Bilješka o pjesnikinji
Jadranka Varga je rođena 5.5.1957. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju općeg smjera i Ekonomski fakultet, stečena stručna sprema VŠS.
Od 1976. godine je zaposlena, živi i radi u Zagrebu, udata, bez djece.
Poeziju piše od 1969. godine kad je napisala njene prve pjesme i od tad se nije zaustavila.
Njena druga zbirka pjesama "Predvorje bijele tišine", nastajala je u razdoblju od 2010. do 2012. godine, kao nastavak prve knjige poezije "Sjena duše" i prožima 2
godine njenog života, okrećući je k sebi samoj, u taj jedinstveni izričaj refleksivno-ljubavne poezije, čije objavljivanje je započelo na na web stranici
Plesač na žici - Jadranka Varga
R E C E N Z I J A
Dragi čitatelji, Isto blaženstvo darovano je i meni i tebi isti život dijelimo na Zemlji i ti i ja, i znam da se ni ti, čovječe, mijenjao ne bi za taj plamen što u srcu nam sja." Svojom zbirkom vrlo znakovitog naziva ''Plesač na ?žici'' Jadranka Varga se iznova pokazuje i dokazuje kao iskusna, zrela pjesnikinja, čije nam pjesme donose i kroz njih se svuda naokolo širi slatki, opojni miris ljubavi, ostavljajući u srcima čitatelja osjećaj jedinstva i povezanosti, kroz njoj voljeno drago biće, kome je ova knjiga, uostalom i posvećena. Ali, ljubav prema voljenome čovjeku samo je polazna točka za razmatranje i meditaciju o sveobuhvatnoj, bezuvjetnoj predaji vodstvu Ljubavi koju sam namjerno označio velikim slovom, jer Jadranka je itekako svjesna višeg smisla postojanja i esencijalne uloge Ljubavi u rađanju, postojanju i održavanju iskre života, kako u najmanjem atomu mikrokosmosa, tako i u globalnom smislu, na nivou cjelokupnog postojanja. U centralnom misaonom čvoru rotira spoznaja, ono što dugo stoji, ono što je živo samo po sebi, ono što me uvijek zatekne nespremnu - smjer prema ljubavi, smjer prema duši, putokaz prema skrovitoj stazi, obrasloj mahovinom što vodi na sjever i konačno spušta taj mir na moj trenutak nestajanja Plesač na žici vrhunski je majstor koji hoda vrlo uskom stazom, što u svakom trenutku zahtijeva vrhunsku vještinu i koncentraciju u održavanju ravnoteže, na koju je stavljen poseban naglasak. Svaka neopreznost može izazvati pad, koji može biti vrlo bolan, ponekad i koban, ovisno o dubini ponora nad kojim u datom trenutku majstor te vještine hoda. Ovaj osjećaj za tebe je premalena priča za sve što ti želim reći. U pastelnim bojama sanjam naš život, u duginim bojama vidim ljubav. Koju boju ima ljubav? To nitko ne zna… Oči duše su osjetljive, one vide - bolje od nas… Koju boju ima Ljubav? Premda u svojoj skromnosti tvrdi da to nitko ne zna, siguran sam, Jadranka to zna, kao što zna, razumije i jasno je opisala, da prvo moraš imati da bi mogao dati - želiš li učiti druge, sam najprije moraš znati - a Jadranka, siguran sam, sve to vrlo dobro zna. Zbrojila sam sve zvijezde na nebu i na dlanu ih složila da dobijem tvoje ime… Sve njene pjesme utkane u ovu zbirku povezuje jedna zajednička nit kroz koju nam se, isčitavajući ih, jasno kristalizira poruka kroz koju čitatelj počinje sve jasnije razaznavati njeno shvaćanje razlike između trenutne zaljubljenosti i strasti, koja, kako godine prolaze, polako ali sigurno slabi, ustupajući mjesto podršci i povjerenju, bratstvu, prijateljstvu, koje stvara osjećaj sigurnosti i mira, koje nam donosi spoznaja da uz sebe imamo osobu na koju u svakom trenutku možemo računati kao na čvrst oslonac i dragocjenu pomoć u trenucima kad nam život natovari na leđa teret briga i problema. Kad jednog dana moja duša proleti iznad svijeće života svoj posljednji let, znam, plamen će se lagano pomiješati sa tvojim dahom pa ćeš me ispratiti u daljine, gdje ćemo se opet sresti… znaš… noć mi je ispričala ovu priču… vjerovat ću joj... Ne preostaje nam drugo, nego vjerovati u poruku koju nam Jadranka kroz svoje pjesme želi ostaviti. Poruku o vječnosti Ljubavi, univerzalnu, vječnu, neuništivu, vrlo moćnu, uvjerljivu i nepobitnu, upravo zbog toga što proizlazi iz činjenice da je stečena kroz vlastito iskustvo, koje je najbolji učitelj i svjedok jedne jedine istine, kao što je jedna i jedina Ljubav, jedan i jedini Bog.
Damir Maras
http://shadowofsoul.blog.hr
PREDVORJE BIJELE TIŠINE - Jadranka Varga
| Dragi čitatelji, | ||
| velika mi je čast i vrlo me veseli što sam dobio priliku napisati osvrt na | ||
| knjigu Jadranke Varga „Predvorje bijele tišine"" i od srca joj zahvaljujem | ||
| na povjerenju. | ||
| Ova knjiga, satkana od djela pisanih u poeziji i prozi, ostavlja duboki utisak | ||
| i govori nam da ruka, koja je pisala redove u njoj otisnute, pripada osobi | ||
| koja dubokoumno promišlja život, donoseći zaključke i odgovore na svoja, | ||
| često vrlo zagonetna pitanja, nakon vrlo temeljitog i dubokog promišljanja, | ||
| koja bih se čak usudio usporediti sa meditacijama, što se može uočiti | ||
| već pri prvom pogledu na njene stihove: | ||
| Tamo gdje Zemlja sa Nebom se spaja, | ||
| a na straži vječnosti stoji moje srce | ||
| otvaraju se nova vrata beskraja | ||
| i svjetlost obasjava moje tužno lice. | ||
| Vrata beskraja i vječnosti može otvoriti jedino tužno lice, srca ispunjenog | ||
| bolom, tim savršenim, neumoljivo strogim učiteljem, koji nas, u trenutku kad | ||
| postane nesnosno jak, natjera da se pokrenemo i potražimo odgovore na | ||
| postavljena pitanja, koja se uporno ponavljaju sve dok na njih ne | ||
| odgovorimo. | ||
| Na isti način na koji promatra ovozemaljski svijet, ne propuštajući ni | ||
| najmanju priliku iz njega naučiti lekcije životne mudrosti koje joj pruža, | ||
| autorica, na isti način, ni jednog trena ne zanemaruje ni onaj drugi, | ||
| onostrani život, neraskidivo spojen i utkan u ovu našu zemaljsku realnost, | ||
| bez kojeg ni mi, kao ni zemaljska realnost, ne bismo mogli postojati. | ||
| U delti života, koja se tako fino razdijelila ovog jutra, astralni svijet moje | ||
| duše nije uzburkan niti uznemiren... | ||
| Poruke njenih pjesama su vrlo upečatljive i duboke, prodiru duboko u našu | ||
| suštinu, dodirujući ono najljudskije u nama, često puta, na žalost, duboko | ||
| potisnuto i skriveno, što djeluje vrlo moćno na dušu čitatelja, uspavanu | ||
| monotonijom svakodnevnice, utopljene u sivilo ovog našeg licemjernog, u | ||
| laži ogrezlog pokvarenog svijeta, donoseći novu nadu, istovremeno | ||
| učvršćujući, kod mnogih već poprilično uzdrmanu vjeru da ljubav nikad ne | ||
| umire, što vrlo nedvosmisleno i jasno, bez uvijanja iskazuje, postavljajući | ||
| sebi vrlo težak, ali i iznimno plemenit zadatak: | ||
| Moj život je kao orao u letu | ||
| što se vine pod nebo i kružiti stane | ||
| donoseći mir ovom čudnom svijetu | ||
| da zemaljska suza iz oceana ne kane. | ||
| Prozirna stvarnost ne vidi kraja | ||
| onome što je tako vidljivo i jasno | ||
| kad se dotaknu usne pakla i Raja | ||
| za neke radost, a za druge kasno. | ||
| Mora se priznati, s dubokim poštovanjem, toliko je mudrosti izrečeno u | ||
| ovim i još nekim njenim minijaturama, da bi se, proučavajući ih i o njima | ||
| razmišljajući, mogla napisati cijela knjiga. | ||
| Svaka stranica i svako slovo ove knjige, željom njene autorice, odiše | ||
| čarobnim ritmom magičnog plesa pitanja i odgovora, koji iz trenutka u | ||
| trenutak zamjenjuju mjesta, provocirajući jedni druge, navodeći na duboko | ||
| razmišljanje, poistovjećuje nas sa samom sobom, što u konačnici svi mi to | ||
| i jesmo - jedno, jedinstveno jedno, razdvojeni okovima tijela, kao kapi kiše | ||
| koje lutaju nebom, svaka u oblaku svom, dok se jednom ne stope sa | ||
| bezbrojem ostalih kapi i zajedno sa njima ne postanu more. | ||
|
bglavac
irida
