| Više od dvadeset godina, rame uz rame s muškim kolegama, s istom ljubavlju i žarom Borjana Herega iz Petrijevaca kod Osijeka popravlja i uređuje automobile. Ova 43-godišnjakinja autolakirerski zanat naučila je radeći s mužem, jer nije pronašla posao u struci. – Nužda zakon mijenja! Trebalo nam je novca, a kako sam po zanimanju elktroničarka, nisam mogla pronaći posao u struci pa sam polako s mužem počela raditi u autoradionici. Tako sam sve naučila – priča Borjana Herega.
Bolje biti samohrana majka nego živjeti u bračnom paklu
Vedrinom i duhom može se pobijediti sve, pa i najteža bolest
Svaki posao treba raditi s užitkom
Skromna i radišna nije željela govoriti je li bolji majstor od muških kolega; sa smiješkom je samo kazala kako ima “bolje oko” kada treba ocijeniti koja boja najbolje odgovara automobilu što ga mušterija doveze radi lakiranja.
– Ima ljudi koji nikad nisu vidjeli ženu da popravlja i farba automobile, pa se iznenade i sumnjičavi su. Kolege i gazda moraju im objašnjavati da sam ja majstor – prepričavala je svoja iskustva Borjana. Kaže i da je uvijek zbog svog zanimanja bila zanimljiva, te da ne poznaje nijednu ženu koja se time bavi. Kad su joj djeca bila manja, njihovu društvu bilo je simpatično kako žena popravlja automobile. – Mojoj djeci ovo je uvijek bilo normalno, ali su drugi mališani znali trčkarati oko mene i govoriti da će kad odrastu i oni biti majstori – nasmijana lakirajući auto govori gospođa Herega.
Također ističe da joj nije problem raditi s muškarcima i da je kolege poštuju. – Radila sam nekoliko mjeseci drugi posao i bila okružena ženama. Nakon tog iskustva sa sigurnošću tvrdim da je lakše raditi s muškarcima. Oni su mi i kolege i prijatelji. Uistinu je zadovoljstvo raditi s njima. Međusobno se cijenimo i poštujemo pa sve savršeno funkcionira. I stalni majstori i pomoćni radnici doista me vole. Nikada me ne diskriminiraju zato što sam žena – priča.
Već naviknuta na ulje, razna maziva i boje po svom radnom odijelu Borjana Herega ističe da joj je najteže pronaći veličinu radnog odijela, ali se s godinama čovjek nauči nositi i s tim problemom. – Uvijek sam zamazana, stalno u nekom plavom radnom odijelu kakva se inače proizvode, a kad uzimam novo, najveći je problem naći najmanju veličinu koja mi donekle odgovara. Bilo bi ponekad zanimljivo imati radno odijelo druge boje, možda crveno, ali što je tu je – šali se gospođa Herega.
Nikada joj se, kaže, nije dogodilo da negdje na putu njezin automobil stane a da ne zna sama otkloniti kvar. Zato je djeca znaju zvati u sitne sate i tražiti pomoć. – Kćerka je jednom nazvala i pitala kako da zamijeni gumu na autu. Što da radim... rekla sam da me čeka negdje na benzinskoj, a ja sam išla mijenjati – smiješeći se govori ova Petrijevčanka, ističući da je autolakirerski posao i svakodnevno druženje s automobilima zavoljela i ne bi ga mijenjala.
|
bglavac
irida
edin.kecanovic
