Prije nego što je ekonomska kriza i stigla u Hrvatsku našli ste se među tisućama ljudi koji su dobili otkaze. Nošeni medijskom histerijom, na krilima globalne apokalipse, poslodavci se rješavaju onih koje je najlakše potjerati.

Nakon što vam je tajnica direktora telefonskim pozivom otkazala posao, oko vas su se okupile vaše sada već bivše radne kolege. Rijetkima je iskreno žao: prepoznat ćete ih po karakterističnom škrgutu zubima i psovki upućenoj negdje gore, prema nebu ili nešto niže. Ostali će vas grliti i ljubiti, a u dubini svojih srca osjećat će najveću sreću kakvu može doživjeti bijedno ljudsko biće, sreću onoga tko upravo ispraća kolonu drugova u plinsku komoru ili krematorij i zna da je za danas ili za ovaj mjesec pošteđen. Takvi vazda misle da će se čudovište zasititi ljudske smrti i nesreće ili da će baš nakon vašega otpuštanja nastupiti stabilizacija u tvrtki i u državi. Ne zaboravite njihove vlažne dlanove dok ste se posljednji put rukovali. I neka vam bude važno da nikome u životu ne pružite takvu ruku.

Medijska histerija kojom se najavljuje kriza koja, ponavljamo, još uvijek u Hrvatsku nije ni došla savršen je alibi za kršenje radnih i ljudskih prava. Istina, ovdašnji su se poslodavci u tome i dosad pokazali dostojni industrijalaca iz Trećega svijeta ili vlasnika britanskih rudnika u devetnaestom stoljeću, ali barem im se moglo dogoditi da ih netko prozove s političke govornice ili da ih se napadne u novinama ili na televiziji. Toga više neće biti. Kriza je, pa je normalno da se poslodavci tako ponašaju. Normalno je da se otpuštaju radnici, a da oni koji zasad ostanu rade prekovremeno, vikendom i noću. Predsjednik Mesić obećao je Hrvatskoj krv, znoj i suze.

Rijetkima je iskreno žao: prepoznat ćete ih po karakterističnom škrgutu zubima i psovki upućenoj negdje gore, prema nebu ili nešto niže. Ostali će vas grliti i ljubiti, a u dubini svojih srca osjećat će najveću sreću kakvu može doživjeti bijedno ljudsko biće, sreću onoga tko upravo ispraća kolonu drugova u plinsku komoru ili krematorij i zna da je za danas ili za ovaj mjesec pošteđen

Novine i televiziju ne zanimaju ti koji danas plaču, znoje se ili krvare. Taj svijet više nema novaca da ujutro kupi novine, niti je on ciljana skupina velikih oglašivača, u načelu istih onih koji već dijele otkaze. Eto zato se vi nemate kome požaliti na svoje otpuštanje. Zato vaše lice mora ostati nevidljivo, a vaša sudbina sakrivena. Umjesto da se o vama piše, u “štikl prilozima” lista koji ste nekada voljeli piše se o zabrinjavajućem padu cijena stanova na Manhattanu, o Gucci cipelicama na vitkim nožicama ukradenim s interneta, a broj modnih kritičarki i kritičara, na čije buncek nožurde Gucci nikako neće, množi se sa svakim danom krize koja, velim, još nije ni došla. Umjesto da se o vama govori, HTV-ova zaručnica iz Washingtona šalje prilog o dobrotvornoj organizaciji od koje žene što su ostale bez posla mogu posuditi cipelice i kostimić, da bolje izgledaju na sastanku s potencijalnim novim poslodavcem. Umjesto da se o vama govori, u novinskim “štikl prilozima” gostovat će life coach, koji će vam glupo američki preporučiti da budete nasmijani i da svaki dan započnete novom maksimom. Recimo: “Ako sunce sja, onda ne pada kiša!” Umjesto da se o vama govori, estradni će psiholozi palamuditi kako je to ostati bez posla.

Ali kada kriza za koji tjedan ili mjesec doista stigne u Hrvatsku, posao će prvi izgubiti i oni rijetki koji su vas doista žalili i čije ruke nisu bile mokre od strepnje i oduševljenja jer se nisu zatekli na vašem mjestu. Tek nakon njih bez posla će ostajati svi koji ne uspiju zatrudnjeti, da bi potom, usred društvenoga i političkog sloma kakav nastupa na vrhuncu svake prave ekonomske krize, nestali svi propisani obziri, a s njima i svaka državna protekcija.

I što vam je onda ostalo nakon što ste prošloga tjedna otpušteni? Uglavnom ništa, osim, možda, prilike da uložite strašan emocionalni i mentalni trud pa da sačuvate svijest o tome da ste, drage moje i dobri moji, u svom poslu bili darovitiji, pametniji i marljiviji od većine onih koji su ostali.

Ne snosite baš nikakvu odgovornost za to što vam se dogodilo. Odgovorni su oni koji su vas znojnih ruku grlili i ispraćali. Njima će biti teže kad dobiju otkaz, jer su se na otkaz vama mogli pobuniti i time su boljim i čestitijim mogli učiniti ovo društvo, ovu državu, njezinu televiziju i novine.

www.jutarnji.hr