Od Gruzijca do Španjolke
S lijeva na desno, bez povijesnog kontinuiteta, u ravnodušnoj ravnini njihova zločina stoje lica Gruzijca Josifa Visar- jonoviča Staljina, engleskog kralja Henrika VIII., talijanske trovačice po ocu Španjolke Lukrecije Borgie i izumitelja konačnog rješenja Adolfa Hitlera. Mora biti da je bio težak taj izbor. U gotovo tri tisuće godina povijesti ljudskih zločina, koje je obradio Montefiore s dvojicom koautora Johnom Bewom i Matrynom Framptonom, bilo je i gorih od Henrika VII. koji, istina, nikada nije poštedio muškarca propet bijesom ili ženu u požudi.
Pogotovo Lukrecije Borgie koja je čedna i smjerna pred obiteljskim sudom, nakon razvoda od Giovannija Sforze, 1489. obranila svoju djevičansku čast. Gorih od Staljina ili Hitlera? Možda. Montefiore je vješto izbjegao banalnosti takve top-ljestvice glavnih protagonista civilizacijskog horora. Kronološki je posložio 101 monstruma ukratko objašnjavajući povijesni i biografski kontekst u kojemu je svaki od njih živio, ubijao, ljubio i mrzio. Od biblijskog junaka Jezebela (9. stoljeće prije Krista) do islamskog heroja Osame bin Ladena.
Neki od popisanih razvili su nezamislive metode mučenja. Drugi su pak sadistički ubijali članove obitelji. Kako i sam u predgovoru piše “...jedni su bili uvaženi državnici, uglednici, a drugi samo obični manijaci ili koljači.”
Manje poznati monstrumi
Anatomija zla i zločina teško se može potpuno objasniti. Lakši je put izabrao Montefiore, ali to nije umanjilo zanimljivost knjige. Popis notornih monstruma iz povijesti je očekivan: rimski car Neron, Atila Hun, otac inkvizicije Tomas de Torquemada, konkvistador Francisco Pizzaro. Zanimljiviji su oni drugi, manje poznati, ali s istim porivom za počinjenjem zla.
| 1. Vjerni Hitlerov šegrt: Ante Pavelić (1889. - 1959.)  Od Hrvata, na popisu užasa, autor je izabrao Antu Pavelića. Na 71. mjestu. Krvavi šegrt hrvatskog nacizma smjestio se nakon svojeg učitelja Adolfa Hitlera i prije generalisimusa Francisca Franca. Na početku poglavlja o Paveliću, na dvije stranice s fotografijom njega i šefa diplomacije Trećeg Reicha Von Ribbentropa, Montefiore je objavio zloglasni proglas o uspostavi NDH. “S božjom pomoći i pomoći naših velikih prijatelja stvorena je slobodna i neovisna država Hrvatska u kojoj hrvatski seljaci, sva zemlja i sva vlast, bit će u vašim rukama, u kojoj će se vladati prema pravednim zakonima, a sav korov što su ga posadile stranjske ruke naših neprijatelja bit će istrebljen”, znakovito prenosi poglavnikove (leader) riječi britanski autor. Pavelić je hladno opisan, a ponekad i netočno. Oportunist koji se na valu nacističkih osvajanja ustoličio na čelu marionetskog režima koji je do konca 1944. pobio oko 80 posto židovske populacije (80.000 ljudi) u tadašnjoj Hrvatskoj te BiH. Istina, autor je napisao i jednu krupnu povijesnu laž: “Ustaški režim pod vodstvom Ante Pavelića pobio je 500 tisuća Srba i još tristo tisuća raselio”. Ustaški su postupci bili tako krvoločni, stoji dalje u tekstu, da su se nad sudbinom i stanjem protjeranih Srba zgrozili i pripadnici njemačkih SS postrojbi. Izdvojeno je spaljivanje Srba u glinskoj crkvi i partizanska osveta nad pripadnicima ustaških i drugih hrvatskih postrojbi te civila pri kraju rata. Posljedice ubilačke vladavine Pavelića i ustaša još su žive, a uskrsnule su početkom 1990-ih u strašnom obliku etničkog čišćenja što su ga provodili i Hrvati i Srbi, zaključuje se poglavlje o 71. svjetskom monstrumu, Anti Paveliću. |
2. Balkanski krvnik: Slobodan Milošević (1941. - 2006.) Kada je u haaškom pritvoru 2006., prije kraja suđenja, naprasno umro Slobodan Milošević, glavni američki posrednik za Balkan Richard Holbrooke mirno je sročio sljedeće rečenice: “Taj čovjek, taj... monstrum, taj ratni zločinac koji je unakazio jugoistočnu Europu na izmaku 20. stoljeća, je otišao... ali njegov trag je trajan i to nije dobro...”. Slobo, kako su ga godinama zvali iz ljubavi ili straha, opisan je kao političar koji je srušio bivšu državu. Krvnik Balkana dobio je jednako prostora kao Ante Pavelić. Pobrojana su više ili manje poznata zlodjela organizirana ili potaknuta iz Beograda u razdoblju od 1991. do 2000. Milošević je oživio genocid i pokolj u Europi prvi put nakon nacističkih koncentracijskih logora, stoji u uvodu poglavlja. Spomenuta je i supruga Mira: s njom je imao jedinu konstantnu vezu i bili su ravnopravni partneri u strašnom zločinu. “Iskoristivši naivnost ministara država zapada Milošević je uspio pobiti tisuće ljudi, osiromašiti vlastiti narod i uništiti samoga sebe”, zaključak je autora. |
3. Seksualna zvijer: Lavrenti Berija (1899. - 1953.) Mračni šef sovjetske tajne policije Lavrenti Berija bio je Gruzijac kao i njegov vođa Staljin. Za šefa je radio sve: od brutalnih likvidacija stotina tisuća civila za koje se smatralo da ne dijele revolucionarni i komunistički sentiment do egzekucije 28 tisuća poljskih časnika u Katynskoj šumi. Bio je bolesni sadist i možda najvjernija personifikacija pokvarenoga sovjetskog društva. Koliko je šef bio zadovoljan Berijinim ubilačkim sposobnostima uvjerio se i predsjednik Roosevelt na sastanku saveznika na Jalti. Pitao je Staljina tko je taj čovjek. “To je Berija”, odgovorio je ovaj. “Moj Himmler.” Uz izopačenu strast za ubijanjem, Lavrenti Berija imao je još jednu: bio je nezasitni seksualni manijak koji je sladostrašće doživljavao samo silovanjem žena. Mnoge svjedoče o degeneriranoj prirodi šefa tajne policije. Nakon njegova političkog pada članovi Politbiroa otvoreno su prepričavali da je slao svoje tjelohranitelje po djevojke koje je ugledao kad bi se vozio Moskvom. Priredio bi večeru, a odmah nakon zdravice Staljinu gošćama bi usuo uspavljujuće sredstvo u piće. Tada je silovao. |
4. Ubilačka reinkarnacija Džingis-kana: Barun Ungern von Sternberg (1886. - 1921. ) Rođen u Grazu, podrijetlom iz njemačke plemićke obitelji s Baltika, von Sternberg se borio u Rusko-japanskom ratu. Već tada je bio poznat kao patološki nasilnik. Nakon revolucije u Rusiji postaje vojni zapovjednik menjševika na Dalekom istoku. Želio je ponovno uspostaviti carsku Rusiju i obnoviti slavu Džingis-kana kao boga-kralja. U ratnom pohodu obilježenom nevjerojatnom brutalnošću iz Mongolije izbacuje kinesku vojsku. Proglašava se diktatorom uz podršku tibetanskih trupa pod vodstvom tadašnjeg Dalaj-lame. “I smrt je bolja od barona Ungerna”, govorili su bjegunci od njegova terora. Uvjeren da je reinkarnacija Džingis kana, provodio je metode terora koje su povjesničari opisali kao “nadrealnu mješavinu tiranije, torture i masovnih ubojstava”. Odrubljivao je glave, udove, žrtve je spaljivao, mučio hladnoćom, bacao divljim zvijerima. Boljševici su ga porazili, u kavezu prebacili u Novosibirsk i pogubili. |
5. Kuća smrti na Rue de Seur: Dr. Marcel Petiot (1897. - 1946.) Petiot je od najranijeg doba pokazivao znakove mentalne nestabilnosti. Mokrio je u krevet, mjesečario i patio od kroničnih grčeva. U 15 godini bio je izbačen iz većine osnovnih škola u Auxerreu. Dvije godine nakon majčine smrti, s nepunih sedamnaest, opljačkao je poštu. Svejedno, 1916. regrutiran je u francusku vojsku. Otrovan i ranjen u borbi doživljava živčani lom i puca si u nogu. Nakon psihijatrijskog liječenja i ozbiljnih dvojbi oko njegova mentalnog zdravlja upisuje medicinu i diplomira 1921. Postaje i gradonačelnik čiji je mandat obilježen bizarnim skandalima i optužbama za ubojstvo koje nisu dokazane. Kapitulaciju Francuske 1940. dočekao je u Parizu. Oženjeni liječnik, s uhodanom privatnom praksom, predstavlja se kao pripadnik pokreta otpora koji ljudima omogućuje, pogotovo Židovima i za naknadu od 25.000 franaka, bijeg s okupiranog područja. Žrtve bi namamio u elegantnu višekatnicu na Rue le Sueur, ubrizgao otrov u injekciji za koju je tvrdio da sadrži cjepivo. Tijela je kasnije otapao u kiselini, a krupnije dijelove bacao u Sienu. Ironično, Gestapo ga je ispitivao 1943. pod sumnjom da pomaže Židove. Zbog velikog broja žrtava pokušao je novom metodom ubrzati postupak uništavanja tijela. Nesnosni smrad, koji se širio paljenjem leševa u kućnoj peći, na Petiotova kućna vrata dovodi parišku policiju i vatrogasce. Priveden je u proljeće 1944., ali je uskoro pušten. Vlasti su mu povjerovale kada im je rekao da je ubijao samo simpatizere nacista. Uskoro je opet uhićen i napokon smaknut na giljotini u svibnju 1946. Na suđenju je taj, smireni, nasmijani i nepokajani liječnik, priznao ubojstva 60 ljudi. Točan broj žrtava nikada nije utvrđen, ali ih je možda bilo i više od osamdeset. |
6. Razvratnik, ubojica i štovatelj sotone: Papa Ivan XII. (937. - 964.) Papa Ivan XII., pravim imenom Oktavijan, imenovan je poglavarom katoličke crkve s nepunih 18 godina. Zbog izazova mladosti ili manjkava karaktera Papa Ivan XII. nije pokazivao baš nikakve moralne vrline. Pogotovo oko celibata. Njegov privatni život bio je, dakle, prava litanija grijeha. Ogrezao je u svim vrstama orgija, s doslovno stotinama žena, uključujući i očevu priležnicu Stephnu. Ponekad je znao isto činiti i s muškarcima. Istina, grad Rim tada je i bio svjetska prijestolnica razvrata. Lateransku palaču pretvorio je u mega-bordel. Kronike potvrđuju da je, osim što je bio loš papa, bio i očajan političar. Ubijao je svoje političke protivnike, propali su mu svi savezi. Razljutio je germanskog vladara Otona I. kojeg je uvukao u ratnu alijansu. Brzo se predomislio pa se okrenuo protiv njega i to u trenutku kad je ovaj poslao vojsku da zaštiti papinsku državu. Kronika beščašća pape Ivana XII. završila je kontroverznom smrću. Izdahnuo je tijekom spolnog odnosa. Bitno je dodati da je u pitanju bila žena. I to udana. Povjesničari dvoje je li ga ubio prevareni muž ili slabo srce. Oni skloniji onostranim objašnjenjima tvrde da ga je ubio sam sotona kojemu je papa često nazdravljao. Ukratko, papa Ivan XII. bio je najgori vladar katoličke crkve. Svećenici su se molili da napokon umre, a njegov prevareni saveznik Oton I., u pismu je napisao: “Optuženi ste za takove perverzije da bi trajalo cijeli dan samo da ih nabrojimo...” |
7. Arhitekt masakra nad Armencima: Mehmed Talat Paša (1881. - 1922.)  U odgovoru na diplomatsku notu njemačkog ambasadora iz 1918. Talat Paša je nervozno napisao: “Što, pobogu, želite? To je pitanje riješeno. Više nema Armenaca.” I bio je potpuno u pravu. Mehmed Talat bio je jedan od “trojice paša” koji su imali presudan utjecaj na politiku turske vlade prije i tijekom prvog svjetskog rata. Poštanski službenik koji je, nakon revolucije, izabran u parlament, uspinjao se na ljestvici vlasti da bi postao ministar unutarnjih poslova, a kasnije i premijer. Planski je raspirivao strahove Turaka da je rast armenskog nacionalizma i stvaranje armenske mini-države, pod ruskim pokroviteljstvom, jasna prijetnja opstanku otomanske države. Talat je minuciozno pripremio državnu odmazdu. Pod njegovim vodstvom turska je vlast poubijala oko miljun i pol Armenaca. U detaljno razrađenim planovima Armenci, uključujući žene i djecu, deportirani su u logore. Tijekom marševa ljudi su ubijani na najbrutalnije načine, mučeni užarenim željezom, razapinjani uz povike turskih stražara: “Neka vam vaš Krist sada pomogne!” Talatove metode masovnih likvidacija prihvatile su druge države dvadesetak godina kasnije. Sam Mehmed Talat Paša, nakon turskog poraza u Prvom svjetskom ratu, pobjegao je na njemačkoj podmornici. Turci su ga, prije svega zbog odgovornosti za ratni poraz, a ne zbog maskra nevinih Armenaca , osudili na smrt i tražili izručenje od vlade u Berlinu. Nije dočekao povratak u Tursku. Ustrijelio ga je 1921. godine armenski student. |
bglavac
irida
edin.kecanovic
