JE LI Republika Hrvatska uspjela položiti povijesni ispit ispravnog i nedvojbenog odgovora na fenomen logora smrti Jasenovac", osnovno je pitanje najnovije knjige Salamona Jazbeca koja bi trebala tek za dvadesetak dana ugledati svjetlo dana, a koja ce sasvim sigurno ponovno uzdrmati ne samo politicku, nego i javnu scenu, propitivanjem odnosa prema fašizmu odnosno antifašizmu Hrvatske u 21. stoljecu. Redakcija Indexa dobila je prvi primjerak tiskanog izdanja, kao i ekskluzivnu dozvolu objaviti izvatke iz knjige.

Kako Hrvati doživljavaju Jasenovac

Knjiga "Magnissimum Crimen" sadrži 804 stranice, a osim citiranja povijesne dokumentacije, ona je i izvrstan uvid u gotovo sve relevantne medijske istupe i izjave u posljednjih desetak godina, vezanih ne samo za Jasenovac, nego i za odnos današnje Hrvatske prema fašizmu i antifašizmu.

Kao odgovor na pitanje kako Hrvati doživljavaju Jasenovac, a samim tim i ulogu Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, Jazbec donosi povecu kolicinu dokumentiranih medijskih izjava povjesnicara, politicara i javnih osoba koje imaju utjecaja na javno mnijenje. Govori i o tome kako na to gledaju hrvatski mediji ne samo kroz stavove svojih dežurnih kolumnista, vec i na nacin na koji su prezentirane vijesti vezane za tematiku fašizma i antifašizma.

Takoder, autor je analizirao ulogu i mišljenje Crkve u Hrvata o Drugom svjetskom ratu te oko "modernih" prijepora u društvu o fašizmu 21. stoljeca, kroz bogatu evidenciju istupa u javnosti te vrlo bogatu dokumentaciju.

Vecernji list, Arena, Glas Koncila - desnicarski mediji

"U ovom skromnom dijelu nastojat cu predociti vlastitu prosudbu onog što je postignuto i osobno videnje tog što je trebalo uciniti, a sve u težnji moderacije razumijevanja tragedije 'Šoa' u hrvatskom društvu", kaže autor Jazbec, inace celnik Margelova instituta u Zagrebu.

Knjiga ne nudi doslovan odgovor na pitanje kako moderna Hrvatska doživljava fašizam, vec kroz prizmu objavljenih komentara, izjava i presjekom medijski aktualiziranih dogadaja citateljima nudi odgovor - kojeg bi se mnogi mogli posramiti.

Vecina knjige posvecena je spornom muzejskom postavu u Jasenovcu, no i svim aspektima izvan Jasenovca koji su se razvili u hrvatskom društvu. Autor posebice analizira medije te se jedno poglavlje bavi i nacinom na koji su objavljivani tekstovi o Jasenovcu. Tako je dnevnik Vecernji list uz tjednik Arenu i Glas Koncila u knjizi prokazan kao desnicarski tisak. Jedno poglavlje knjige autor je posvetio i medijima koji se nisu bavili Jasenovcem.

Fenomen Thompsona

No, za prosjecnog citatelja knjiga postaje najzanimljivija u dijelu kada se bavi modernim dogadajima te pokušava dati odgovor o postanku fenomena 21. stoljeca u hrvatskom društvu, poput "fenomena Thompsona".

Tako je jedno cijelo poglavlje od cetrdeset i osam stranica posveceno Marku Perkovicu Thompsonu i njegovom utjecaju na javno mnijenje, a koje je bogato dokumentirano, ne samo s relevantnim izjavama, nego i s analizom rijeci njegovih pjesama, medijskim istupima i crnim "koloritom" koji prati njegove koncerte.

Autor ne analizira samo pitanje zašto je nastao "fenomen Thompson", nego i kako se on danas održava, te koje su sve posljedice "letargije hrvatske inteligencije" na popularnost ovog pjevaca koji danas ima snažan utjecaj na hrvatsko društvo. Poglavlje o Thompsonu naziva se: "Thompson: Jasenovac i Gradiška Stara".

Umjesto Ode radosti, Stara Gradiška

"Ova knjiga ne bi bila potpuna ukoliko bi zaobišli jedan glazbeni uradak koji je mnogostruko obilježio pocetak 21. stoljeca u nas. Umjesto da ovaj dio Balkana u novi milenij zakoraci s Beethovenovom 'Odom radosti' na usnama, u njemu smo se našli s 'Jasenovcem i Gradiškom Starom' u ušima", piše autor knjige na pocetku poglavlja koji se bavi Thompsonom.

Autor je za pocetak analize fenomena ovog pjevaca uzeo dogadaj kada je Index objavio njegovo pjevanje sporne pjesme, a kroz analizu razgovora kojeg je Marko Perkovic nedugo nakon toga imao s novinarkom Novog lista.

Thompsonova "estradna zvijezda" na politickom nebu Hrvatske tu postaje mnogo jasnija.

"Kad je Index objavio Severinin pornic ona je rekla da je to ona i da joj vrate vrpcu. Zašto se onda ti nisi pojavio u javnosti kada su izdali 'Jasenovac i Gradišku Staru' i rekao što imaš o tom", glasilo je pitanje novinarke Novog lista u razgovoru koji je voden 15. lipnja. Thompson je tada lakonski odgovorio kako su u to vrijeme ljudi bili nezadovoljni te je rekao kako on svojim pjevanjem nije nikoga ubio. Thompson je govoreci o "tadašnjem nezadovoljstvu" mislio valjda na nezadovoljstvo koje je vladalo 2001. godine, kada je i uhvacen kako pjeva ustašku pjesmu o Maksovim mesarima.

Transformacija u domoljubnu pjesmu

Autor navodi i kako je Thompson podnio tužbu protiv Indexa, a tada i krece, prema autoru, "necuveno zataškavanje skandala". Ponajprije zahvaljujuci desnicarskom tjednom i dnevnom tisku, piše autor, stvar se zataškava sve do emisije "Latinica", emitirane 16. veljace 2004. godine, a koja se bavila likom i djelom M.P. Thompsona te je pušten prigodni spot za ustašku pjesmu koju pjeva Thompson. Autor nas podsjeca kako je tada Thompson u svom službenom priopcenju prozvao Denisa Latina "sljedbenikom vraga". 

Seciranjem medijske scene i izjavama politicara kao i javnih osoba, autor daje presjek stanja kako je "Jasenovac i Gradiška Stara" s godinama interpretirana i branjena kao "domoljubna pjesma". Vrhunac transformacije "Gradiške Stare " u cetiri godine, kaže autor, je izjava s pocetka 2008. godine, kada je urednik zabavnog programa Hrvatskog radio Vukovara Dražen Bockaj kazao kako Radio Dunav, kojeg sluša srpska nacionalna manjina, emitira turbofolk pjesme na Dan pada Vukovara, a oni im ne mogu odgovoriti na to "jer primjerice uopce nemaju pjesmu 'Gradiška Stara'".

"Od kada je ta ustaška pjesma koja poziva na klanje, postala ekvivalent turbofolku te odraz prkosa naroda?", pita se autor u knjizi.

Analiza Thompsonovih pjesama

Autor analizira i repertoar pjesama Thompsona, pa kroz citate njegovih stihova te kroz povijesne navode objašnjava o cemu zapravo  pjeva Thompson koji "se nikada nije odrekao crne boje". U opširnim analizama tako se navodi na zakljucak kako pjesma "Ratnici svjetla" iz 2006. godine govori o Juri i Bobanu, "vitezovima" Crne Legije.

"Ljuta trava na ljutu ranu" iz 1995. godine posveta je, prema autoru, poglavniku Pavelicu, dok je "Lijepa li si" iz 1998. godine uspomena na granice iz Hrvatske koje je imala za vrijeme NDH. "Moj Ivane" takoder je posveta ustaškim jedinicama, a posebno je analizirana "Reci, brate moj" u kojoj je sasvim jasno na što misli Thompson kada u jednom trenutku kaže "opet ce se gusta magla spustiti". "Pukni puško" iz 1998. godine posveta je ustaškoj himni i budnici "Puška puca".

Autor knjige Thompsonove pjesme u jednom trenutku naziva "Blut und Boden" odama. Takoder, dio knjige bavi se i presjekom medijskih istupa stranih novinara i komentatora koji su analizirali Thompsonove pjesme.

Autor analizira njegove koncerte u Hrvatskoj i inozemstvu, navodeci ne samo medijski zabilježene slucajeve incidenata vec i policijska izvješca koja u negativnom kontekstu spominju Thompsona. Autor tako nabraja slucajeve kriminalnih djela neposredno prije i nakon njegovih koncerata, pa do primjerice fizickih obracuna koja su pocinjali provokativnim pitanjima o Thompsonu.

Thompsonove rijeci kao Sveto pismo

Posebno je zanimljiva analiza autora o neraskidivoj ljubavi Thompsona i Katolicke Crkve koja mu i dan danas daje bezuvjetnu podršku te se "svim silama trudi vlastitim medijskim istupima prikazati Thompsona na izuzetno pozitivan nacin", kaže autor.

"Nakon svih nemilih zbivanja 2007. godine s Thompsonom te protestima diljem svijeta zbog njegova djelovanja Crkva u Hrvata daje mu središnje mjesto na svojem tradicionalnom koncertu 'Božic u Ciboni'. Kada su suorganizatora priredbe, patera Miju Grabica, pitali da komentira okolnosti oko Thompsonovog koncerta, on je izjavio kako ne bi htio kvariti Božic", stoji u knjizi, a autor zakljucuje kako je to vrlo znakovita izjava.

Autor knjige pokušava objasniti "tu veliku ljubav", a pritom se služi tekstovima iz tjednika Arena. Spominje tako i tekst o suzama svecenika na njegovim koncertima, kao i o Thompsonovim posjetima bolesnim svecenicima koji se "radosno dižu kada im dolazi u posjet" taj pjevac.

Secira se i prica o tome kako je taj pjevac još kao djecak radosno išao na vjeronauk, kako mu je crkva poništila brak, o posjetu Thompsona susretima mladih katolika i slicne price. Autor podsjeca i na izjavu biskupa dubrovackog Želimira Puljica koji Thompsonove stihove usporeduje sa Svetim pismom.

Thompson u službi Crkvene propagande

Inace, u analizi medijskih istupa i tekstova o Thompsonu autor je kao najcešce branitelje lika i djela Marka Perkovica prozvao"desnicarski" Vecernji list, kojeg cesto citira te tjednik Arenu. Taj tjednik je, navodi se u knjizi, u godinu dana imao Thompsona 13 puta na naslovnici i to uvijek u pozitivnom kontekstu. 

Koliko ide ta neraskidiva ljubav, autor dokazuje i na primjeru kako se 3.rujna 2007. godine Crkva nije niti osvrnula na pismo potpredsjednika njemackog Bundestaga Gerta Weisskircehna koji moli Njemacku biskupsku konferenciju da se Crkva u Hrvata distancira od Thompsona. 

"Po srijedi je dakle Crkvena propaganda koja traži neumorne pregaoce na širenju nacionalistickog koncepta religije u ovom dijelu svijeta. Zanemaruje se pritom s besprimjernom nonšalancijom sve ono što je problematicno u Thompsonovim pjesmama i njegovom javnom djelovanju, a istice samo ono što se u jednoj percepciji cini 'dobrim' ili 'poželjnim' iliti 'korisnim'. Podsjeca me to na ikebanu od probranim cvjetova, 'utaknutih' u spužvicu natopljenu smrdljivom vodom. Trulež u pravilu pocinje odozdo, ali kad-tad dode i do vrha. U mnogim slucajevima vrijedi i obrat", komentira autor knjige.

Uzdignuta ruka najstariji i najprirodniji pozdrav?

U daljnjem tekstu o Thompsonu nadalje se analizira njegov utjecaj na javni život te na prijepore koje radi u modernom društvu. Navodeci novinske naslove "desnicarskih" medija o Thompsonu, autor upoznaje citatelje s medijskom hajkom koja je odlucna s Thompsona skinuti "krimen ustaštva", no pokazuje i besmisao svega, buduci da se sam Thompson nikada javno nije toga i odrekao.

Auto citira i "Hrvatski list" koji je pokušao jednim tematskim clankom 28. lipnja 2007. godine obraniti Thompsona, navodeci kako je uzdignuta desna ruka  "najstariji i najprirodniji pozdrav najboljih želja". Izjave don Kacunka o Thompsonu i njegovim neprijateljima takoder zauzimaju zasluženo mjesto u poglavlju koji se trudi odgovoriti "Zašto postoji fenomen Thompsona u 21. stoljecu?". Autor citira i bezazleni tekst koji govori o tome kako je dijete ukralo od roditelja 50 kuna kako bi moglo vidjeti Thompsonov koncert, u kojem je Marko Perkovic prikazan kao "simpa" covjek kojeg vole mladi.

Kad se miješaju križ i mac
  
Knjiga ukazuje i na zamke koje postavljaju Thompsonovi ljudi, pa je tako Jutarnji list svojedobno izašao s tekstom kako je njegov koncert u Australiji prošao bez izgreda. Dokazujuci kao je autorica teksta ustvari sve "skinula" sa službene internet stranice Marka Perkovica Thompsona, autor pokazuje kuda je sve "bezazlenost" oko tog izvodaca spremna ici, buduci da je i u Australiji evidentirano više izgreda za vrijeme njegova nastupa. 

Takoder, autor svoj sud od Thompsonu daje kroz izjave drugih javnih osoba u Hrvatskoj. Tako citira Zlatana Stipišica Gibonnija koji je, govoreci o Thompsonu u veljaci 2008. godine, rekao kako "postoji patriotizam kad svoje voliš, a ne smiješ uvrijediti druge". Isto tako opet navodi Gibonnija koji je negativno odgovorio na pitanje bi li ikada nastupio s Thompsonom. Gibonni je tada kazao kako "ne voli da se brkaju mac i križ". Navode se i duhoviti citati književnika Ante Tomica kao i muzikologa i glazbenih kriticara koji pišu o Thompsonu.

Ksenofobicni Ciro i Jasmin Stavros

Kuda ide Hrvatska inficirana "nekažnjenim" ustaštvom Thompsona u 21. stoljecu, autor pokušava odgovoriti secirajuci medijski eksponirane slucajeve. Jedan od tih slucajeva je i onaj kada je Miroslav Ciro Blaževic prošao nekažnjeno nakon što je na televiziji Z1 ugostio osudenog Josu Mraovica.

Njih dvojica su, piše autor, gotovo sat vremena javnosti slali ksenofobicne poruke. Ciro je i danas rado videni gost mnogih hrvatskih televizijskih emisija, kao i ostalih medija.

Autor spominje i slucaj prešucenog napada pjevaca Jasmina Stavrosa na tamnoputu Paulletu Boquist na letu Croatia Airlinesa (Dubrovnik-Zagreb), suprugu predsjednika Europske organizacije za sigurnost zracnog prometa. Taj slucaj ksenofobicnog ispada poznate osobe, spada u red (ne)namjerno prešucenih ispada u hrvatskim medijima, iako postoje svjedoci neprimjerenog ponašanja.

Feral je, naime, tada objavio kako je Stavros Boquist, inace crnkinju , izvrijedao rijecima "Što ceš ti u mojoj zemlji glupa Afrikanko, glupa crnkinjo, ajde u Afriku igrat se s majmunima".

Iako to izrijekom ne kaže, ali navodeci mnogobrojne ksenofobicne napade i izjave vodecih medijskih osoba u Hrvatskoj, autor zakljucuje kako je fenomen Thompsona i "njegova zlocina" bez medijske, ljudske i pravosudne kazne, mnogo veci od samog pjevaca i zahvaca sve pore našeg društva.

Hrvatska kao Vajmarska Njemacka

"Situacije u Hrvatskoj slicna je onoj u Vajmarskoj Njemackoj. Golema vecina stanovništva osjeca se prevarenom, izdanom, pokradenom, izigranom, ostavljenom na milost i nemilost jakim svjetskim silama. Kapitalizam im nije pružio sigurnost, vec suprotno, krajnju neizvjesnost i siromaštvo, nezaposlenost, potrošacki purgatorij i dužnicko ropstvo. ...Demokracija se pretvorila u korupciju, a stecena prava u pravnu izmaglicu... U toj socijalnoj vrucici za svoju nezavidnu poziciju nacija traži krivce: Srbe, Židove, Slovence, Hercegovce, Jugoslavene, komuniste, masone, 'ove one'. M.P. Thompson artikulira svo njihovo mnogovrsno i višeznacno nezadovoljstvo, njegove koncertne masovke daju im blagotvorni odušak. Samim tim producira se i perpetuira mržnja, koja je opet  priprava za nove obracune", stoji u jednom od poglavlja, posvecenom Thomsponu.

www.index.hr