Foto: Corbis
Prije nego što je ekonomska kriza i stigla u Hrvatsku našli ste se među tisućama ljudi koji su dobili otkaze. Nošeni medijskom histerijom, na krilima globalne apokalipse, poslodavci se rješavaju onih koje je najlakše potjerati.
više iz rubrike VIJESTI |
Najprije stradava sitnež kojoj se ne produljuju privremeni ugovori, pa se njihovo izbacivanje na ulicu i ne smatra otkazom. Za njima slijede oni nad kojima je najlakše provesti aktivni, akutni proces zlostavljanja (što se, u Hrvatskoj, često smatra i jedinim poslom kojim se bave menadžeri za “ljudske resurse”), nakon čega će otići sami ili će ih se potjerati u narednoj “sistematizaciji radnih mjesta”, ako im ne pođe za jajnicima da zatrudne, što se, općenito, smatra jednim od posljednjih načina koji vam stoje na raspolaganju da u ovoj zemlji doskočite poslodavcu.
Nakon što vam je tajnica direktora telefonskim pozivom otkazala posao, oko vas su se okupile vaše sada već bivše radne kolege. Rijetkima je iskreno žao: prepoznat ćete ih po karakterističnom škrgutu zubima i psovki upućenoj negdje gore, prema nebu ili nešto niže. Ostali će vas grliti i ljubiti, a u dubini svojih srca osjećat će najveću sreću kakvu može doživjeti bijedno ljudsko biće, sreću onoga tko upravo ispraća kolonu drugova u plinsku komoru ili krematorij i zna da je za danas ili za ovaj mjesec pošteđen. Takvi vazda misle da će se čudovište zasititi ljudske smrti i nesreće ili da će baš nakon vašega otpuštanja nastupiti stabilizacija u tvrtki i u državi. Ne zaboravite njihove vlažne dlanove dok ste se posljednji put rukovali. I neka vam bude važno da nikome u životu ne pružite takvu ruku.
Medijska histerija kojom se najavljuje kriza koja, ponavljamo, još uvijek u Hrvatsku nije ni došla savršen je alibi za kršenje radnih i ljudskih prava. Istina, ovdašnji su se poslodavci u tome i dosad pokazali dostojni industrijalaca iz Trećega svijeta ili vlasnika britanskih rudnika u devetnaestom stoljeću, ali barem im se moglo dogoditi da ih netko prozove s političke govornice ili da ih se napadne u novinama ili na televiziji. Toga više neće biti. Kriza je, pa je normalno da se poslodavci tako ponašaju. Normalno je da se otpuštaju radnici, a da oni koji zasad ostanu rade prekovremeno, vikendom i noću. Predsjednik Mesić obećao je Hrvatskoj krv, znoj i suze.
Rijetkima je iskreno žao: prepoznat ćete ih po karakterističnom škrgutu zubima i psovki upućenoj negdje gore, prema nebu ili nešto niže. Ostali će vas grliti i ljubiti, a u dubini svojih srca osjećat će najveću sreću kakvu može doživjeti bijedno ljudsko biće, sreću onoga tko upravo ispraća kolonu drugova u plinsku komoru ili krematorij i zna da je za danas ili za ovaj mjesec pošteđen
Novine i televiziju ne zanimaju ti koji danas plaču, znoje se ili krvare. Taj svijet više nema novaca da ujutro kupi novine, niti je on ciljana skupina velikih oglašivača, u načelu istih onih koji već dijele otkaze. Eto zato se vi nemate kome požaliti na svoje otpuštanje. Zato vaše lice mora ostati nevidljivo, a vaša sudbina sakrivena. Umjesto da se o vama piše, u “štikl prilozima” lista koji ste nekada voljeli piše se o zabrinjavajućem padu cijena stanova na Manhattanu, o Gucci cipelicama na vitkim nožicama ukradenim s interneta, a broj modnih kritičarki i kritičara, na čije buncek nožurde Gucci nikako neće, množi se sa svakim danom krize koja, velim, još nije ni došla. Umjesto da se o vama govori, HTV-ova zaručnica iz Washingtona šalje prilog o dobrotvornoj organizaciji od koje žene što su ostale bez posla mogu posuditi cipelice i kostimić, da bolje izgledaju na sastanku s potencijalnim novim poslodavcem. Umjesto da se o vama govori, u novinskim “štikl prilozima” gostovat će life coach, koji će vam glupo američki preporučiti da budete nasmijani i da svaki dan započnete novom maksimom. Recimo: “Ako sunce sja, onda ne pada kiša!” Umjesto da se o vama govori, estradni će psiholozi palamuditi kako je to ostati bez posla.
Ali kada kriza za koji tjedan ili mjesec doista stigne u Hrvatsku, posao će prvi izgubiti i oni rijetki koji su vas doista žalili i čije ruke nisu bile mokre od strepnje i oduševljenja jer se nisu zatekli na vašem mjestu. Tek nakon njih bez posla će ostajati svi koji ne uspiju zatrudnjeti, da bi potom, usred društvenoga i političkog sloma kakav nastupa na vrhuncu svake prave ekonomske krize, nestali svi propisani obziri, a s njima i svaka državna protekcija.
I što vam je onda ostalo nakon što ste prošloga tjedna otpušteni? Uglavnom ništa, osim, možda, prilike da uložite strašan emocionalni i mentalni trud pa da sačuvate svijest o tome da ste, drage moje i dobri moji, u svom poslu bili darovitiji, pametniji i marljiviji od većine onih koji su ostali.
Ne snosite baš nikakvu odgovornost za to što vam se dogodilo. Odgovorni su oni koji su vas znojnih ruku grlili i ispraćali. Njima će biti teže kad dobiju otkaz, jer su se na otkaz vama mogli pobuniti i time su boljim i čestitijim mogli učiniti ovo društvo, ovu državu, njezinu televiziju i novine.