Piše: Nenad Polimac
ZAGREB - Kao jedan od urednika u filmskoj redakciji Televizije Zagreb vrlo sam brzo naučio nekoliko pravila. Nitko me nije morao upozoravati da antikomunistički filmovi nisu poželjni. Antistaljinistički možda (ipak, tadašnji glavni urednik Nenad Pata uzalud se trudio da “Priznanje” Coste Gavrasa po knjizi Artura Londona uvrsti u program), ali oni koje je Hollywood snimao u razdoblju hladnog rata nipošto. Dakle, “Željezna zavjesa” i “Udala sam se za komunista” otpadaju!
Zatim, vesterni u kojima su Indijanci prikazani kao krvožedni divljaci nisu dolazili u obzir. Priznavalo se samo “Plavog vojnika” i “Malog velikog čovjeka”, u kojima bijelci nemilosrdno masakriraju crvenokošce, a Ljubomir Radičević, glavni urednik Televizije Beograd, morao se zahvaliti na funkciji nakon što je emitirao “Sjeverozapadni prolaz” sa Spencerom Tracyjem: tjeskobna scena pravedne odmazde, kada rangeri zbrišu indijansko selo, izazvala je buru protesta u ljevičarski nastrojenim medijima.
Također, filmovi u kojima je Katolička crkva bila prikazana u iznimno pohvalnom svjetlu nisu bili poželjni: “Priča o opatici”, s Audrey Hepburn u ulozi časne koja skida halje zbog uloge Crkve u 2. svjetskom ratu, imala je prolaz, ali ne i “Idem svojim putem” i “Zvona Svete Marije”, sentimentalne komedije u kojima Bing Crosby glumi svojeglavog svećenika u borbi protiv
zadrtog krila Crkve.
Božić je bio poseban problem. Nijedan od vjerskih blagdana u bivšoj Jugoslaviji nije bio službeni praznik, ali su ih ljudi slavili neformalno. U dućanima je gužva za Badnjak bila neopisiva, otvoreno se išlo napolnoćku, ali ste se na poslu i u školi morali izmotavati kako biste ostali kod kuće. U drugim istočnoeuropskim zemljama, na primjer u Poljskoj ili u Češkoj, Božić je bio od države sankcioniran praznik. Poljacima, recimo, nije išlo u glavu kako to da se u Hrvatskoj ne slavi Božić, a po standardu im je izgledala poput Amerike.
Ima bezbroj hollywoodskih filmova - koji su činili glavninu našeg programa - u kojima se čestita i slavi Božić, pa je tu trebalo taktizirati. Ako su radnja i protagonisti bili “svjetovni”, a Božić nije predstavljen kao apoteoza obiteljskog okupljanja, sve je bilo O.K. Samo ih se nije smjelo emitirati baš na Božić. Ipak, filmove nezgodnog naslova, kakav je bio mjuzikl “Bijeli Božić” s Bingom Crosbyjem i Dannyjem Kayeom, nismo ni pokušavali programirati.
“Divan život” Franka Capre bio je svojevrstan kamen kušnje. Već tada se taj film u svijetu ustalio kao idealan sastojak televizijskih programa u božićnom razdoblju, a u nas nikad nije bio prikazivan čak ni u kinima. Hollywoodske se filmove naveliko počelo kupovati tek
početkom pedesetih godina, taj je bio iz 1946., a pritom nije bio ni osobito uspješan u vrijeme premijere: tek je poslije postao kultni film, a televizija ga je promovirala u klasik zahvaljujući emitiranjima uoči Božića.
Nitko od nas nije ga prije toga gledao i malo smo se pribojavali reakcije “odgovornih” na završnicu u kojoj George Bailey (James Stewart) odustaje od samoubojstva i sjedinjuje se s obitelji na egzaltiranoj proslavi Božića. Ipak, kako smo pripremali ciklus filmova Franka Capre, smatrali smo da će većina tumačiti “Divan život” kao još jednu priču o kaljenju čovjeka iz naroda i ljudskoj solidarnosti, a ne kao religioznu metaforu. Bili smo u pravu. Film je prošao bez prigovora, imao je veliku gledanost, ali ga nismo emitirali na Božić.
Početkom devedesetih, kada je Božić postao službeni praznik, više nisam radio u filmskoj redakciji, ali sam ostao u kontaktu s kolegama. Bili su u sto muka jer nisu mogli napraviti pravi prigodni božićni program: filmove su mogli programirati samo iz zaliha, u kojima nije bilo “božićne robe”, a nisu imali ni ugovore s velikim hollywoodskim kompanijama koje su držale glavne adute. Sada više nije bilo jasno ni što treba emitirati za Božić, a što ne: kada su
emitirali jedan od filmova iz serijala o “Prljavom” Harryju Callahanu s Clintom Eastwoodom, Ksenija Ulričić, tada jedan od stupova Hrvatske televizije (kako se prozvala nekadašnja Televizija Zagreb), protestirala je zašto se na obiteljski blagdan emitiraju krimići nakrcani nasiljem.
Postupno je filmska redakcija HRT-a ipak došla do željenih naslova, ali je u tome malo i pretjerala: jedne sam godine nabrojao više od 15 filmova prigodnog sadržaja koji su emitirani tijekom blagdanskog razdoblja. Bili ste u iskušenju da uopće ne palite televizor! Sve se to zbivalo u vrijeme kada su njemački satelitski kanali uspostavili nova pravila. Prema sudu njihovih šefova, Božić je razdoblje kada je publika prikovana uz televizor, svi su kod kuće, i treba je zasuti najatraktivnijim filmovima, ne nužno prigodnog blagdanskog sadržaja, kako bi se od sponzora i oglašivača izvuklo najviše novca.
“Titanic” je imao premijeru upravo na Štefanje, kao i filmovi iz serijala o Harryju Potteru. Naprotiv, Nova godina postala im je manje zanimljiva, jer su prema istraživanjima zaključili da se tada razmjerno malo vremena provede uz televizor, pa je ponuda filmova tih dana bila upravo bijedna (zadnjih godina malo su revidirali tu strategiju). U nas je bilo upravo obrnuto, božićni termini grcali su od sentimentalnosti, patetike i prigodnosti, a novogodišnji su nudili maratone pravih atrakcija. Kao da nisu zamjećivali da je i Hollywood napravio zaokret u prikazivanju Božića.
Nekad najomiljeniji blagdan sve je više predstavljan kao razdoblje u kojem vas obitelji mogu poprilično zagnjaviti, pa je najznakovitiji naslov postao “Kako preskočiti Božić” s Timom Allenom i Jamie Lee Curtis. U komediji “Bitka za Božić” Matthew Broderick i Danny DeVito glume susjede koji se tako nadmeću u ukrašavanju svojih kuća da ih gotovo sruše. A u filmu “Četiri Božića”, koji se upravo prikazuje u našim kinima, dvoje protagonista prisiljeno je posjetiti sve četiri obitelji svojih rastavljenih roditelja: monstruozniji provod ne može se ni zamisliti.
Kako je Božić predstavljen u crtićima “Božić u South Parku” i “Beavis i Butt-head ševe Božić”, ne treba posebno izlagati. Filmovi poput “Praznika” s Kate Winslet, Cameron Diaz i Judeom Lawom, koji taj blagdan i dalje drže romantičnom prigodom, čista su iznimka, a puno je karakterističniji “Zločesti Djed Mraz”, s Billyjem Bobom Thortonom u ulozi pijanca i prevaranta, koji navlači bradu i crveni kostim kako bi smotao naivce.
Na popularnoj web stranici www.imdb.com upravo provode anketu o filmovima koji zapravo nisu o Božiću, a koje biste najradije gledali tijekom božićnih blagdana, nudeći lepezu naslova u rasponu od mračnog “Povratka Batmana” (i Čovjek-šišmiš zna za Božić!), “Crnog Božića”, horora koji je svojedobno izazvao buru protesta, filma Stanleyja Kubricka “Širom zatvorene oči” (Tom Cruise doživljava u vrijeme Božića neugodnu pustolovinu), šašavih “Gremlina” Joea Dantea do akcića “Umri muški” (teroristi upadaju na božićni domjenak) i filma o Jamesu Bondu “U službi njenog veličanstva”.
U tome i jest štos. Ne davite nas za božićnih blagdana deseti put “Ben Hurom” (koji smo tek potkraj komunizma mogli gledati u integralnoj verziji, sa scenama u kojima figurira Isus Krist) ili televizijskim božićnim filmovima, dajte nam nešto zabavno ili uzbudljivo, što je možda tek uzgred vezano uz Božić.
Recimo, filmove Billyja Wildera “Stalag 17” ili “Apartman”: u prvom se bijeg saveznika iz zarobljeničkog logora odigrava uoči Božića, a u drugom skromni službenik spašava ljubavnicu svoga šefa upravo na Badnjak. Ili, recimo, “Kuma” Francisa Forda Coppole. Michael Corleone dolazi za Božić posjetiti svoju obitelj, s čijom se kriminalnom djelatnošću baš i ne slaže, a dok sa svojom draganom Kay šeta New Yorkom, u jednom od kina prikazuju se “Zvona Svete Marije”. Nedugo zatim, don Vita Corleona izrešetat će na ulici. Krasan božićni poklon! Ne bih imao ništa protiv gledati takav film za predstojećih blagdana: ipak je to apoteoza obitelji, nema veze koliko zastrašujuća.
Hrvatska kinematografija nema gotovo ništa ponuditi kada su u pitanju božićni filmovi. “Božić u Beču” Branka Schmidta depresivna je drama o hrvatskom branitelju (Filip Šovagović), koji
se privremeno sklanja u austrijsku metropolu, da bi poslije zaključio kako mu je pametnije vratiti se u domovinu. Nešto malo božićnog ugođaja (i pravi bor s hrvatskim trobojnicama) ima u komediji “Holding” Tomislava Radića.
Budući da u božićne termine spadaju i ostvarenja koja su emocionalno poticajna, na prvom bi mjestu trebalo prikazati romantičnu komediju “Što je muškarac bez brkova” Hrvoja Hribara. Kaptol bi protestirao jer je protagonist svećenik koji na kraju skine svoj ovratnik, ali bi gledatelji zasigurno uživali.
Zatim, vesterni u kojima su Indijanci prikazani kao krvožedni divljaci nisu dolazili u obzir. Priznavalo se samo “Plavog vojnika” i “Malog velikog čovjeka”, u kojima bijelci nemilosrdno masakriraju crvenokošce, a Ljubomir Radičević, glavni urednik Televizije Beograd, morao se zahvaliti na funkciji nakon što je emitirao “Sjeverozapadni prolaz” sa Spencerom Tracyjem: tjeskobna scena pravedne odmazde, kada rangeri zbrišu indijansko selo, izazvala je buru protesta u ljevičarski nastrojenim medijima.
Također, filmovi u kojima je Katolička crkva bila prikazana u iznimno pohvalnom svjetlu nisu bili poželjni: “Priča o opatici”, s Audrey Hepburn u ulozi časne koja skida halje zbog uloge Crkve u 2. svjetskom ratu, imala je prolaz, ali ne i “Idem svojim putem” i “Zvona Svete Marije”, sentimentalne komedije u kojima Bing Crosby glumi svojeglavog svećenika u borbi protiv
zadrtog krila Crkve.Božić je bio poseban problem. Nijedan od vjerskih blagdana u bivšoj Jugoslaviji nije bio službeni praznik, ali su ih ljudi slavili neformalno. U dućanima je gužva za Badnjak bila neopisiva, otvoreno se išlo napolnoćku, ali ste se na poslu i u školi morali izmotavati kako biste ostali kod kuće. U drugim istočnoeuropskim zemljama, na primjer u Poljskoj ili u Češkoj, Božić je bio od države sankcioniran praznik. Poljacima, recimo, nije išlo u glavu kako to da se u Hrvatskoj ne slavi Božić, a po standardu im je izgledala poput Amerike.
Ima bezbroj hollywoodskih filmova - koji su činili glavninu našeg programa - u kojima se čestita i slavi Božić, pa je tu trebalo taktizirati. Ako su radnja i protagonisti bili “svjetovni”, a Božić nije predstavljen kao apoteoza obiteljskog okupljanja, sve je bilo O.K. Samo ih se nije smjelo emitirati baš na Božić. Ipak, filmove nezgodnog naslova, kakav je bio mjuzikl “Bijeli Božić” s Bingom Crosbyjem i Dannyjem Kayeom, nismo ni pokušavali programirati.
“Divan život” Franka Capre bio je svojevrstan kamen kušnje. Već tada se taj film u svijetu ustalio kao idealan sastojak televizijskih programa u božićnom razdoblju, a u nas nikad nije bio prikazivan čak ni u kinima. Hollywoodske se filmove naveliko počelo kupovati tek
početkom pedesetih godina, taj je bio iz 1946., a pritom nije bio ni osobito uspješan u vrijeme premijere: tek je poslije postao kultni film, a televizija ga je promovirala u klasik zahvaljujući emitiranjima uoči Božića. Nitko od nas nije ga prije toga gledao i malo smo se pribojavali reakcije “odgovornih” na završnicu u kojoj George Bailey (James Stewart) odustaje od samoubojstva i sjedinjuje se s obitelji na egzaltiranoj proslavi Božića. Ipak, kako smo pripremali ciklus filmova Franka Capre, smatrali smo da će većina tumačiti “Divan život” kao još jednu priču o kaljenju čovjeka iz naroda i ljudskoj solidarnosti, a ne kao religioznu metaforu. Bili smo u pravu. Film je prošao bez prigovora, imao je veliku gledanost, ali ga nismo emitirali na Božić.
Početkom devedesetih, kada je Božić postao službeni praznik, više nisam radio u filmskoj redakciji, ali sam ostao u kontaktu s kolegama. Bili su u sto muka jer nisu mogli napraviti pravi prigodni božićni program: filmove su mogli programirati samo iz zaliha, u kojima nije bilo “božićne robe”, a nisu imali ni ugovore s velikim hollywoodskim kompanijama koje su držale glavne adute. Sada više nije bilo jasno ni što treba emitirati za Božić, a što ne: kada su
emitirali jedan od filmova iz serijala o “Prljavom” Harryju Callahanu s Clintom Eastwoodom, Ksenija Ulričić, tada jedan od stupova Hrvatske televizije (kako se prozvala nekadašnja Televizija Zagreb), protestirala je zašto se na obiteljski blagdan emitiraju krimići nakrcani nasiljem. Postupno je filmska redakcija HRT-a ipak došla do željenih naslova, ali je u tome malo i pretjerala: jedne sam godine nabrojao više od 15 filmova prigodnog sadržaja koji su emitirani tijekom blagdanskog razdoblja. Bili ste u iskušenju da uopće ne palite televizor! Sve se to zbivalo u vrijeme kada su njemački satelitski kanali uspostavili nova pravila. Prema sudu njihovih šefova, Božić je razdoblje kada je publika prikovana uz televizor, svi su kod kuće, i treba je zasuti najatraktivnijim filmovima, ne nužno prigodnog blagdanskog sadržaja, kako bi se od sponzora i oglašivača izvuklo najviše novca.
“Titanic” je imao premijeru upravo na Štefanje, kao i filmovi iz serijala o Harryju Potteru. Naprotiv, Nova godina postala im je manje zanimljiva, jer su prema istraživanjima zaključili da se tada razmjerno malo vremena provede uz televizor, pa je ponuda filmova tih dana bila upravo bijedna (zadnjih godina malo su revidirali tu strategiju). U nas je bilo upravo obrnuto, božićni termini grcali su od sentimentalnosti, patetike i prigodnosti, a novogodišnji su nudili maratone pravih atrakcija. Kao da nisu zamjećivali da je i Hollywood napravio zaokret u prikazivanju Božića.
Nekad najomiljeniji blagdan sve je više predstavljan kao razdoblje u kojem vas obitelji mogu poprilično zagnjaviti, pa je najznakovitiji naslov postao “Kako preskočiti Božić” s Timom Allenom i Jamie Lee Curtis. U komediji “Bitka za Božić” Matthew Broderick i Danny DeVito glume susjede koji se tako nadmeću u ukrašavanju svojih kuća da ih gotovo sruše. A u filmu “Četiri Božića”, koji se upravo prikazuje u našim kinima, dvoje protagonista prisiljeno je posjetiti sve četiri obitelji svojih rastavljenih roditelja: monstruozniji provod ne može se ni zamisliti. Kako je Božić predstavljen u crtićima “Božić u South Parku” i “Beavis i Butt-head ševe Božić”, ne treba posebno izlagati. Filmovi poput “Praznika” s Kate Winslet, Cameron Diaz i Judeom Lawom, koji taj blagdan i dalje drže romantičnom prigodom, čista su iznimka, a puno je karakterističniji “Zločesti Djed Mraz”, s Billyjem Bobom Thortonom u ulozi pijanca i prevaranta, koji navlači bradu i crveni kostim kako bi smotao naivce.
Na popularnoj web stranici www.imdb.com upravo provode anketu o filmovima koji zapravo nisu o Božiću, a koje biste najradije gledali tijekom božićnih blagdana, nudeći lepezu naslova u rasponu od mračnog “Povratka Batmana” (i Čovjek-šišmiš zna za Božić!), “Crnog Božića”, horora koji je svojedobno izazvao buru protesta, filma Stanleyja Kubricka “Širom zatvorene oči” (Tom Cruise doživljava u vrijeme Božića neugodnu pustolovinu), šašavih “Gremlina” Joea Dantea do akcića “Umri muški” (teroristi upadaju na božićni domjenak) i filma o Jamesu Bondu “U službi njenog veličanstva”.
U tome i jest štos. Ne davite nas za božićnih blagdana deseti put “Ben Hurom” (koji smo tek potkraj komunizma mogli gledati u integralnoj verziji, sa scenama u kojima figurira Isus Krist) ili televizijskim božićnim filmovima, dajte nam nešto zabavno ili uzbudljivo, što je možda tek uzgred vezano uz Božić.
Recimo, filmove Billyja Wildera “Stalag 17” ili “Apartman”: u prvom se bijeg saveznika iz zarobljeničkog logora odigrava uoči Božića, a u drugom skromni službenik spašava ljubavnicu svoga šefa upravo na Badnjak. Ili, recimo, “Kuma” Francisa Forda Coppole. Michael Corleone dolazi za Božić posjetiti svoju obitelj, s čijom se kriminalnom djelatnošću baš i ne slaže, a dok sa svojom draganom Kay šeta New Yorkom, u jednom od kina prikazuju se “Zvona Svete Marije”. Nedugo zatim, don Vita Corleona izrešetat će na ulici. Krasan božićni poklon! Ne bih imao ništa protiv gledati takav film za predstojećih blagdana: ipak je to apoteoza obitelji, nema veze koliko zastrašujuća. Hrvatska kinematografija nema gotovo ništa ponuditi kada su u pitanju božićni filmovi. “Božić u Beču” Branka Schmidta depresivna je drama o hrvatskom branitelju (Filip Šovagović), koji
se privremeno sklanja u austrijsku metropolu, da bi poslije zaključio kako mu je pametnije vratiti se u domovinu. Nešto malo božićnog ugođaja (i pravi bor s hrvatskim trobojnicama) ima u komediji “Holding” Tomislava Radića. Budući da u božićne termine spadaju i ostvarenja koja su emocionalno poticajna, na prvom bi mjestu trebalo prikazati romantičnu komediju “Što je muškarac bez brkova” Hrvoja Hribara. Kaptol bi protestirao jer je protagonist svećenik koji na kraju skine svoj ovratnik, ali bi gledatelji zasigurno uživali.
| HRT: ‘Divan život’ nakon deset godina Što nudi HRT za božićne blagdane? Ponešto od toga je predvidljivo (“Moje pjesme, moji snovi”, biblijski spektakl “Deset zapovijedi”), ima atrakcija u duhu Božića (“Kronike iz Narnije: Lav, vještica i ormar”, “Polarni ekspres”), glamuroznih krimi komedija (“Oceanovih 11”), bizarnih blockbustera (“Vodič kroz galaksiju za autostopere”), dokumentarac “Carsko putovanje” fino se uklapa u te dane (ali smo ga gledali i prošle godine), a dječjih filmova je napretek (jedino je nejasno zašto se dječja serija “Jelenko” pokojnog Obrada Gluščevića emitira u večernjem terminu, a omiljeni “Vlak u snijegu” po Mati Lovraku u ranom jutarnjem). Nakon desetak godina ponovno ćemo gledati “Divan život”, a dugo nije bilo ni prve verzije “Čuda u 34. ulici”. Dva neosporna vrhunca su “Donovanov greben” Johna Forda, s najluckastijom proslavom Božića, i to na Južnim morima, te kultna glazbena komedija “Bal na vodi”, koja je početkom pedesetih potukla rekord gledanosti u bivšoj Jugoslaviji. |
bglavac
irida
edin.kecanovic
