjem kunskih viškova u eure ili dolare, jer kuna i dalje – jača, održavajući imidž jedne od najprecjenjenijih valuta na svijetu! Dakle, u svakom slučaju treba računati s gubicima, jer kamate na štednju, kao i očekivani prinosi na novčane fondove ne pokrivaju rastuću inflaciju. Dok prinosi i na novčane fondove i na klasičnu štednju unazad godinu dana uglavnom iznose između 3,5 i 5,2 posto, stopa inflacije je prešla crtu od šest posto. Međutim, ako štednja i ulaganja većini građana i ne služe ničem drugom, nego kasnijoj kupnji stana, kuće, automobila ili bilo kojeg trajnijeg dobra, uz pripadajuće, sve skuplje komunalije, energente i pristojbe, onda je očito da i štednja građanima donosi samo – velike gubitke! Prisjetimo se načas: investicijski su fondovi u Hrvatskoj u posljednje dvije i po godine snažno rasli, te su na krilima visokih prinosa, u tom razdoblju povećali imovinu s osam na blizu 30 milijardi kuna krajem prošle godine. Na velikim je gubicima većina ulagača u otvorene investicijske fondove (i u dioničke, i u mješovite, pa čak i u obvezničke), dok štediše i ulagači u novčane fondove, zbog preniskih kamata i prinosa na udjele, ne mogu pokriti ni rastuću inflaciju No, još od sredine prošle godine krenula je dramatična financijska kriza i na hrvatskom tržištu. A samo u prva tri mjeseca ove godine imovina pod upravljanjem 80 otvorenih investicijskih fondova smanjena je za 8,78 milijarde kuna (na 20,23 milijardi kuna). Prema zadnjim nalazima, u prva četiri mjeseca, cijena udjela u većini dioničkih fondova je smanjena u rasponu od minus deset do minus 25 posto, dok je u većini mješovitih smanjena u rasponu od minus deset do minus 16 posto. Ipak, cijena udjela u investicijskim fondovima ne može padati unedogled, pa već mnogi jači ulagači procjenjuju da je dno dotaknuto 14. travnja, te da se ubuduće može računati s trendom ponovnog rasta svih vrsta ulaganja u investicijske fondove, kao i s rastom cijena većine dionica na Zagrebačkoj burzi. U tom slučaju nove će velike profite ubrati oni koji sada, kad je hrvatsko tržište u teškoj krizi – kupuju naveliko! To mogu raditi samo bogatiji građani i ulagači, koji su spremni ne samo na nove velike primitke, nego i na nove, privremene, velike gubitke. Svi ostali se moraju držati zlatnog pravila, prema kojem se nikad sva jaja ne drže u istoj košari, nego se većina portfelja usmjerava u nekoliko sigurnijih varijanti štednje i fondova. A što će biti dalje? Što će dalje biti s našim štednim i investicijskim ulozima? Na to pitanje u maloj, otvorenoj, uvozno orijentiranoj, visoko zaduženoj i u zemlji pretežno prodanoj velikim stranim bankama i kompanijama, kakva je Hrvatska, ni analiza fundamentalnih uzroka ne može dati pouzdaniji odgovor. Hrvatska – prema procjeni neovisnog financijskog analitičara dr. Guste Santinija (koju je predstavio na svojoj internetskoj adresi www.rifin.com) – tone u živi pijesak. Jer se deficit platne bilance, kao postotak BDP-a, iz godine u godinu povećava. U 2004. je iznosio 5,0 %, u 2005. godini 6,3 %, u 2006. godini 7,9 %, a lani 8,6 % BDP-a. Drugim riječima, od 2004. godine sve više živimo na obećanju da ćemo jednog dana vratiti rastući, golemi dug prema inozemstvu. Ta bi slika bila još tragičnija, da se dio nezaustavljiva i enormnog vanjskotrgovinskog i manjka u bilanci plaćanja prema inozemstvu ne podmiruju prihodima od prodaje državne imovine, koja ide svome kraju. Što će biti kad se sve vrijedno proda strancima, a zemlja prijeđe crtu prezaduženosti prema stranim bankama (i to i država, i građani, i većina preostalih manjih kompanija, što će još stajati u hrvatskom vlasništvu)? I kako će se ta buduća kriza odraziti na cijenu udjela u otvorenim investicijskim fondovima, a kako na štednju građana, od kojih će na tisuće i tisuće biti u bankrotu? Kad se sve vrste ulaganja u kapitalne prinose ne isplate, to u prijevodu znači da hrvatski građani u većini moraju sve više raditi da bi održavali postojeći standard, ili da će za isti rad iz mjeseca u mjesec moći kupovati sve manje. A što se drugo moglo očekivati kao rezultat prodaje najkvalitetnijih komada gospodarskog i financijskog potencijala strancima? Ali, o tim trivijalnim pitanjima je i dalje najbolje – ne misliti, piše Novi list. www.net.hr/novac

www.