Još od najstarijih vremena vjerovalo se da je uistinu moguće stvoriti eliksir života (mladosti, dugovječnosti, besmrtnosti...), a najstarije svjedočanstvo, babilonskoasirski "Ep o Gilgamešu", nastao oko 2000 godine pr. n. e., govori kako je glavni junak, sumerski kralj Gilgameš, tragao za eliksirom besmrtnosti, a u najstarijem spomeniku indijske medicine "Knjizi života" kaže se da se život čovjeka može produžiti pomoću eliksira u čijem su sastavu med i mlijeko.
U vrijeme procvata alkemije (od III do XV st.) vjerovalo se da se kemijskim putem može načiniti 'kamen mudraca', pomoću kojeg bi se obične kovine pretvarale u zlato, a glasoviti njemački liječnik i mislilac Paracelsus (1493 – 1541) smatrao je živu svojevrsnim eliksirom vječne mladosti.
Jedan od najslavnijih Benediktanaca svog vremena, Johan Tritemijus, ostavio je iza sebe recepturu za koju je tvrdio da čuva dobar stomak, zdrav duh, trajnu memoriju i savršen sluh i vid. Ta receptura pisana na latinskom jeziku glasi:
PULVIS MEDICINALIS VALDE CELEBRATUS TRITHEMII
Calami aromatici,
Gentianae,
Cinimi,
Sileris Montani,
Anisi,
Carvi (15 g 625 mg od svakog)
Ameos,
Sem. Petroselini,
Spicae Nardi,
Coralli Rub,
Unionum sive perlarum non perforatorum (156 g 250 mg),
Zingiberis Albi,
Amari Dulcis,
Foliorum Senae (19 g 331 mg od svakog),
Tartari Adusti,
Macis,
Cubebarum (7 g 331 mg od svakog),
Caryophyllorum (27 g 344 mg),
Fiat pulvis.
U jednom drugom rukopisu "Rasprava o eliksiru pročišćenom u devet kazana", pronađenom u jednoj kineskoj pećini, a čiji je autor po svoj prilici bio Žuti car (oko 26. stoljeća pr. n. e.) kaže se da je cinober (živin sulfid) bio korišten u transmutaciji i u pripremanju zlatnog napitka, to jest – eliksira mladosti.
Dugo se vremena vjerovalo da krv mladih djevica i med održavaju krepkost, a postoje cijeli spiskovi biljnih plodova, korijenja, minerala, kovina i dodataka životinjskog porijekla koji su se u prošlosti smatrali poželjnim u spravljanju eliksira mladosti i ljubavi