S njime sam mogao o svemu razgovarati. Jako je dobro poznavao filozofiju, psihologiju, razne znanosti, no prije svega je mogao bilo koji argument koji sam ja smatrao složenim učiniti iznimno jednostavnim.

Postupno me je vodio po putu za koji nikad ne bih pomislio i da postoji. Govorio mi je o Duhu kao o nečemu prisutnom, raspoloživom, opreznom i gotovo opipljivom. Duh prema njegovim shvaćanjima nije misterij do kojeg se dolazi složenim meditativnim seansama, ili pak toliko u ondašnje vrijeme popularnim buncajućim razgovorima s mrtvima, nego se on spoznaje promatrajući svijet koji nas okružuje, promatrajući naše reakcije, naše misli, naše osjećaje i, naposljetku, našu volju.

Duh je prema Martinu bio nešto inteligentno i imao je volju i namjeru.

Sve je ostalo bilo ludilo.

„Mnogi godinama traže ono što im se nalazi u džepu. Oni su poput onih što očajnički traže naočale i ne primjećuju da im se nalaze na nosu; osim što su izgubili mnogo vremena, oni na kraju zaista i ne mogu vidjeti, ne mogu čitati, zato što su uvjereni da nemaju naočale, reče Martin crtajući po svojem bloku naočale različitih oblika.

Bijaše proljetno poslijepodne i sjedio je u mojem dnevnom boravku. Svaki put kad bi došao k meni, htio je sjediti u starom naslonjaču za ljuljanje. I u ovoj je prilici u njemu sjedio.

„Ovakvoj je vrsti ljudi potrebno da ih netko uvjeri da samo moraju naći razlog njihova traženja. Odmah bi se zaustavili! Oni nisu istinski motivirani, njima nedostaje nešto što se ne može definirati, ali što čini razliku između Inicijanta i običnog čovjeka, nastavi Martin crtajući.

„Ali što se ima tražiti? upitah i dodah: „Ako sve ono što tražimo, kako ti kažeš, već postoji u našoj svijesti, zašto je potrebno tražiti?

„To ti odgovara, ha? smijuljiše se Martin. „Zašto tražiti ako sve već imamo u džepu? Naravno. Ali kad bih te ja upitao da mi pokažeš što imaš u džepu, što mi još osim maramice možeš pokazati?

„Dvjesto lira, odgovorih izvadivši iz džepa dvije kovanice.

„Eto, reče Martin. „Upravo tako, dvjesto lira. I to je to! Ali ne ja, ja u džepu imam nešto vrijedno, nešto nevjerojatno, nevidljivo, ali veličanstveno: imam smisao života. Koliko to ljudi može reći, ne lažući? Ustane, uputi se prema prozoru i pogleda van.

Zašutio sam. Nisam znao što odgovoriti. Nikad nisam posumnjao da netko može imati smisao svojeg života. Ali ni da ga može ne imati. Mislio sam da se taj smisao mora stvarati dan za danom, postižući ciljeve i postajući ih svjestan.

Martin se okrenu, nasmiješi i doda: „Nemoj stvarati previše misli. Poznavanje smisla vlastita života dano je samo onima koji su za to dugo radili. Svi ostali imaju samo mudrolije, suvišne ureze, ali ne i smisao. Čak ni filozofi, koji su pak istančani mislioci, nisu uspjeli doseći taj odgovor. I to ne zato što nisu inteligentni, već jednostavno zato što nemaju energije da to učine.

„Uvijek je riječ o energiji? upitah prisjećajući se sličnih odgovora.

„Da, odgovori Martin ponovno sjedajući u naslonjač za ljuljanje.

„Ti se sad moraš pripremiti na vraćanje velike količine energije. Već sam ti natuknuo nešto o Crnom Operalu, onom impulsu koji te odvlači onamo gdje ne postoji ništa osim ludila ega, slika oblika, iluzornih oblika i njihovih dobrih racionalnih, logičnih i utješnih objašnjenja.

„Koliko mi je vremena potrebno da se za to pripremim? upitah.

„To nitko ne može znati, odgovori, „svatko ima svoj način povrata energije, neki to čine sporo i konstantno, neki brzo i svakako samo ne konstantno, a neki pak imaju posebne čudnovate načine. Smatram da ti pripadaš ovoj posljednjoj kategoriji ljudi. Ne uspijevaš biti konstantan, nisi dovoljno bezbrižan, ali barem je sigurno da si čudnovat. Vidjet ćemo.

„Ništa teško, reče Martin namjerno neuvjerljivim tonom.

Martin me pogleda, ustane iz naslonjača, učini dva koraka

prema hodniku i kaže: „Dođi, izađimo. Idemo pronaći odgovor.

„Zašto, zar ga ti ne znaš?, upitah pomalo nestrpljivo.

„Nije važno znam li ga ja, nego ti, odgovori Martin uputivši se prema vratima.

Stigosmo do brdašaca Astigiana. Reče mi da parkiram auto u podnožju jednog od njih. Odlučnim smo se korakom uputili prema vrhu. Stigavši na vrh reče mi da sjednem okrenut prema zapadu.

„Kasno je poslijepodne i odgovor će ti stići sa zapada; da smo stigli ujutro, došao bi ti s istoka, reče i sjedne malo dalje od mene.

„U redu, nastavi, „postavi svoje pitanje.

„Koje pitanje?, rekoh osjećajući se posramljeno.

„Kako koje pitanje? doda Martin. „Ono koje te mučilo dok si bio kod kuće, ono kojega te bilo strah, ono na koje si htio da ja odgovorim.

„Ali ne znam ga oblikovati, ne pada mi na pamet možeš li mi pomoći?

„Naravno da mogu, odgovori odlučno. „U protivnom, zašto bih došao s tobom, bilo bi ti dovoljno reći što da učiniš, zar ne? reče sve u jednom dahu.

Proveli smo nekoliko minuta u tišini. Nebo je bilo čisto, zrak svježi, gledao sam uokolo odsutno, zatim sam susreo Martinov pogled, učinio mi se začuđenim i to sam mu i rekao.

„Ja, začuđen? nasmiješi se on. „Ako postoji netko tko se treba čuditi, onda si to ti, nastavi gledajući u mene.

„Zašto? upitah bezazleno.

„Kako zašto? Već više od četrdeset minuta nitko ne govori, a ti nisi odlučio ni oblikovati pitanje. Nije li to čudno? reče naginjući se prema meni. Nisam primijetio da je prošlo toliko vremena, učinilo mi se da sam tek sjeo.

„Prije sat i pol bili smo u mojoj kući, tada nisam imao precizno pitanje, a o sada da i ne govorimo. Zaista ne znam što bih mogao pitati, rekoh gotovo razočarano.

„Jako dobro, znači da je odgovor već stigao, moraš ga samo obasjati.

„Kako misliš stigao? rekoh s negodovanjem. „Stigao je, a ja ga nisam ni primijetio? Onda sam zaista katastrofa.

„Nemoj ove stvari tumačiti razumom. Mogao bi poludjeti. nastavi Martin. „Odgovor je stigao, no ne znaš na kojoj razini svijesti. Moraš učiniti nešto da se pomoli na ovoj razini svijesti kako bi ga mogao koristiti.

„A kako da to učinim? upitah opet.

Čim sam dovršio pitanje, crna mi je ptičica sletjela na metar udaljenosti, pogledala me, koju sekundu zatapkala nožicama, prodrmala glavu i krila te se naposljetku udaljila tapkajući prema sjeveru.

Martin ustane. „Možemo ići, reče. „Mislim da danas nećeš dobiti jasnije odgovore.

Ustadoh i pogledom potražih ptičicu. Nisam je vidio. Šuteći smo se spustili s brda do auta. Kad smo ušli, Martin je počeo govoriti.

„Ne pokušavaj interpretirati ono što si vidio jer ne bi imalo smisla. Sad to samo moraš prespavati. Sutra ili kasnije nešto će ti pasti na pamet i to ćeš mi onda i reći.

Tjedan kasnije odlučih otići k Martinu. Nešto mi je zapravo palo na pamet, no činilo mi se toliko ludim da sam pričekao nekoliko dana prije nego što sam odlučio o tome govoriti.

Susreo sam ga u gostionici u Ulici umjetnika. Martin je već bio ondje i škrabao po bloku.

„I, kako je? reče čim me je ugledao.

„Dobro, mislim, odgovorih, „Ali ono što mi je palo na pamet gotovo je krajnje ludo.

„Onda ne djeluje, reče ozbiljno. „Ako je samo gotovo, onda ne može djelovati, nasmije se sam.

Gledah ga onako kako se gleda klokana koji pije pivo. S negodovanjem.

„Gle, ja očekujem tvoj rezime, reče naposljetku.

„OK, rekoh i nastavih. „Palo mi je na pamet da je jedino što mogu učiniti kako bih nadvladao prepreke Crnog Operala to da ja sam postanem Crni Operal. A to mi se čini ludim.

„Pa i nije baš, odgovori Martin. „To je jedna od najinteligentnijih stvari koje sam čuo od tebe, a isto tako je i odličan način da se s njime suočiš.

„Zar nije opasno? upitah prestrašeno.

„Naravno da jest, odgovori on očitim tonom. „Uvijek je opasno suočiti se sa smrću.

Gledao sam ravno u njega. „Nisi mi rekao da ću se morati suočiti sa smrću.

„Ali to činiš svaki dan, reče ravnodušno. „Sad to moraš učiniti svjesno. Moraš više pozornosti usmjeriti na svoja djela, riječi, misli, znajući da su djela i riječi samo posljedice tvojih misli i da se nakon pojavljivanja preoblikuju u složena i potpuna energetska kretanja.

„Ne razumijem što želiš reći, ne znam što su to složena i potpuna energetska kretanja i ne znam kako moje misli mogu biti toliko opasne da se moram suočiti sa smrću.

„Ali zašto? Zašto me jedna misao može dovesti do tako velikog rizika? Shvatio bih da je riječ o nesavjesnom djelovanju kao što je to vožnja dvjesto na sat u pijanom stanju, ali ne i kad je riječ o samo jednoj pomisli. Tako sam izrazio svoje neslaganje.

„A na koji je način Crni Operal uključen u sve to? upitah s nevjericom.

„Tako što te, primjerice, uvjerava da ne postoji, da sve ovisi o sudbini, da je sve već zapisano i da ti nemaš mogućnosti za ikakvu promjenu.

Prisjetio sam se nekih objašnjenja o Crnom Operalu koja mi je Martin dao prethodnih mjeseci. Znao sam da je Crni Operal instancija koja se rađa s čovjekom, koja pokušava njime upravljati u trenucima odluka i odabira, koja stimulira ego sve dok ne postane čudovište gluposti i egoizma i koji je na kraju uvijek u prednosti nad pojedincem jednostavno zbog toga što ne zna za njegovo postojanje. Njegov je cilj nesvjesno dovesti osobu do smrti sve dok se ne preda Duhu.

Zapravo, potpuna bi predaja Duhu potpuno poništila bilo kakvu lukavštinu ove grozne instancije.

Napravio sam nekoliko vježbi da ga opazim, no Martin mi je rekao da prestanem jer je govorio da sam ja, samo kad bih osjetio njegovu prisutnost, postajao toliko nesvjestan da sam se upuštao u dijelove svijesti u koje se nitko nije upustio, a da pritom nije poludio.

Martin je smatrao da sam ja dovoljno lud ne samo da prihvatim put koji mi je on predlagao, već i načine na koje mi ga je predlagao.

Osim toga, smatrao je da je moje ludilo imalo i ponešto nevinog, naivnog i tako razoružavajućeg da mi čak ni Crni Operal ne bi mogao nauditi ne upozorivši me prethodno na neki način.

To me je navelo na to da ga zamislim kao crnu psinu koja, unatoč svojoj grabežljivosti, prije nego što zagrize reži.

Martin se nasmijao na ovu moju sliku Crnog Operala, no rekao mi je da nijedna psina nema više grabežljivosti od Crnog Operala i da je ta moja usporedba vrlo klimava.

„Pas bi mogao i voljeti lošeg vlasnika, dok je Crni Operal prema svima nemilosrdan, reče Martin.

„A sad, nastavi, „počni smatrati da te Crni Operal želi učiniti slugom, a ako ti to ne dopuštaš, onda želi da umreš!

„Ali onda već stoljećima Crni Operal pobjeđuje ljudska bića jer svi ljudi umiru, izjavih.

„Stoljećima ljudska bića umiru na različite načine. Netko umre a da nije ni živio, netko nakon života provedenog u bančenju, netko nakon života posvećenog misticizmu, netko umre u snu, a netko najednom u nesreći, netko nakon duge i bolne bolesti, a netko od infarkta u nekoliko trenutaka, netko smijući se, a netko proklinjući. Nitko od njih nije sa smrću imao odrastao, zreo, ravnopravan odnos, reče pažljivo presavijajući nekoliko naškrabanih papira.

„Ali kako je moguće imati ravnopravan odnos sa smrću? Je li moguće ubiti smrt? upitah pomalo raspravljački.

„Smrt je događaj, ali nije slučajan događaj. Nju uzrokuje nešto u ljudskom biću, odgovori Martin. „Onda je puno bolje da ga uzrokuje svjesna i odlučna volja nego Crni Operal.

„Odnosno? kazah začuđeno „Bolje je samoubojstvo?

„Zar si poludio? iskali se Martin. „Samoubojstvo je najbolje što može izazvati Crni Operal, daleko je to od svjesnosti o smrti!

Kad kažem da se ona može pojaviti potpuno svjesno, onda ne mislim na smrt u uobičajenom smislu te riječi, nego na drukčiji način proživljavanja događaja smrti.

„Mislim da nisam shvatio, rekoh iskreno.

„Znam, nastavi Martin. „Vidi, smrt nije poseban događaj, štoviše, rekao bih da spada u najobičnije događaje. Ali svjesno proživjeti smrt i zadržati svjesnost tijekom i nakon tog događaja najvažnija je stvar koja se može dogoditi ljudskome biću. To je ono što smrt čini posebnim događajem. U njoj su istovremeno i smrt i uskrsnuće. To je ono što je Krist pokušavao objasniti prije dvije tisuće godina.

Gledao sam nijemo u Martina, bez pitanja, bezizražajno.

Martin me je gledao koju sekundu. Stavio mi je ruku na rame i rekao: „Osjeti kako je topla moja ruka.

Zaista, ruka mu je bila vrela i ja sam osjećao kako mi toplina silazi kroz rame niz ruku sve do šake.

Martin ustane, plati račun i mi izađosmo.

Prošli smo Ulicu umjetnika do skretanja za Ulicu Carlo Alberto i uputili se prema Porti Nuovi. Hodali smo u tišini nekoliko desetaka metara, zatim je Martin nastavio sa svojim objašnjenjima.

„Ti nedvojbeno znaš što moraš učiniti da prepoznaš svoj Crni Operal, moraš ga izazvati, stresirati, učiniti nešto kako bi ti on pokazao svoju moć koju mu moraš ukrasti.

„Kako misliš ukrasti? upitah zbunjen tom riječju.

„Da, ukrasti, nastavi Martin. „Ustvari, ne radi se o krađi jer ta je moć tvoja. U krajnjem slučaju, on je taj koji ti ju je ukrao. Ali da bi je vratio, ti je sad moraš ukrasti. U suprotnome, on ti je nikad neće dati. Svoju moć moraš vratiti trikom, nekim sredstvom, moraš iznenaditi Crni Operal u trenutku njegove neopreznosti, kad vjeruje da te je potpuno podčinio.

„Ali to bi moglo trajati godinama, pobunih se.

„Eh, malo da, rekoh iskreno.

„Onda možeš prestati, reče još hladnijim tonom. „Kome se žuri, taj nema minimalnu mogućnost da uspije.

„OK, rekoh. „Ne žuri mi se, nego samo imam malo vremena!

„To je istina, potvrdi Martin. „I da živiš sto godina, imao bi premalo vremena.

„Zašto ograničavaš Božansku Providnost? ironizirah.

„Rekao si da mogu živjeti sto godina. Zašto samo sto? I osjetih kako sam sam sebi zabio nož u leđa.

Martin se smijao i pomaknuo ruke stavljajući ih na glavu.

„Sto godina, dvjesto godina, nećemo stavljati granice Božanskoj Providnosti - recimo da imaš tristo godina i to je to. A što ako ne uspiješ; što ako se, znajući da ionako imaš sve to vrijeme na raspolaganju, čistiš dvjesto osamdeset godina? U čemu je razlika? Ne, ne, bolje je misliti da nemaš sve to vrijeme. Štoviše, misli da je svaki dan dar Duha, i da ne znaš hoće li on i idući dan nastaviti s tim darom.

Martin se zaustavi, napravi krug oko mene vrlo zamišljeno, detaljno pregleda moje odijelo i košulju i reče kao s katedre: „Sad si moraš kupiti crnu odjeću, crnu košulju, par crnih cipela, šetati okolo i plašiti ljude govoreći da si vrag.

Ja sam se nasmijao.

No Martin me je ozbiljno gledao.

„Ako želiš, košulju možeš nositi i bijelu, no sve ostalo moraš učiniti, reče mirnim, ali nepomirbenim tonom.

I tako sam se nekoliko mjeseci oblačio u crno od glave do pete. Kad je stigla jesen, kupio sam i crni mantil s podstavom od crvenog satena i svako bih toliko nekome rekao da sam prijatelj vraga jer nisam baš htio govoriti da sam vrag glavom i bradom.

Mnogo se ljudi svejedno uplašilo, a proširile su se i glasine da se bavim crnom magijom, da obavljam sotonske rituale i kojekakve druge ludosti.

Martin se smijao kao lud kad bih mu govorio što su me ljudi pitali i što su mi bili spremni dati da dobiju usluge princa tame.

Jedna me je žena kokošjega glasa neumoljivo molila da je učinim velikom sopranisticom.

Martin mi je savjetovao da joj kažem da ispire grlo urinom i medom.

Gospođa se odrekla svog sna. Mrzila je med.

Jedan me je tip koji je radio u pošti pitao da mu pomognem da postane šef ureda. Martin mi je predložio da mu kažem da bi trebao nositi odjeću sa zakrpama i cipele koje su bile vidljivo šuplje. Tip je dobio promaknuće u manje od tri mjeseca.

Toliko sam se zaigrao u toj ulozi da sam gotovo i ja u nju povjerovao.

Zatim sam upoznao vraga, onog pravog, onog u ljudskim bićima, onog koji ih je navodio na to da me pitaju da ubijem ovoga ili onoga kako bih zadovoljili svoje želje koje su dolazile iz stanja bunila.

Malo-pomalo upoznao sam Crni Operal, njegovu energetsku masu, njegovu nemilosrdnost. Vidio sam ga u ljudima, u krhkim djevojčicama i u odraslim ženama. U znamenitoj gospodi i jadnim nesretnicima, u osobama koje pucaju od zdravlja i u pojedincima gotovo ubijenim od bolesti. U svima se moglo vidjeti strahovito djelovanje njihova Crnog Operala, ali i potpuno neznanje o tom zastrašujućem procesu.

Martin je imao pravo, preobrazba u „vraga, odnosno u Crni Operal, stavila me je naposljetku pred mojeg protivnika. Onog strašnijeg, nasilnijeg i opasnijeg od mene.

Jednoga sam ga dana sreo u potkrovlju kuće mojih prijatelja.

Gotovo da je ubio Franchina, prijatelja zaluđenog duhovnjačkim seansama.

Neposredno prije izlaska iz kuće, dok smo nosili kapute, Franchino je pomislio: „Ako postojiš, dopusti da te osjetim.

Odmah nakon toga se presavio, izbečio oči, pao na stolicu i počeo vrištati, a dok je iz njegovog grla izlazio dugi i tužni „ah, svi smo istovremeno mogli čuti i ove druge riječi: „Paolo, pomozi mi.

Kad je Martin saznao za ovu epizodu, rekao je da je završilo vrijeme zezanja Crnog Operala.

„Sad se moraš s njime suočiti, moraš vratiti svoju moć, reče mi.„

Ali ja ne vjerujem da sam spreman, odgovorih mu. „Jako me je uplašilo ono što se dogodilo Franchinu.

„Možda i jest, reče Martin. „Ali si se odlično ponio i potpuno izgladio situaciju. Oslobodio si svojeg prijatelja neprijatnosti i dao Crnom Operalu lekciju o dominaciji. Zbog toga mislim da se možeš s njime izravno suočiti.

Zapravo, Martin mi je za suočavanje s tim impulsom dao niz vježbi koje sam morao raditi svako jutro i svaku večer.

Sve druge „igre nisu bile ništa drugo nego sredstvo za izazivanje mojeg osobnog Crnog Operala putem iznenađivanja.

Jednu sam večer bio u kući američkog novinara koji je živio s mojom prijateljicom. U to sam vrijeme još uvijek dopuštao da me ljudi nagovore na pokazivanje zabavnih eksperimenata.

Mogao sam pomicati predmete na daljinu, čitati iz zatvorenih knjiga odgovore na postavljena pitanja, uspostaviti suptilnu komunikaciju između dviju ili više osoba, djelovati na materiju mijenjajući je.

Među gostima je bio prisutan i kolega vlasnika kuće koji me je, unatoč tome što je imao prilike konstatirati da sam ja svaki eksperiment vodio tako što sam samo govorio prisutnima što da učine, izazvao da podignem jedan teški stol.

Prihvatio sam izazov, ali i postavio jedan uvjet.

„Za podizanje ovog stola upotrijebit ću tvoju energiju, rekoh mu. „U ovoj ćemo sobi biti samo nas dvojica, ostali će pričekati u hodniku. Kad završimo s tim iskustvom, ti ćeš imati vremena da kažeš što si vidio, a onda ćeš umrijeti jer ćeš potpuno ostati bez energije.

Mogao je pristati i vidjeti blefiram li, no problijedjevši je odustao od izazova.

Upoznao sam nekoliko kretena te vrste i nitko od njih nije prihvatio moje izazove, iako sam ja uvijek bio raspoložen prihvatiti njihove. Crni je Operal u to vrijeme bio snažan i mogao je podržati moje opake uvjete samo da poveća moj već napuhani ego.

Martin je šutio dok sam mu pričao o tim majstorskim podvizima.

Nikad mi nije rekao da izbjegavam takve susrete. Možda zato što je znao da nitko nikad neće založiti svoj život. Cijelo je moje biće emitiralo potpunu sigurnost, nekontroliranu odlučnost i polarnu hladnoću.

Pred tim su eksperimentima čak i čvršće i dosta zrelije osobe od mene, koji sam tada imao samo dvadeset i pet godina, ostajale začuđene i iznenađene, a nikad mirne i smirene. Uvijek je postojala određena zebnja, osjećaj nečeg neriješenog.

Sjećam se da sam jednom s Giorgiom, dragim prijateljem liječnikom, vršio u njegovoj kući vrlo složeni pokus. Neke su nasumce odabrane osobe trebale složiti rečenicu tako što je svatko morao reći jedan dio koji bi kasnije dopunio netko drugi. Izgovorile su se četiri rečenice. Prva je osoba rekla: „Kristinina c, druga je dodala „lutka c. Treća „ima kariranu odjeću c, a posljednja je završila ovako „i sasvim poderanu.

Zatim su morale odabrati jedan broj, a u kutijici u kojoj su se nalazile podsjetnice morale su pronaći poslovnu karticu koja je odgovarala odabranom broju. Na njoj je olovkom bila ispisana cijela rečenica: „Kristinina lutka ima kariranu odjeću i sasvim poderanu.

Naravno, nitko prije toga nije dirao kutijicu s poslovnim karticama, a osobe koje su izrekle tu rečenicu nisu znale kako će se to iskustvo završiti.

Crni Operal mi je u tom eksperimentu postao vrlo jasan jer mi je pokazao smrt posljednje osobe. I to sam uvidio upravo zbog rečenice koju je izrekao.

Šest mjeseci kasnije taj je čovjek umro zbog pogrešnog kirurškog zahvata.

naklada
Antares
Branko Matijašević
branko@naklada.antares.hr
t.385 (0)91/1041 997
www.naklada-antares.hr