Čestitka

Svim čitateljima Plantagee od srca želim ugodne blagdane i sretnu novu 2014. godinu. Ta godina ni po čemu neće biti bolja, isto lice krize ionako traje već desetljećima, samo ju nismo vidjeli, ili smo barem bili kratkovidni da ne vidimo put koji je vodio u nju. I nikada niti neće biti bolja, ako ćemo čekati da neke velike "face" nešto "veliko" promijene.
Vrijednost jedne godine ne mjeri se (samo) u makroekonomskim pokazateljima i strateškim igrama. Ona se mjeri u dobrim djelima koje smo napravili. Dobra djela rijetko su spektakularna. Većina nas nikada neće imati sredstva da pomogne milijunima ili tisućama ljudi, ali bi trebali imati dovoljno srca da pomognemo u malim ljudskim stvarima koje smo nekako zaboravili da vrijede puno više.
Priču koju ću ispričati čuo sam davnih godina. Jedan bogat čovjek bio je veliki mecena. Gradio je zgrade za opće dobro, čak cijele velike crkve. No kao i svi bogati ljudi, vodio je i pokvarene igre. Kada je umro, došao je pred sud. Bilo je očito da mu je život bio protkan kako dobrim tako i lošim djelima. Pred njim je bila postavljena vaga. S jedne strane postavljena su sva loša djela. I rečeno mu je: sjeti se sada svih svojih dobrih djela. Kaže čovjek: "dao sam jednom svim svojim radnicima dodatnu plaću". Učas, na na drugoj strani vage stvori se sav taj novac, ali se ravnoteža vage ne pomakne ni milimetra. Sjeti se čovjek: "pa sagradio sam novu zgradu općine". I odjednom, cijela zgrada stvori se na strani dobrih dijela, ali se ćudljiva vaga opet ne pomakne ni milimetra. Gledavši vagu sjeti se: "pa pomogao sam da se završi velika katedrala u mom gradu". I, gle čuda, ogromna katedrala s temeljima sjedne na dobru stranu. Ali, ništa se ne pomakne. Čovjek je već bio očajan. Kaže mu Bog: "dobro, zar se ne možeš sjetiti niti jednog svojeg drugog dobrog djela?". Kao čudom, čovjeku proleti slika kada je za jedan Božić na stražnja vrata njegove kuće netko pokucao. Na vratima je stajala baka. Pogledala ga je i rekla: "molim vas, gospodine, Božić je a ja nemam što za jesti". Inače kamena srca, nešto se u njemu smiluje i da joj komad starog kruha. Baka se zahvali, blagoslovi ga i ode. Sjeti se čovjek svega i pomalo zažali što joj nije dao nešto više sa svoje bogate trpeze toga dana. No Bog primi taj komadić kruha i postavi ga na vagu. Čovjek je bio bez nade: taj komad jedva da se vidio uz katedralu i zgrade koje je gradio. Kako Bog to postavi, cijela ravnoteža vage pomakne se na dobro. Kaže mu Bog: "poželio sam se da se sjetiš ovoga. Pokucao sam te večeri na tvoja vrata u nadi da ćeš time konačno shvatiti koja je stvarna tajna života. I uspio si. Hvala ti što si mi tada dao taj komad kruha. Prvi put - od srca."

Vrijednost 2014. mjerit će se u malim stvarima. Koliko puta ću se nasmiješiti susjedi u liftu i ljubazno pozdraviti. Od srca zaželjeti ugodan dan. Ne mjeri se vrijednost naše humanosti samo uplatama na račune humatiranih akcija. Koliko moj osmjeh i veliko hvala može značiti umornoj blagajnici u trgovini? Možda ćete pomoći nekoj životinji, čak i nekoj biljci. Krug dobra nema skalu "boljih" organizama. Pomoć zdravom čovjeku vrijedi jednako kao pomoć bolesnom. 
U "reformiranom", nabrijanom društvu željnog "uspjeha", društvu koje poništava druge i slabije, vremenom smo zaboravili na male sitnice i male ljubaznosti. Na sitna, sitna djela napravljena iz srca. Tek zbroj milijuna malih djela čini velika.
Nazivati takva stremljenja i želje patetičnima je demonsko djelo. Već mali osmjeh hrani dobro. Znak male pažnje, malo vremena da poslušamo poznatog i nepoznatog kojeg nešto tišti. Mali cinizmi hrane zlo. Upravo mala djela svih nas čine svakodnevnu razliku između dobrog i lošeg.
Umjesto šarenih i zlatnih kuglica, djed-mrazova crvenih noseva i zvončića, šaljem vam sasvim drugačiju razglednicu. Da me pitate, ovo je razglednica Zemlje koju bih poslao vanzemaljcima da postoje, umjesto svih naših znanstvenih pa čak i umjetničkih dostignuća.
Ne želim (samo) da vam 2014 bude sretna i dobra. Želim da sretni i dobri budete vi.