Nevjerojatno je kako puno toga moraš naučiti prije nego vidiš kako malo znaš

Otkrio sam da osoba koja prouči i shvati razloge izbjegavanja neke hrane, postane veoma motivirana da tu hranu nikada više ne jede. Jedenje mesa je običaj prenesen na ovaj naraštaj nakon tisuća godina stvaranja navike koja je protivna razumu. Čovjekov apetit za životinjskim mesom je tradicija , pa ako se čovjek ne počme pitati, da u tome pomaže ili odmaže zdravlju i dugom životu, nastavit će jesti i snositi posljedice svoga postupka. Psihološki, jedenje mesa podiže razinu kiseline u tijelu. Tijekom probave i razgrađivanja mesa u izvorne aminokiseline u tijelu se stvaraju velike količine mokraćne kiseline. Kad bi je tijelo moglo smjesta izbaciti, ne bi bilo velike štete. No, kako je probava spora, mišići upijaju ogromne količine mokraćne kiseline, s vremenom sve do potpunog zasićenja. Ta kiselina se postupno oblikuje u kristale kao igla oštrih vrhova, što prouzrokuje tegobe i bolesti kao što su reumatizam, upala živaca, išijas, upala bubrega i neke bolesti jetara. Ja u životu nisam sreo osobu koja bi jela svježe, sirovo voće i povrće i pila razborite količine svježeg soka od voća i povrća tijekom pet, deset ih više godina, a da bi zato vrijeme trpjela od ikakvih smetnji prouzrokovanih mokraćnom kiselinom. Obratno, bez iznimno svaki slučaj koji mi je došao pod ruku i koji sam mogao provjeriti, ako je neka osoba patila od reumatizma, upale živaca ih išijasa, posrijedi je bilo redovno konzumiranje mesa. Tijekom istraživanja napravili smo tisuće analiza mokraće i svaki put bez izuzetka ustanovili, da je mokraća sadržavala samo od jedne desetine do jedne petine od količine mokraćne kiseline što bi trebala biti izlučena iz tijela, ukazujući na to da su mišići apsorbirali mokraćnu kiselinu pet do deset puta više nego što je tijelo trebalo izlučiti putem bubrega. Ako zbog ničeg drugog, onda bi se trebalo uzdizati od jedenja mesa i mesnih proizvoda barem iz želje da bi se izbjegle bolesti i tegobe, koje će se prije ili kasnije pojaviti zbog nagomilavanja mokraćne kiseline u organizmu.

 

Ne jedi „umjetno” meso!

Upozorenja onima što jedu mesni nadomjestak od soje. Kad se sojin nadomjestak pojede, nadražuje se lučenje sokova za probavu koncentriranih bjelančevina, jer okus mesa budi u mozgu osjećaj užitka. A kako u stvari nema koncentrirane bjelančevine, izlučeni sokovi „napadaju” nadomjestak, koji se obično sastoji od kuhana zrnja, soje i škroba. Ishod je neprobavljivost hrane koja vodi k zatrovanju.

 

Meso nam nanosi nepotrebnu štetu

Tijekom mojih istraživanja otkrio sam, isto kao i mnogi drugi istraživači, da jedenje mesa povećava kiselost u tijelu. Kad probava razgradi meso u njegove izvorne aminokiseline, stvara se velika količina mokraćne kiseline. Kad bi je tijelo moglo smjesta izbaciti, ne bi bilo većih šteta. Ali tijelo ne može s mjesta eliminirati mokraćnu kiselinu, pa je mišići upiju u ogromnim količinama! S vremenom mišići postanu puni kristala mokraćne kiseline koji imaju poput igala oštre vrhove. Ne treba ni reći da slijede bolovi i nelagodnosti. Kristali mokraćne kiseline u mišićima uzrokuju reumatizam, upalu živaca, išijas, upalu bubrega i razne bubrežne bolesti. Ako zbog ničeg drugog onda bismo se trebali odreći jedenja mesa i mesnih proizvoda barem da izbjegnemo bolove i oboljenja, koja se prije ili kasnije javljaju kao posljedica nagomilavanja mokraćne kiseline u organizmu.

Jesti meso je dakle stvar osobnog izbora, prohtjeva i prosudbe. U ni u kojem slučaju nema veze s potrebom tijela za bjelančevinama.

 

Jedenje mesa je navika što prelazi s naraštaja na naraštaj tisućama godina. Kao takvo nema uporišta u stvarnoj potrebi. Čovjekov apetit za životinjskim mesom je naslijeđe ni običaji čovjek ga jede ni ne pokušavajući promisliti je li razborito ili nije, a može ga stići kazna zbog toga što čini.

 

Tvoj sočni mesni odrezak je otrovan adrenalinom, bakterijama i raspadanjem

Svaka životinja je prestravljena kad je vode na klanje, kao što bi to bilo i svako ljudsko biće na njezinu mjestu. Nadbubrežne žlijezde proizvedu toliko adrenalina, daje meso životinje njime potpuno natopljeno, a tako ostaje i kad ga se jede. Nekoliko minuta nakon klanja svaka se stanica u tijelu životinje počinje raspadati. Kad ih se vodi na klanje, životinje nagonski znaju što ih čeka. Beznadno su obuzete neopisivim strahom. Učinak toga je, da su im krv i mišići, puni adrenalinskog otrova, s mjesta napadnuti bakterijama raspadanja. Tko bi htio jesti mrtvu stvar punu bakterija, što se svake sekunde sve više raspada, a sve su joj aminokiseline unište ne kuhanjem?

Kap adrenalina što je žlijezde izluče u krvotok, odmah se razrjeđuje u milijarde do dvije milijardne dijelove. To bi se moglo usporediti s kapljom crnila kapnutom u 20 milijuna litara vode. Ako ti je ta usporedba nezamisliva, zamisli odnos odstojanja između dvije kilometarske oznake na putu i osam tisuća putovanja do mjeseca i natrag.

Sada valjda shvaćaš snagu adrenalinskog otrova kad se o tome kontroli. Isto tako kad se i mi naljutimo ili uplašimo, nadbubrežna žlijezda proradi punom parom i izlučuje više adrenalina u krv, zavisno o stupnju srdžbe odnosno straha.

 

Navika je moćna, običaj može ubiti

Budući da su ljudi navikli jesti umrtvljenu hranu i usprkos tomu žive, teško je uvjeriti svijet da

atomi u našoj hrani moraju biti živi, organski atomi, ako želimo ili očekujemo imati vitalno tijelo, bez zaraza i bolesti. Beživotni, anorganski atomi u kuhanoj i prerađenoj hrani sami po sebi uzrokuju prije vremenu degeneraciju i propadanje tijela. Nasuprot životu, koji je pokretan, magnetičan i organičan, smrt je nepokretna, nemagnetična i anorganična. Život se stvara životom, a to vrijedi i za atome u hrani. Kad su atomi u aminokiselinama živi, organski atomi mogu učinkovito djelovati. Kad su uništeni ubijanjem životinje ili kuhanjem hrane, gube se životvorni čimbenici aminokiselina. Životinje grade veće, snažnije i zdravije tijelo aminokiselinama iz biljaka, nego što to uspijeva čovjeku jedući meso. Ako treba još dokaza za pobijanje smiješnih tvrdnji u korist jedenja mesa, trebali bismo potražiti kojeg mesoždera kao tovarnu životinju, pa bismo vidjeli da od toga nema ništa, jer mesožderne životinje nemaju ni snage ni izdržljivosti. Dok biljožderi, počevši od konja i volova pa sve do slonova, posjeduju izvanrednu snagu i izdržljivost, izgrađenu na prehrani sirovim biljem.

Izvor: Čista i jednostavna prirodna kontrola težine, Dr. Norman W. Walker