EMBRIJ, A NE ŽENA, POSTAO SREDIŠNJA FIGURA U ZAKONSKOM, VIZUALNOM I KULTURALNOM SMISLU REPRODUKCIJE
Fetalni imperativ
|
|
Piše Karmen LONČAREK
Već desetljećima među etičarima traje rasprava u kojoj točki ljudski život postaje moralno značajan. Ta tema odmijenila je onu tradicionalniju, »kad počinje život«, koju suvremeni filozofi smatraju biološkom i prepuštaju je prirodnjacima.
Osnovni predmet njihovog spora jest u kojoj razvojnoj fazi i iz kojeg razloga život poprima vrijednost. Jasno je da su suprotstavljeni stavovi u ovoj raspravi trenutno (a vjerojatno i još zadugo) nepomirljivi. Mnogo je manje jasno i u javnosti prepoznato da su njihovi odgovori na pitanje kojim se bave, to jest kad počinje život, složeni amalgami činjeničnih i moralnih prosudbi.
Koliko je, primjerice, bio složen i zakučast razvoj teze da život počinje u trenutku začeća, dovoljno je spomenuti da su, suprotno raširenom mišljenju, pobačaji u srednjovjekovnoj Europi bili veoma uobičajeni, tako da čak ni Crkva nije prijekim okom gledala na pobačaje u prvim mjesecima trudnoće. Početkom 13. stoljeća papa Inocent III. naznačio je vrijeme kad se plod počinje micati kao točku nakon koje pobačaj postaje ubojstvo. Papa Gregor XIV. podržao je taj stav i 1591. objavio da rani pobačaj (tj. u prvih 116 dana od začeća) nije razlog za ekskomunikaciju. Taj tolerantni crkveni stav prema pobačaju trajao je sve do 1869. godine kad je papa Pio IX. službeno uklonio razliku između oživjelog i neoživjelog ploda te zatražio ekskomunikaciju zbog pobačaja bez obzira na stadij trudnoće. Godine 1968. papa Pavao IV. je enciklikom »Humanae vitae« stao na stranu zabrane ne samo pobačaja, već kontrole rađanja uopće.
Također je manje jasna i u javnosti prepoznata činjenica da se u ovoj raspravi pridaje velika moralna važnost pitanju u kojoj točki fetus postaje sposoban za samostalan život izvan tijela majke, dakle vremenu, dok je ideja rođenja kao moralno značajnog markera posve iščezla iz rasprave. Drugim riječima, nije više važno mjesto gdje se fetus nalazi, to jest smještaj fetusa unutar tijela žene više nije značajan za njegov status.
Osnovni predmet njihovog spora jest u kojoj razvojnoj fazi i iz kojeg razloga život poprima vrijednost. Jasno je da su suprotstavljeni stavovi u ovoj raspravi trenutno (a vjerojatno i još zadugo) nepomirljivi. Mnogo je manje jasno i u javnosti prepoznato da su njihovi odgovori na pitanje kojim se bave, to jest kad počinje život, složeni amalgami činjeničnih i moralnih prosudbi.
Koliko je, primjerice, bio složen i zakučast razvoj teze da život počinje u trenutku začeća, dovoljno je spomenuti da su, suprotno raširenom mišljenju, pobačaji u srednjovjekovnoj Europi bili veoma uobičajeni, tako da čak ni Crkva nije prijekim okom gledala na pobačaje u prvim mjesecima trudnoće. Početkom 13. stoljeća papa Inocent III. naznačio je vrijeme kad se plod počinje micati kao točku nakon koje pobačaj postaje ubojstvo. Papa Gregor XIV. podržao je taj stav i 1591. objavio da rani pobačaj (tj. u prvih 116 dana od začeća) nije razlog za ekskomunikaciju. Taj tolerantni crkveni stav prema pobačaju trajao je sve do 1869. godine kad je papa Pio IX. službeno uklonio razliku između oživjelog i neoživjelog ploda te zatražio ekskomunikaciju zbog pobačaja bez obzira na stadij trudnoće. Godine 1968. papa Pavao IV. je enciklikom »Humanae vitae« stao na stranu zabrane ne samo pobačaja, već kontrole rađanja uopće.
Također je manje jasna i u javnosti prepoznata činjenica da se u ovoj raspravi pridaje velika moralna važnost pitanju u kojoj točki fetus postaje sposoban za samostalan život izvan tijela majke, dakle vremenu, dok je ideja rođenja kao moralno značajnog markera posve iščezla iz rasprave. Drugim riječima, nije više važno mjesto gdje se fetus nalazi, to jest smještaj fetusa unutar tijela žene više nije značajan za njegov status.
Big Brother u maternici
Danas se nesumnjivo može govoriti ne samo o socijalnom životu fetusa, već i embrija. Socijalni život embrija postao je veoma složen i ima mnoge dimenzije: javnu, vizualnu, znanstvenu, zakonsku, regulatornu.
Embriji su postali figure javnog života, predmet žučnih javnih rasprava, ikoničke figure 21. stoljeća čiji je izgled poznat gotovo svakom osnovcu. Nije više žena, već je embrij postao u zakonskom, vizualnom i kulturalnom smislu središnja figura onoga što sociolozi nazivaju »javnom predodžbom o razmnožavanju«.
Razvoj takve predodžbe o embriju i fetusu uvelike je temeljen na tehnologiji medicinskog ultrazvuka i fotografije. Koliko god bio važan za medicinski nadzor trudnoće, ultrazvuk je preoblikovao iskustvo trudnoće i iz temelja promijenio poimanje fetusa čime je, paradoksalno, ugrozio ženino pravo na izbor. Na stranu činjenica da prve ultrazvučne snimke, koje roditelji često lijepe u obiteljski album, sliče na lošu fotokopiju zrna graha ili žohara - ultrazvuk je omogućio pogled u maternicu i zašao u područje iskustva koje je dotad bilo strogo žensko i nevizualno. Novije vrste ultrazvučnih uređaja omogućavaju praćenje kretnji i trodimenzionalni prikaz ploda, a endoskopske fotografske tehnike daju gotovo mikroskopski pogled u sve faze razvoja ploda. Upravo su takve snimke osnažile predodžbu o plodu kao osobi, kao nekome tko postoji mimo tijela majke, i brutalno pojednostavnile složenost odnosa trudne žene i ploda u njenom tijelu. Takvu predodžbu zlorabe protivnici prava na pobačaj prikazujući plod kao da se zaista radi o djetetu u minijaturi, koje siše prstiće i trlja očice, iako je u glavi ploda samo sluzava zbrka stanica što tek treba postati sjedištem ljudskog uma.
Embriji su postali figure javnog života, predmet žučnih javnih rasprava, ikoničke figure 21. stoljeća čiji je izgled poznat gotovo svakom osnovcu. Nije više žena, već je embrij postao u zakonskom, vizualnom i kulturalnom smislu središnja figura onoga što sociolozi nazivaju »javnom predodžbom o razmnožavanju«.
Razvoj takve predodžbe o embriju i fetusu uvelike je temeljen na tehnologiji medicinskog ultrazvuka i fotografije. Koliko god bio važan za medicinski nadzor trudnoće, ultrazvuk je preoblikovao iskustvo trudnoće i iz temelja promijenio poimanje fetusa čime je, paradoksalno, ugrozio ženino pravo na izbor. Na stranu činjenica da prve ultrazvučne snimke, koje roditelji često lijepe u obiteljski album, sliče na lošu fotokopiju zrna graha ili žohara - ultrazvuk je omogućio pogled u maternicu i zašao u područje iskustva koje je dotad bilo strogo žensko i nevizualno. Novije vrste ultrazvučnih uređaja omogućavaju praćenje kretnji i trodimenzionalni prikaz ploda, a endoskopske fotografske tehnike daju gotovo mikroskopski pogled u sve faze razvoja ploda. Upravo su takve snimke osnažile predodžbu o plodu kao osobi, kao nekome tko postoji mimo tijela majke, i brutalno pojednostavnile složenost odnosa trudne žene i ploda u njenom tijelu. Takvu predodžbu zlorabe protivnici prava na pobačaj prikazujući plod kao da se zaista radi o djetetu u minijaturi, koje siše prstiće i trlja očice, iako je u glavi ploda samo sluzava zbrka stanica što tek treba postati sjedištem ljudskog uma.
Ušminkani embriji
Prijeloman trenutak u formiranju takvog poimanja embrija bila je pojava znamenite knjige švedskog fotografa Lennarta Nielsena »Beba je rođena« 1965. godine sa snimkama koje je Nielsen skupljao više od deset godina. Radi se o visokoestetiziranim fotografijama na kojima plod kao da lebdi u praznom prostoru poput svemirskog tijela, bez ikakve naznake prisustva majke ili veze s majčinim tijelom. Ono o čemu Nielsen i drugi fotografi koji su se bavili fotografiranjem plodova nerado govore, i prešute kad god mogu, jest način kako su te fotografije nastale.
Na precizne odgovore trebalo je čekati više od trideset godina, do sredine devedesetih, kad su ugledne anglosaksonske antropologinje poput Lynn Morgan počele postavljati nezgodna pitanja o tehnikama snimanja. Istraživanje Lynn Morgan pokazalo je da to nisu bile endoskopske snimke živih plodova u majčinoj utrobi, već listom fotografije mrtvih embrija i fetusa iz velikih embrioloških zbirki i iz otpadnog materijala nakon ginekoloških operacija. Iako plodovi na snimkama izgledaju uredno i živahno, oni su, kako to već biva kod profesionalnog fotografiranja, posebno pripremani i »dotjerivani« za snimanje, a taj posao pripreme nije bio nimalo uredan. Tko god zna nešto o ginekološkim operacijama, tome je jasno da je materijal koji se dobije operacijom jedna nimalo privlačna gvalja krvavih ugrušaka, izrezanog i sastruganog ženinog tkiva, da pronalaženje embrija u tom materijalu nije nimalo čist posao i da embrij u tome izgleda sve prije nego svemirski.
Na precizne odgovore trebalo je čekati više od trideset godina, do sredine devedesetih, kad su ugledne anglosaksonske antropologinje poput Lynn Morgan počele postavljati nezgodna pitanja o tehnikama snimanja. Istraživanje Lynn Morgan pokazalo je da to nisu bile endoskopske snimke živih plodova u majčinoj utrobi, već listom fotografije mrtvih embrija i fetusa iz velikih embrioloških zbirki i iz otpadnog materijala nakon ginekoloških operacija. Iako plodovi na snimkama izgledaju uredno i živahno, oni su, kako to već biva kod profesionalnog fotografiranja, posebno pripremani i »dotjerivani« za snimanje, a taj posao pripreme nije bio nimalo uredan. Tko god zna nešto o ginekološkim operacijama, tome je jasno da je materijal koji se dobije operacijom jedna nimalo privlačna gvalja krvavih ugrušaka, izrezanog i sastruganog ženinog tkiva, da pronalaženje embrija u tom materijalu nije nimalo čist posao i da embrij u tome izgleda sve prije nego svemirski.
Je li trudna žena individuum?
Predodžba koju danas imamo o embrijima nije, dakle, temeljena samo na biološkim, znanstvenim činjenicama, već je uvelike posljedica tih i takvih fotografija, to jest kulturalno je uvjetovana. Kako veli Morgan, da bismo kao javnost uopće mogli prihvatiti sliku embrija i fetusa kao malih osoba, štoviše, identificirati se s njima gledajući ih kao »nerođene same sebe«, bilo je potrebno doslovce i metaforički udaljiti nas od mrtvih embrija te od svih neukusnih bioloških i tehničkih detalja koji prate paradoksalnu transformaciju mrtvih embrionalnih primjeraka u globalne ikone života.
Tehnologija je, dakle, pomogla konstruirati ideju embrija kao individue i tako poduprijeti modernu ideju atomiziranog društva - društva koje je mehanički zbroj individua. Individue smo, dakle, od embrionalnog doba pa sve do smrti.
No, ta lijepo uglačana ideja ima jednu grdnu naprslinu, i to, paradoksalno, upravo u točki gdje se stavovi pobornika i protivnika pobačaja sasvim podudaraju, to jest u ideji vrijednosti i važnosti žene kao ishodišta novog života. Naime, individuum doslovce znači: nedjeljiv. Pojam individuuma može se strogo primijeniti samo na muškarca, i to zato što je trudna žena »djeljiva«: istovremeno je i jedna i dvoje, istovremeno je i ona sama i onaj drugi.
Drugim riječima, trudna žena je potpuna suprotnost individualnosti. Zato pitanja »kad počinje život« i »je li fetus osoba« nisu primarno etička, religijska niti znanstvena, već politička pitanja. I upravo zato što je trudnoća duboko subverzivna spram ideje individualnosti, slika embrija kao »individue« uvijek iznova dokazuje da je tijelo žene - politički teritorij.
Tehnologija je, dakle, pomogla konstruirati ideju embrija kao individue i tako poduprijeti modernu ideju atomiziranog društva - društva koje je mehanički zbroj individua. Individue smo, dakle, od embrionalnog doba pa sve do smrti.
No, ta lijepo uglačana ideja ima jednu grdnu naprslinu, i to, paradoksalno, upravo u točki gdje se stavovi pobornika i protivnika pobačaja sasvim podudaraju, to jest u ideji vrijednosti i važnosti žene kao ishodišta novog života. Naime, individuum doslovce znači: nedjeljiv. Pojam individuuma može se strogo primijeniti samo na muškarca, i to zato što je trudna žena »djeljiva«: istovremeno je i jedna i dvoje, istovremeno je i ona sama i onaj drugi.
Drugim riječima, trudna žena je potpuna suprotnost individualnosti. Zato pitanja »kad počinje život« i »je li fetus osoba« nisu primarno etička, religijska niti znanstvena, već politička pitanja. I upravo zato što je trudnoća duboko subverzivna spram ideje individualnosti, slika embrija kao »individue« uvijek iznova dokazuje da je tijelo žene - politički teritorij.
bglavac
edin.kecanovic
