6
Upisao:
Manus manum lavati...
Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere..Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti i daviti.
Što će učiniti moje ruke odlučuje moj um. Umijeće njihovih pokreta izvire iz mojih misli i ja tek u dijalogu s njima postajem umjetnik ili nespretnjaković, virtuoz ili vječni gubitnik, neuspjeli svirač na strunama života ili sanjar posla koji obavljam. Na njihovim dlanovima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža. Jutros dok sam još ležala u krevetu, moje ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na moje lice i napravile prvu jutarnju kavu.
Upisao:
Rhapsody in blue...
Cijeli svijet se zrcali u našoj svjesti. Mozak je tvornica snova koje budni sanjamo, iz njega izvire naša spoznaja boja, okusa, zvukova, okusa i dodira. Pokušajmo svjesno izmiješati ćula i slušati boje, mirisati zvuke, dodirivati mirise. U našem malom univerzumu se susreću čujnost i čulnost i pretaču u spoznaju o njima. Naša aura je puna boja koje čulnom čujnosti možemo čuti. Tada ritam naših pokrata slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčimo po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavamo hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora. Čujemo boje u sebi i prisjećamo se tonova Gerschwinove "Rapsodije u plavom".
Upisao:
Ideje i metamorfoze uma...
Po Platonovim idejama pokret je dinamika misli koja oblikuje prostor. vrijeme u kojem se nalazi duša. U mojoj knizi "umijeće svakodnevnog pokreta" ja dušu nazivam utjelovljeni um, pa slijedeći Platonove misli, tvrdim da on u nama pokretom što potvrđuje i definicuju : "Pokret je najkompliciraniji oblik razmišljanja." Treutak svjesnosti postojanja se zrcali u trenutku u kojem se susreću prošlost i dašnjost i sanja budućnost. u dimenziji prostor- vrijeme pronalazim sebe samu i cijeli svijet. Da posjedujem osjetilo sinestezije kojim bih gledala, slušala, mirisala i dodirivala pokret tijela, osjetila bih da on nije linearan, vidjela bih da je on spiralno- valovit, čula bih otpor zraka, mirisala prostor iz kojeg on izvire i dodirivala tragove koje on ostavlja u vremenu. Budući da ne posjedujem to osjetilo budim u sebi svijet o trenutku i u tom mojem osobnom " sada" zamišljam spiralnu dinamiku misli, osjećam ritam pokreta i slijedeći zakon zlatnog reza spoznajem trodimenzionalni prostor u kojem ritmički titraji životne energije oblikuju dimenziju vremena.
Upisao:
Na polyptihu sjećanja...
Kao na polyptihu Matthiasa Grünewalda, na sklopivom oltaru sjećanja, jedne noći vidjeh slike davnog sna izmješane sa remek djelom renesansnog slikara. Sanjala sam rađanje, pokru i uskrsnuće ljubavi.
Upisao:
O ljubavi s malo drugačije strane...
"Često sam mrzio u samoodbrani. Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju."
Kahlil Gibran...pokušajmo je prisvojiti i počnimo sami sebe jačati da nikada u životu ne osjetimo osjećaj mržnje.
Upisao:
Sinopsis ljubavi...
Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje. Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti? Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi.
Upisao:
Ekvinocij trenutka...
Bol kao pojam, bol kao osjećanje osjećaja, bol kao munja na našem unutarnjem nebu je dio fenomenologije samosvjesti. O njoj možemo misliti i pisati, ona je osjećaj, istinska svjesna spoznaja, osobni doživljaj, svjetlosna dimenzija, svjetlost našeg utjelovljenog uma, bol u znanosti objašnjena kao filozofska qualia, kao intrinističko, najintimnije osjećanje osjećaja.
Upisao:
Bodygard...
Tjelobranitelj je ljubav šapnuh sretna. Liječnik se nasmiješio i rekao da, najsnažniji. Vjetar nam je donio miris zrelih plodova naših snova i pokazao put ka oslobađanju iz okova straha.
Upisao:
Lice i obličje, vrijeme rasta i sazrijevanja...
Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje i na taj način gušilo kreativne potencijale u čovjeku. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima stvaranja samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli. Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su se koristili svojim kreativnim potencijalima i u svakodnevnom životu sudjelovali u umjetnosti. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet. Neuroznanost je otkrila centre u mozgu koji su odgovorni za nastajanje kreativnosti u nama iz kojih proizlazi osjećaj sreće i tvrdi da se osjećaj sreće može trenirati. U našim glavama su sklopke koje otvaraju brane iz kojih struji zadovoljstvo, ugoda, euforija, dakle, mi posjedujemo urođeni sustav sreće, kojim smo programirani za pozitivne osjećaje.
Upisao:
Osjećanje osjećaja, čujnost čulnosti...
Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto " ,za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja". Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet.
Upisao:
Misaono- osjećajna slika, vizualizacija ljubavi...
Misaono- osjećajne slike su predočavanje sjećanja i pamćenje razmišljanja, one su dragulji u riznici uspomena. Sve što sam u životu vidjela, svjesno spoznavala, zamišljala i željela ostalo je pohranjeno u podsvjesti, preobraženo u pritajenu energiju čije djelovanje mogu, kada poželim, mišlju ponovo pokrenuti i pretvoriti u sliku. Ova Chagalova slika se često pretače u moju sliku ljubavi. Zagrljaj, poljubac, miris ruža, golubica, plavetnilo oceana snova i sjaj mjeseca me vraća u dane prvih susreta i potvrđuje se u ovome ovdje i ovome sada.
Upisao:
Zakon zlatnog reza, spiralna dinamika ljubavi...
Ideja da se razmjerom zlatnog reza mogu matematički otključati i pomalo otškrinuti mistična vrata iza kojih iskri rajska svjetlost Božje konstrukcije Univerzuma privlači već stoljećima velike umove. Možda će jednoga dana uistinu netko pronaći vrata vremena i dokazati da se mi ne zavaravamo i da su te razine spoznaje dostupne našoj vrsti. Čovjek, od prvih iskri svoga razuma, svim svojim bićem teži spoznaji Apsoluta, Istine i Ljubavi.
Upisao:
Smijeh, eliksir života...
Teško je čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu ispričati priču koja se događa u četverodimenzionalnoj stvarnosti duše. Kako mu objasniti da je Merkur, bog trgovine zavladao materijom i protjerao mudrost sa ovoga svijeta, kako mu reći da je mudrost, skrivena u vječnom svijetlu univerzuma, progovorila prve riječi i spašavajući mu život ga pozvala jalda boath, djete dođi ovamo. Tada se nasmiješio prvi čovjek, smijao se srcem veselog djeteta, smijao se dušom punom svjetla, sreće i veselja.
Upisao:
Apsurdnosti života...
Ljudska samostalnost nije stanje nego proces dinamičke samoorganizacije svih ćelija tijela. Samostalan čovjek je cjelina, a ne suma djelova, on je slobodan kao ptica na grani, sretan kao tek procvjetala ruža u arboretumu snova, miran kao pučina oceana u vrijeme bonace, uzdrhtao kao bambusova trska milovana lahorom ljubavi. Lažno je vjerovanje da nas ono što nam se čini besmislenim oslobađa od razmišljanja i osjećanja osjećaja te besmislenosti. Zar nije besmislena već sama činjenica da čovjek, svjestan svega što je milijardama godina svladao, odustaje od misli koju ne razumije? Zar nije apsurdno već to da fizičko tijelo, koje je značilo njegov početak, postaje za čovjeka teret i neugoda? Zar nije apsurdno da ljubav, taj najvredniji osjećaj koji dobismo u naslijeđe, postaje gorki izričaj u našim pjesmama? Zar nije apsurdno da srce, taj ciborij iz kojeg ispijamo kapljice života, postaje teško brememe koje nosimo na leđima?
Upisao:
Poliperspektivnost duše...
Da bih razvila svijest o tijelu i mogla nešto napisati o tome morala sam, koristeći se podacima iz povijesti, znanosti, umjetnosti i filozofije, uz pomoć misaono- osjetilno- osjećajnog dijaloga naučiti misliti prostor- vrijeme i osjećati titranje i protok životne energije u meni i oko mene. Razvojem neuroznanosti sve je glasnija kritika na tvrdnju da su jedino naše oči organ koji nam omogućava istinitosti svjesne spoznaje sebe samoga, slike svijeta oko nas i predmeta u njemu. Očima srca se vidi bolje, ušima duše se bolječuje.
Upisao:
Pledoaje emotivnom umu...
Kada uspijemo u sebi premostiti jaz između osjećaja i razuma, uspjeli smo potisnute emocije pretvoriti u osjećaje i samopoimanjem pokrenuti procese samorazumjevanja, samospoznavanja i samoodgovornosti. Osjećaj tada postaje trajnim izvorom naše svjesne spoznaje.
Upisao:
Sinestezija i ljubav...
Sinestezija je neuropsihološki fenomen, pojavnost u djelovanju mozga koja se manifestira u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog uma nekih pojedinaca. Ta se čudesna igra odigrava u glavama odabranih i njihova osjetila se sjedinjuju u osjećaje o kojima oni mogu samo pričati. Nepodraženo osjetilo primi podražaj upućen drugom osjetilu i protumači ga na sebi svojstven način. Sinestetičari npr. pri slušanju glazbe vide boje u različitim nijansama, pri gledanju boja doživljavaju uvijek istu melodiju u svim njenim tonovima, pri čitanju mirišu napisane rečenice ili kušaju izgovorene riječi.
Pisac Vladimir Nabokov je bio sinestetičar. On je svoja iskustva opisao u autobiografiji "Govori, sjećanje!", a poznato je da su istu pojavnost u djelovanju mozga imali i njegova majka i sin.
Upisao:
Hermeneutika, tumačenje i razumjevanje nutrine...
Hermeneutika je stara filozofska disciplina koja je preživjela stoljeća i uvijek iznova u svim vremenskim epohama dobivala potvrdu svog postojanja. Njen korijen se krije u grčkoj riječi hermeneutes, što u doslovnom prijevodu znači tumač. Ona je bila osnova govornog jezika koji se kroz stoljeća razvijao da bi međusobno razumjevanje bilo lakše. Prevodeći jezik, kojim se služimo u svakodnevnom životu, na naš nutarnji jezik, ostvarujemo samorazumjevanje i samospoznaju. Kada si uspijemo rastumačiti osjećanja osjećaja, kada čulnost i čujnost postanu dio nas tada spoznajemo da nismo suma djelova nego cjelina, maleni djelić cjeline univerzuma. A ljubav, taj najvredniji dar koji dobismo u naslijeđe, nam može biti zvijezda vodilja na tom putu. Uranjam u dubinu duše, pretačem naučeno u osjećaje i doživljavam renesansu duše. Doljnjim tekstom pokušavam razjasniti moć hermeneutike.
Upisao:
Jus i Justitia, zagrljaj misli i osjećanja...
Misaono- osjetilno- osjećajni dijalog koji voditmo s tijelom trebao bi se temeljiti na samospoznaji i motivaciji, te postajati misaono- osjetilno- osjećajna podloga na kojoj će se rađati vaše ideje i misaone slike koje ćete pohranjivati u pamćenju.
U univerzumu umno- osjećanog u nama se krije izvor naše pokretačke energije, izvor našeg unutarnjeg svjetla. Spoznajmo taj vječni svjetlosni ogrtač u kojem živimo, spoznajmo svoje zatomljene kreativne mogućnosti, spoznajmo tu čudesnu dimenziju postojanja jer ona spoznata i svjesno doživljena postaje energijom samoizlječenja.
Upisao:
Audiatur et altera pars...
neka se čuje i druga strana, šapuće mi nutarnja Justicia.
Upisao:
San o snu u snu...
u izlogu snova, na horizontu mašte, na obzoru jave, u djelu Rene Magritte vidjeh san u snu. Slika u slici, umijeće slikara kojim uspijeva sjediniti san i zbilju u doživljaj ljepote, mi daruje osjećanje postojanja u snu i sanjanja na javi. U bezgranićju ovog slikarskog privida ćutim istinitost življenja.
Upisao:
Empirejska ruža...
U kolažu uspmena složenom od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" i osjećanja osjećaja koji još uvijek bujaju oćutih istinitost Dateovog Raja. Empirejsku ružu nosimo u sebi, ona cvjeta na Elizejskim poljanama naše duše, ona je najljepši cvijet naše budnosti.
Upisao:
Lucida intervalla...
Kako sam sretna, bezgranićno sretna u ovoj ludoriji koju nazivamo život. Lucida intervalla, svjetli trenuci u suhoparnosti svakodnevice, nas uzdižu iznad sfera lukrativnog postojanja i daruju nam neprocjenjivo bogatsvo bivstvovanja.
Upisao:
O sreći i ljudima...
Pretačem prah razmrvljene boli u zagrljaj duše i tijela i osjećam rađanje kristala u kojem se zrcali bezuvjetna ljubav i izvorište sreće.
Upisao:
Boja ljubavi...
Duboko u prostranstvima ljudske duše, tamo gdje svijetlost grli spoznaju, ne postoji tmina, nema tuđih boja jer svaka duša ima svoj univerzum boja. Boje, to lomljenje svijetla na kristalima naše svijesti je doista naš, samo naš doživljaj i nitko do nas samih nemože znati što je bijela kojom bojimo dan, ne može osjetiti snagu naše crvene ili nježnost plave, niti toplinu ljubičaste boje. U crtanki i bojanki naših snova blješte boje kojima još nitko nije nadio ime, jer to su samo naše boje, to su valne duljine kojima mi spoznajemo svijet. Lažu oni koji kažu da nam je znanost raskrinkala dugine boje jer ih je pretvorila u valne duljine svijetlosti, jer ih je ogrnula odorom izračunjljivosti i uvrstila u zakone fizike, lažu i oni koji pišu o univerzumu bez boja, lažu sami sebe jer žive u svom neznanju i šire tminu svog nesretnog srca. Boje su tu i svatko od nas ih doživljava svojim unutarnjim očima jer boje u stvarnosti nemaju imena one imaju nijanse naših snova. Priroda se iskri u tim nijansama, mi poetski kažemo da nam sunce život zlati, mjesečina mu srebo daje, a sve oko nas u divnoj boji svjestkog oceana pliva, sve blješti krisalima u kojem oči našeg srca sjaje.
Upisao:
Sjaj jutra...
Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Ona nas promatra animom mundi i pamti naše izričaje, vršcima svojih prstiju ih slaže u kolaž i daruje vječnosti.
Upisao:
Sjene svijesti...
U knjizi Rogera Penrosea " Shadows of the Mind" upoznah postojanje sjena svjesnosti, naučih da one postoje kao pratilje našeg postojanja u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme. Ta knjiga je svojim revolucionarnim uranjanjem u djelovanje našeg mozga ucrtala nove puteve ka spoznaji naše samoosjećajnosti. Fizičar Penrose je matematičkom etikom uronio u mikrokozmos, prolutao skeletom naših neurona, nazvao ih poetično leptirićima naše svijesti i sjedinio Platonove ideje sa fizikalnim procesima u djelovanju našeg mozga. Insinuacije sjenki svjesti ponekad pokušavaju promjeniti temu tražeći uzroke svog ne postojanja na sceni svjesnosti. Čitajući knjigu spoznah opanost, oćutih podlost kojom se služe da bi dobile moć nad svjesnošću.
Upisao:
Ljubav i suze na licu vremena...
Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Upisao:
Ljubav i akt mašte...
Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Oči su zatreptale ljubav, a uši, one sjediniše u sebi otkucaje dva srca i treptaje očiju u simfoniju najljepšeg sna.
Upisao:
Jutrenje u srcu...
Zamire elegija u predklijetki vječnosti, gubi se ona duboka bol traganja za izgubljenom srećom, nestaju bodeži iz srži vječnosti. Rađa se ljepota kojom skladam himnu ljubavi.
Upisao:
Kao ples leptira...
Vizija vječno budne opsjenarke u prizmi svijesti me odnosi u zaboravljene daljine u ono doba kada me je kao leptiricu slomljeih krila svjesno uvlačila u kukuljicu samoobrane i prisiljavala na čekanje boljeg trenutka.
Upisao:
Virgen de Coromote...
U zemlji indiosa doživjeh vječnu ravnodnevnicu, vječni ekvinocij, vječnu harmoniju između duše i tijela. Još uvijek čujem tankoćutnu melodiju kojom su slavili dan ukazanja Gospe Coromotske, vidim procesiju kojom su nosili njen kip okićen cvijećem iznad kojeg su lepršali leptiri čudesnih boja.
Upisao:
Tren prekratak za zaborav...
Tren buđenja u anđeoskom zagrljaju je bio prekratak za zaborav svih tragova prolaznosti one ubilačke tišine od koje sam bježala.
Upisao:
Alea iacta est!
Uspni se na privid, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine. I dogodilo se u jednom sutonu dok su se zvijezde rađale ne beskrajnom nebu dalekog djelića Europe.
Upisao:
Peto godišnje doba...
Na granici čujne čulnosti osjećam našu ovjenčanost sa životom, naše peto godišnje doba u kojem nepostoji prostornost vremenosti, kojem cvijeće vječno miriše, a leptiri treptajima krila stvaraju oluje koje raznose pelud ljubavi i oplođuju naša osjećanja.
Upisao:
Nepostojana uzaludnost...
Odnio si me pod sjeverno nebo da vidim rađanje Aurore bourealis, da osjetim poljubac boginje i vjetra. Zagrljajem si ubrzao okretaje zemlje, razmaknuo oblake tugaljivih slutnji i otvorio vrata sunaca.
Upisao:
Tajna njenog osmijeha...
Uronih u dubinu njena pogleda i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio me je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se širila odajom sreće.
Upisao:
Kao rani mraz...
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše...
Upisao:
Vrijeme samovanja...
"Samoća je neovisnost, nju sam priželjkivao i godinama je nastojao izboriti. Bila je hladna, oh da, ali je bila i tiha, divno tiha i velika i nalik na hladnu, tihu prostoriju u kojoj se vrte zvijezde." (Herman Hese - Stepski vuk)
Upisao:
Psalm ljubavi...
Osluškujem starozavjetnu pjesmu iskonskog vjetra, čujem parafraziranje tužaljke i njeno pretakanje u čaroliju zahvalnice bogu sretnoga trenutka. Kako je divno ćutiti ljubav koja ti uzvraća opraštanjem grijeha i pomilovanjem kojim te oslobađa iz krletke satkane od strahova. Čujem stih napisan u vremenu koje nazivam olujom ruža, zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše...hvala ti ljubavi moja što si čuo imperativ moga srca...živi!... što si održao dato mi obećanje...živjet ću da bi se ljubav potvrdila u svom nježnom postojanju...:-)))
Upisao:
U Hypogeumu sna...
na dlanu sudbine, u suzi sa lica vremena je upisana istina koju noćas potražih u koridorima hrama u kojem se kao eho javlja samo muški glas. Tajnovitost tog prastarog zdanja se obznanila u noćašnjem snu. Urlala sam pitajući boginju sudbine što donosi mlado preskozorje, svetište mi je odgovaralo tišinom.
Upisao:
Ibis redibis numquam peribis in bello...
"Otići ćeš vratiti se nećeš poginuti u ratu", govorila je proročica Pitija prepuštajući univerzumu ljudskog uma da sam za sebe stavi interpukciju i interpretira poruku.
Upisao:
Brevijar života ispisan srcopisom...
Čujem izreku, dum spiro spero, ispisanu srcopisom drevnih mudraca i vjerujem u nju....Rujan odiše dozrelim grožđem i obećava krštenje mladog vina koje ćemo ispijati u dugim zimskim sutonima uz oganj na izvorištu ljubavi. Veselim se večerima uz pucketanje svijeća na oltaru noći.
Upisao:
Srce je tonulo u kušnju boga Thanatosa...
stajala sam pred Rodinovim Vratima pakla i promatrala figuru mislioca koja me pozivala na sučeljavanje sa nedokućenim istinama. Misli su se kovitle u oluju, a umijeće umjetnosti me odnosilo u sfere Danteovog raja. Premostih provaliju straha i krenuh kroz krugove svjesnosti ka izvorištu lakoće postojanja u božanskoj komediji. Otkinućem iz tugaljivog nepostojanja osjetih zagrljaj tragedije i komedije i nepostojanje drame. Drama je tek iluzija onih koji nisu prošli kušnju istinskog života.
Upisao:
Skučenost ovozemaljske prostornosti...
U noćima promatram beskrajnost zvjezdanog neba i osjećam nedokučivost tajni univerzuma utkanu u mliječni put, u zrcaljenje dalekih galaksija. U praskozorjima ćutim besmislenost pokušaja tu čaroliju pretočiti u pjesmu, odjenuti je smislom sadašnjeg trenutka, obojiti je nijansama nutarnje tišine i pustiti je da se slijeva u razumljivost nerazumljivosti svevremena.
Upisao:
Poetičnost genoma umrlog prijatelja...
Dva ljudska uma su zauvijek sjedinila spiralnu dinamiku kozmičke zmije u zagrljaju drevne mudrosti i novoizrastajuće znanosti. DNK, kratica za šifu našega genoma koji se zrcali u svakoj čestici univerzuma i dokazuje da se vrtnja nebeskog vretena zrcali u svakoj struni našega uma.
Upisao:
Tišina vječnosti...
Stigao je tišinom latica ruža, govorio je tišinom cvjeća, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzburkanoj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta gdje mirisi šapću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru života je gorjela svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu.
Upisao:
Ljubav, otajstvo života...
Na najnižem i za naš život najranijem stadiju to je ljubav prema lijepim tijelima, više od tijela vrijede lijepe duše i njihova djela i govori, još više čisti oblici znanosti, dok se na vrhu svega ljubavnog uspinjanja iznenada ne ugleda ona samo božanska praljepota, sunčano jasna, čista, nepomiješana,
Upisao:
Laku noć portalu ljubavi, znanja i vjerovanja...
Na portalu svevremena stoluje uskovitlana energija, dah istine u dahu života, sintropija u zajedništvu topline i hladnoće, svjetla i tmine, jedinstvo suprotnosti, ljubav koja ostvaruje sklad i ljepotu, tka beskonačnost, vječnost, život bez početka i bez kraja, krug novoizrastajućih krugovaša koji osjećaju da se samo iznutra sanja.
Upisao:
Zornica zlatnom dobu...
Djevičanski izvor se pretače u kapljice vode koje romore o porijeklu vremena i titraji prostora nas odnose na trg cvijeća da osjetimo miris iskona i čujemo zornicu zlatnom dobu koje koje se objavilo našim susretom na obroncima sna i zbilje.
6
