Tako to izgleda kad vjerski fanatici određuju granice slobode govora.

Negdje polovinom devedesetih katolička aktivistkinja Ružica Ćavar tražila je po Zagrebu plakate za film "Narod protiv Larryja Flinta" kako bi sprejem pošarala žensko međunožje prekriveno američkom zastavom, istovremeno pozivajući pred kinima građane da ne idu gledati film u kojem se opisuje borba porno-magnata protiv klerofašističke desnice u Americi. Njegova borba za slobodu govora.

Upravo onakva kakva je omogućavala marginalnoj klerikalnoj pojavi kakva je bila Ružica Ćavar da šara po plakatima i pljuje po filmu koji je nagrađen Oscarom.

Baci lopatu i prekriži se

Danas, petnaestak godina kasnije, dogurali smo do toga da se nekakva klerikalna udruga pobuni zbog plakata za predstavu "Fine mrtve djevojke", pa da gradonačelnik Milan Bandić promptno odbaci lopatu, ispusti ostatke raspadnutog tramvaja i ravnatelju kazališta Gavella Darklu Staziću naredi da ukloni sve sporne plakate.

Na njima su prikazane dvije Gospe u nježnom dodiru, simbolizirajući temu predstave: tragičnu žensku ljubav u zatucanoj katoličkoj sredini.

Uspjela provokacija

Plakat je, sam po sebi, bio provokacija koja je u potpunosti uspjela. Zainteresirani više uopće ne moraju ići na predstavu, ona im se upravo odigrala pred nosom. Kao što se odigrava već danima, od križarskog rata protiv zdravstvenog odgoja, preko klerikalnog napada na pedere i lezbe, pa do vrijeđanja na rubu fizičkog napada isprovociranih katolika prema gayevima koji se ljube.

Ako ništa drugo, plakat nam je poslužio kao savršen podsjetnik na to gdje živimo. U zemlji u kojoj klerikalne udruge ne šaraju po plakatima, nego ih uklanjaju, u kojoj se ne ignoriraju samozvani zaštitnici "povrijeđenih kršćanskih osjećaja", nego im vlast izlazi u susret.

Ponekad "isprovocirani" vjernici kamenuju pedere i lezbe, drugi puta određuju granice umjetničke slobode i slobode govora. Što je sljedeće? Što bi im još moglo povrijediti osjećaje?

Možda jumbo plakati na kojima se opskurni časopis reklamira pod Isusovim imenom? 

Nije, međutim, ovo prvi takav slučaj.

Posljednje Kristovo iskušenje

Hrvatska televizija još do danas nije prikazala komediju "Brianov život" Monty Pythona, u strahu da ne budu povrijeđeni osjećaji kršćana pred čijim očima prolazi život čovjeka koji bježi od mase fanatika koji ga uporno pokušava proglasiti mesijom.

Provokacija je bio i film "Posljednje Kristovo iskušenje", kao što je to prije trideset i kusur godina bio i film "Isus Krist superstar" zbog kojeg su se po Engleskoj zatvarala kina.

Radikalni islamisti

A nedavno su karikature proroka Muhameda digle na noge radikalne islamiste po cijelom svijetu, što je u katoličkoj Hrvatskoj naišlo na opće zgražanje i neodobravanje. Jer, eto, nisu bili povrijeđeni osjećaji kršćana, nego muslimana.

Sada gledamo drugu priču.

Ne treba, međutim, kriviti udrugu koja se pobunila protiv plakata za predstavu. Ona se ponaša kao svojedobno gospođa Ćavar, buni se i protestira. Samo, za razliku od gospođe sa sprejom koju je policija zamolila da više ne šara po privatnom vlasništvu, Milan Bandić spremno je udovoljio želji skupinice koje kaže da vodi brigu o osjećajima svih kršćana.

Nije ni čudo. On se već godinama ponaša kao da živi u katoličkoj državi, tegli divovske svijeće po hodočašćima i pozira pod divovskim križevima, valjda u skladu s njegovim divovskim grijesima.

Što je sljedeće?

Pitanje je samo što će klerikalci od njega sljedeće zatražiti: ukidanje predstave, zatvaranje kazališta, smjenu odgovornih, odmaznu zbog svetogrđa?

Jer, ako je jedna umjetnička provokacija, reklama za kulturno ostvarenje, mogla toliko povrijediti osjećanje dobrih katolika, onda se slobodno možemo zapitati vrijeđaju li ih u jednakoj mjeri i krađa i lopovluk, laž i prevara, ubojstvo i poziv na nasilje?

Ili se ti osjećaji gaje prema potrebi?

Nije, dakle, problem kad se klerikalci krenu miješati u umjetnost i kulturu, u slobodu izražavanja i govora u državi koja sebe voli nazivati sekularnom. Problem je kad im politika u tome izađe u susret.

 

index.hr