Sumirajući sve ove godine, razmišljajući kako su mi protekle, ne mogu se oteti utisku da sam puno više mogla učiniti, promjeniti…Ponekad mi je ponestalo snage i volje….pustila sam da vrijeme čini svoje…..Ulazila sam u Novu Godinu radeći, nazdravila sa svojim kolegama, a onda umornog koraka vraćala se kući kroz gomilu sakupljenih ljudi po ulicama, već opijenih i opuštenih  u trenucima odbrojavanja…

Sat bi otkucao ponoć, a nebo bi prošaralo bezbroj svijetlećih krijesnica što bi se raspršile u zraku i padale  kao šarene kapi. Na tren bi zastala i zatvorila oči, zaželjevši si jednu bolju i uspješniju godinu, sa malo više ljubavi i razumijevanja u svijetu koji me okružuje….

Otvarajući ladice prošlosti, u mislima prebirem po dragim licama, s kojima sam dijelila želje i nade, s kojima sam se jednako smijala i plakala….Životni su nas putevi i sudbine s godinama odvojili ili pak čvršće povezali, no želje koje smo nekada imali nestale su, dobrim dijelom neostvarene, duboko pohranjene u nama kao sjećanje….

Bila su to vremena mladosti, kada smo puni snage i elana bili u stanju pokretati brda, penjati se lakoćom  do samog vrha ….Čvrsto zagrljeni jedno smo drugom poželjeli da vrijeme radosti i veselja nikad ne prestane…da se nada u bolji svijet nikada ne izgubi…..

Godine su prošle, učinile svoje, razdvojivši nas u naćinu razmišljanja i djelovanja……Mnogi od njih povukli su se , iscrpljeni teretom svakodnevnih obaveza i borbom za preživljavanje, a želje su se svele na ono najosnovnije…da ona slijedeća godina ne bude gora od predhodne, pomireni s naćinom života kakvog , takvog, već naviknuti na njega…znajući unaprijed što ih očekuje, naoružani strpljenjem ili pak ravnodušnošću s motom…pa ionako ništa ne možemo promijeniti….

Strah je postao naš glavni neprijatelj, okupirajući nam dušu i tijelo, blokirajući svaki atom naše snage, svako zrnce volje da se pokrenemo, promijenimo nešto u svojim ustajalim navikama i naćinu življenja….

Strah da ostanemo sami ako prekinemo neku dugu, isprepletenu  nit, zatvorimo vrata prošlosti i krenemo nekim novim stazama..ili pak strah da  razmotamo klupko i čeprkamo po bolnim mjestima tražeći onu bodljiku koja je zapela, učipila se i ostala ….koja nas boli na dodir i u mislima…

U ovo zimsko vrijeme, kad kroz prozor promatram maglu i naslućujem hladnoću, često puta zaposlim svoje prste iglama za štrikanje….Ideja u meni postoji iako nisam neki majstor u toj vrsti kreiranja, ali me nešto tjera da nastavim dalje promarajući kakve oblike poprima……Zaboravim se u brojanju, propustim neku « očicu , zagledavši se u tv koji radi u pozadini… i tek kasnije primjetim da je poremetila red i mustru….Razmišljam tada što da učinim…hoću li to pustiti i nastaviti dalje.. jer već sam dobar dio odradila i polako se približavam kraju jednog dijela mog kreiranja……ili ću izvući igle i polako, sa strpljenjem parati nit do onog dijela koji bode oči….

Pri tom se klupko vune zamrsi, posegnem za naočalama da bih bolje vidjela, a onda mic po mic tjeram dalje.Uočim tada da je to puno teže i traži vremena..da bi mi bilo  lakše započeti ispočetka….tko zna…..možda nekim novim ukrižavanjem i premotajima …ali, po prirodi sam uporna, želim samoj sebi dokazati da mogu…i da hoću.Onog momenta kad to i uspijem neopisivo se tomu radujem…Isplatilo se !

Ako to usporedim s životom, tom najvećom  vrstom kreiranja, prepunom niti koje se međusobno isprepliču u svim formama i bojama, u kojem propustimo neke niti kao važne momente, nastavimo dalje misleći kako će ostati neprimjećeno…neće utjecati na daljnje oblikovanje naše svakodnevnice…onda kad tad ostanemo iznenađeni promjenama…onim neočekivanim koje nas izbace iz kolotečine , pitajući se kako je moguće da ti kratki momenti…ta jedna « očica » može poremetiti red, razbiti mozaik, mustru našeg svakodnevnog kreiranja……Više nam ne pristaje taj komad odjeće..postaje nam tijesan….Pokušamo uljepšati, ukrasiti na rubovima…napraviti sjajan okvir kad već slika nije uspjela…..

I sada, kad smo već podigli nogu da zakoračimo u Novu godinu, zaustavimo se na trenutak pred ogledalom i pogledajmo se u cijelom paketu…Osjećamo li se ugodno u toj koži bez šminke kao sredstva za uljepšavanje, zagledajmo se u oči kao ogledalu naše duše i zapitajmo se što bi smo željeli promijeniti da taj mozaik kojeg smo godinama komad po komad slagali bude u cijelosti. Zapitajmo se jesmo li voljni njegov okrnjeni dio popraviti…ili ćemo sve to odbaciti i početi nekim novim oblicima…

Svatko od nas ima mogućnost izbora, a ja vam svima dragi Magicusi želim da izaberete onaj koji će upaliti iskru u vašim očima…..

Sretna vam bila Nova godina !