Posljednjih mjeseci kriza koja se jače osjetila u pojedinim sektorima smirila je i situaciju među donedavno nedodirljivim menadžerima koji su bili iznimno bahati u zahtjevima na pojedinim radnim mjestima. Potražnja je bila velika, pa su oni mogli diktirati cijenu rada. Potražnje ima i danas, no vodi se računa o tome koliko je stvarno pokriće osobe koja će za nešto biti plaćena. Neki se još uvijek teže snalaze u takvoj situaciji, pa tako primjerice, kaže jedna headhunterica, jedna američka kompanija tražila je nedavno osobu za višu poziciju za plaću od 25.000 kuna. Ali neki od kandidata, računajući na izdašnost stranih vlasnika tražili su u intervjuu plaću iznad 40 tisuća. Neki od menadžera koji rade u podružnicama stranih kompanija kažu da njihove plaće jesuznatno niže od plaća njihovih kolega u zapadnim zemljama iako su odgovornosti možda i veće, no isto tako, dodaju, mora se uzeti u obzir to da je ovdje standard niži. No isto tako, plaće u domaćim kompanijama znaju biti znatno veće od onih gdje je strani vlasnik. Jer stručnjaci iz nekog područja, primjerice traženog IT sektora, više vole graditi karijeru u tvrtki svjetkog imena, a zbog čega su one domaće prisiljene ponuditi im dvostruko veće plaće. Ima i slučajeva da pojedini menadžeri na istim pozicijama u istoj tvrtki i s istom odgovornošću, ali u različitim gradovima u zemlji, imaju različite plaće.

U svakom slučaju cijena rada je na nekim pozicijama znatno pala, pa priča tako jedan direktor prodaje da je samo u tri mjeseca za njegovu poziciju na tržištu plaća prepolovljena.Koliko je tko plaćen, je li preplaćen za svoj rad, kolika mu je odgovornost, česte su teme, posebno naglašene sada, u krizi. Bile su to prošle godine i hit-teme u SAD-u nakon isplaćenih velikih bonusa menadžerima u bankama koje su bile pred propašću ili su primile pomoć od države.

Kod nas su zamjerke najčešće kada je riječ o plaćama i odgovornosti čelnika javnih i državnih tvrtki, ili pak razlikama u plaćama radnika i predsjednika uprava, a koja je prema računici Crome za prošlu godinu dosegnula omjer čak od 1:26.

Omjer između prosječnih neto plaća u hrvatskom gospodarstvu i prosječnih osnovnih plaća predsjednika i članova uprava već se godinama kreće u rasponu 1:4,5-5. Kod velikih kompanija, osobito u kapitalno intenzivnim djelatnostima, sektoru intelektualnih usluga i dijelu trgovine, taj je omjer veći i iznosi 1:7,5-8. Ako bi se kao parametar uzeli bruto iznosi, raspon bi bio veći u mjeri u kojoj su veći osobni dohoci progresivno oporezivi – objašnjava Esad Čolaković, direktor Crome. Dodaje da se veće razlike pojavljuju ako se fiksnim menadžerskim plaćama pribroje novčani bonusi vezani uz realizaciju financijskih i poslovnih ciljeva, odnosno kada individualni menadžerski ugovori sadrže i nagrade u obliku dioničkih opcija ili postotka isplate iz EBIT-a ili neke posebne kategorije ostvarene dodane vrijednosti. Uvrste li se nagrade koje menadžeri ostvaruju kao kompenzaciju za osobni doprinos ukupnim rezultatima poslovanja u fond plaća (iako se to ne smatra plaćom, odnosno metodološki je neispravno), tada je najveći zabilježeni raspon između prosječne plaće i plaće predsjednika uprave u hrvatskom gospodarstvu u prošloj godini bio 1:26! – tvrdi Čolaković.

U svijetu su ti standardi odavno postavljeni, omjer plaća menadžera i radnika nerijetko je i 100:1. U nas bi pak takve drastične razlike bile neprirodne i socijalno neprihvatljive jer svi žive relativno loše – kaže profesor Velimir Srića.

Iako ne postoje precizne statistike, pretpostavke su da tek manji dio direktora najuspješnijih domaćih kompanija ima mjesečnu plaću od 1,2 milijuna kuna, a najveći dio njih od 45 do 60 tisuća – kaže Čolaković.

Ova godina mogla bi donijeti promjene. Možda ne toliko u visini plaća predsjednika uprava ili srednjeg menadžmenta koji iza sebe ima pokriće u radu, koliko u plaćama onih koji velikih rezultata nisu imali, ali su zbog traženosti na pojedinim pozicijama mogli sami postavljati uvjete.

– Najvažnija je karakteristika ovog razdoblja promijenjeni odnos između tržišta i posloprimaca. Prije je naglasak bio na posloprimcima koji su izlazili na tržište kako bi se “prodali” pa su im i apetiti bili veći, dok je sada važnije biti “u skladu s onim što tržište treba” te su samim time njihovi zahtjevi realniji, uključujući i one vezane za plaće – kaže Darija Jakovljević iz tvrtke Dekra.

Kristijan Došen, direktor Smartflexa, dodaje da je zbog smanjenog izbora novih poslova smanjeno i blefiranje kandidata u pregovorima o plaći. – Međutim, kod onih kandidata koji imaju dobre poslove i za koje nema naznake da će ga izgubiti zahtjevi u vezi s plaćom nisu se promijenili – objašnjava Došen.

Srića smatra da su vrhunski menadžerski kadrovi i dalje na cijeni, a da pada cijena šminkerima bez pokrića. Danas se ipak sve više očekuju rezultati, a ne obećanja. Sužavanje tržišta rada, dakle, donosi bolju prirodnu selekciju. U doba konjunkture gotovo svaki menadžer daje dobre rezultate, čak i bez osobite zasluge i posebnih sposobnosti, no u doba krize prepoznaje se kvalitetan kadar.

Gospodarska i financijska kriza u svakom slučaju disciplinirala je troškovnu stranu poslovanja na svim pozicijama, pa tako i u menadžerskim plaćama – kaže Čolaković. Politika nagrađivanja menadžmenta kompanije znatno je restriktivnija nego prije krize. Ona ovisi o financijskim pokazateljima poslovanja i rastu dionica na razini korporacija, odnosno nije ovisna o uspješnosti poslovanja na razini poduzeća kćeri ili pojedinih poslovnih funkcija. Odnosno, objašnjava Čolaković, iako, primjerice, domaća financijska industrija ostvaruje relativno bolje rezultate nego njezini vlasnici, to se neće znatnije odraziti na isplate osnovnih plaća i nagrada članovima menadžmenta.

No nakon prošlogodišnjeg zatišja u potražnji menadžera na tržištu rada, ove je godine ona opet zaživjela, potvrđuju head hunteri.

– Mislim da je to rezultat smanjenja panike. Naime, u prošloj su godini i tvrtke koje nisu objektivno imale razloga zaustaviti zapošljavanja to učinile jer se stvorila psihoza krize i svi su se na neki način prestrašili te nisu znali što ih očekuje u budućnosti. Sada su nadvladali neke psihološke strahove i shvatili da se u postojećim uvjetima također mora raditi. A da bi se radilo, tvrtke trebaju kvalitetne menadžere, sada vjerojatno više nego ikad. Najviše potreba trenutačno pokazuje financijska industrija i usluge, a najmanje potreba ima u građevinskom sektoru – kaže Sanja Brkić Fakleš, direktorica tvrtke Pedersen&Partners za Hrvatsku.

Kaže kako su uočljiva dva zanimljiva trenda vezana za nova zapošljavanja. Menadžeri koji traže ili žele promijeniti posao smanjili su svoja financijska očekivanja (ili ih stavili u realne okvire), dok su oni kojima se izravno pristupa kroz head hunting, odnosno osobe koje aktivno ne traže posao, ali bi razmotrile dobru ponudu, vrlo oprezni. Pažljivo razmatraju ponudu, ne toliko s financijskog koliko s poslovnog aspekta sigurnosti kompanije i prilika u kojima se kompanija nalazi.

Prema nedavnom istraživanju Antal Internationala, svaka treća kompanija u našoj zemlji otpušta stručnjake, menadžere i drugi upravljački kadar, odnosno 34 posto tvrtki otpušta menadžere. Prvi val otkaza zbog krize na menadžere u Hrvatskoj odrazio se sredinom, a pojačao potkraj prošle godine, dok se ove godine osjeća oporavak vezan za trend zapošljavanja.

Kriza je na svjetskom tržištu potaknula veću socijalnu osjetljivost na plaće, a nakon niza afera u domaćem javnom sektoru i naša je Vlada počela ozbiljnije razmišljati o plaćama čelnika tih tvrtki, a posebno o odgovornosti koju imaju. U izrađenom programu Vlada planira standardizirati menadžerske ugovore u javnim poduzećima i uvesti unificirana pravila igre. Naglasak se stavlja na odgovornost menadžera, a ne na plaće koje bi se ugovarale u skladu s tržišnim odnosima. Na koje će im iznose plaće biti rangirane još nije poznato, no zna se da će biti podijeljene u sedam platnih razreda i ovisit će o veličini tvrtke, kompleksnosti poslovanja, izloženosti tržištu itd. Menadžeri bi se birali isključivo javnim natječajem, odnosno tražio bi se stručan kadar koji bi zato i morao biti dobro plaćen, ali od kojeg će se tražiti i da ispuni zacrtane rezultate poslovanja.

– Jedina je prava filozofija izbora menadžera prema sposobnosti, a ne prema podobnosti. Političko kadroviranje potpuno je neprihvatljivo – kaže Srića i tvrdi kako je siguran da narod ne bi imao ništa protiv većih plaća gradonačelnika i menadžera u javnim poduzećima da ne postoji dojam kako su oni u pravilu nedovoljno sposobni i neodgovorni te da ne ostvaruju objektivno moguće rezultate. Osim toga, tvrdi, previše je korupcije koja dodatno utječe na percepciju javnosti o plaćama dužnosnika.

– Uvođenjem javnih natječaja za zapošljavanje profesionalnih menadžera vrijeme “političkih foteljaša” postaje stvar prošlosti, a time se otklanja i problem autoriteta budućih nositelja mandata u očima radnika. Autoritet osobnog ugleda članova vodstva poduzeća, uostalom, ne ovisi o njihovoj političkoj legitimaciji i statusnoj moći. On se sastoji od moći znanja i poslovodnog iskustva, moći etike i stvaranja zdravih koalicija interesa unutar i izvan poduzeća. Te sastavnice odražavaju se kroz osobni moralni i profesionalni integritet menadžera i ljudi ih nepogrešivo prepoznaju u njihovu ponašanju i dosljednosti u svakodnevnim postupcima – kaže Čolaković.

Iako se na tržištu rada bilježi rekordna razina nezaposlenosti, a stopa je dosegnula 18,3 posto, tržište top-menadžmenta takvu situaciju sve manje osjeća, uključujući i srednji menadžment. No, menadžeri više nisu u poziciji licitirati plaćama, pa su se sveli na realne razine, a takva situacija trebala bi se i zadržati.

Lidija Kiseljak

www.večernji.hr