Zvjezdano nebo

 

Tomi je imao jedva dvije godine kada je njegova majka zauvijek zaspala, a anđeli ju ponijeli visoko među zvijezde da u njihovu sjaju bude spokojna i da nadzire svog malog dječačića kako odrasta i kako se snalazi u grubostima stvarnosti života. Odjednom se našao sam, bez igdje ikoga svoga.

Jednoga je dana majka ugledala svog dječačića kako veseo poskakuje ulicom, a mali psić ga slijedi kao vjeran prijatelj. Zaustavili su se u parku. Dječak je sjeo na klupu, iz džepa izvadio usnu harmoniku i počeo svirati. Najprije joj se učinilo kako na klupi sjedi anđeo u spodobi njena, sada već šestogodišnjeg dječaka i osjetila je toplinu njegove bliskosti. On je njeno dijete. Najveće blago koje je ikada imala i znala je da ga ne smije izgubiti. Tako malen, a sam na ulici u vrevi opasnosti, potpuno nezaštićen. Da li je gladan, da li mu djetinja duša pati, ili je pronašla ravnotežu, budući da i nije nikada nikome svjesno pripadao. Premalen je ostao sam na osami života i njegovih podvala, ali nije se predao. Koracao je u svako novo jutro, u svaki novi dan. On, njegov pas i usna harmonika kao tri sastavnice pobjede koju su zajedno danima izvojevali.

Tomi je svakoga jutra prolaznicima svirao u parku i pjevušio pjesmicu koju je sam izmislio.

Vi, koji mi prilazite svakoga jutra

i novčić ubacujete u šešir moj

slušajte pjesmu koju za vas pjevam

nek' sretan za vas bude njen poj.

 

Pored klupe nisu se zaustavljali svi prolaznici. Ali svakoga jutra netko je odslušao pjesmu, ubacio novčić u šešir i toplo pogledao dječaka, a on je znao da tako postupaju dobri ljudi. Tko zna, možda ni oni nemaju previše, a ipak daruju druge. Mali je psić uvijek zamahnuo repom kada je novčić pao u šešir, a usna je harmonika nježnim zvukovima ispunjavala prostor parka stapajući se sa koracima prolaznika.

 

Jednoga je jutra stazom prolazila djevojka zaogrnuta ružičastim plaštem. Zaustavila se kraj klupe na kojoj je Tomi svirao usnu harmoniku. Bez izgovorene riječi sjela je pored njega i promatrala ga. Psić je naglo promijenio mjesto, ispružio se na zemlju između dječaka i djevojke mašući repom. Tomi je prestao svirati. Zagledao se u djevojčino lice i osjetio ugodu njene prisutnosti. Zatim je pogled usmjerio prema nebu. Začuđen nastalom situacijom upitao je poluglasno: „Mama, da li ti sjediš pored mene?“ Odgovora nije bilo. Tomi je mirno sjedio i tiho zapjevao:

 

Vi, koji mi prilazite svakoga dana

i donosite toplinu u srce mi malo

bez vašega pogleda ja tužan bih bio

svu siročad svijeta u svoje bi srce skrio.

 

Ruka u kojoj je držao usnu harmoniku bila je vlažna i podrhtavala je poput blaga povjetarca. Djevojke na klupi više nije bilo. Na mjestu na kojem je maločas sjedila, Tomi je ugledao veliku plavu loptu sa bezbroj žutih zvjezdica. Zagledao se u loptu i vidio oči koje ga promatraju. „Znam, loptu mi je poslala mama. Odabrala je loptu sa zvjezdicama, jer baš je takav svijet u kojem ona obitava. Zvjezdan. Dio te ljepote želi podijeliti sa mnom. Hvala ti, mama, što misliš na mene i što me daruješ tako posebnim darom.“ Pas je mahnuo repom, usna je harmonika opet zasvirala, a pjesma je nježno, poput paučine, milovala prostor parka.

                                    

Priđite bliže, pružite ruke,

zagrlite titraj koji vam srce moje šalje

kad zvijezde se gase uz vas se stišćem

i s vama kroz život putujem dalje.

 

Toga je dana na ulici bilo mnogo prolaznika. Roditelji su nekuda vodili djecu, njegove vršnjake. Razmišljao je kuda bi oni mogli ići. Možda u crkvu, možda na neku proslavu ili priredbu. Pokupio je novčiće iz šešira, usnu je harmoniku stavio u džep jakne, loptu pod pazuho, pomilovao je psića i rekao mu: „Prijatelju, idemo i mi tamo kuda su svi krenuli“. Psić je potrčao stazicom, vraćao se i opet jurnuo naprijed. Odjednom su ugledali blještavilo svijetla, muzika je svirala, ringlšpil se okretao, djeca su vrištala. Pa to je cirkus - poveselio se Tomi, a onda se obratio psiću:“Ti ćeš me morati ovdje pričekati, tebe sigurno neće pustiti unutra“. Psić je  skočio preko grabe i legao u travu. Tomi je poput odraslog muškarca stao u red i kupio kartu. Ušao je u cirkus. Oko njega sve sami nepoznati ljudi. Hladni, mrki, žvakali su žvakaće tako da su im se čeljusti krivile. Mobiteli zvone, sve se pretvara u galamu, dreku, divljaštvo. Neki čudan svijet oko njega. Tomi pogleda gore, ali nebo se ne vidi. Niti zvijezde. Visoko na vrhu šatora vise njihaljke, lanci, u ogradama stoje ljudi oskudno odjeveni u čudne kostime. Tomi osjeti nelagodu. Hladan znoj poteče mu čelom. U tom trenutku priđe mu čovjek sa šeširom visokog cilindra, uhvati ga za ovratnik, povuče u stranu i obrati mu se: „Dođi sa mnom. Bit' ćeš mi od pomoći u mojoj točci u kojoj ću prikazati mađioničarski trik. Zatvorit ću te u kutiju sa zecom. Ti ne trebaš ništa činiti, samo budi miran i prepusti se mojoj čaroliji.“ Tomi nije niti disao. Neznanac ga je vukao u mrak šatora. A onda odjednom, prilazi im djevojka koja je jutros sjedila na klupi u parku i slušala njegovu pjesmu. Otrgnuo se neznancu i potrčao prema djevojci. Ona je raširila plašt i nježno ga privinula uza se. Mađioničar je ljutito promrmljao i krenuo u smjeru gdje su stajala druga djeca. Tomi je podigao pogled prema nebu na kojem je titralo tisuću zvjezdica. Djevojka ga pomiluje i tiho kaže:“ Još si malen, ne smiješ sam u noć. Svaki je mrak pun opasnosti.“ Tomi je shvatio. Opasnost prijeti malima i nezaštićenima. Odlučuje zatomiti svoju znatiželju i potražiti društvo svojeg vjernog psića, usne harmonike i malog šešira. Dalje će pjevati dobrim ljudima koji pored njega danomice prolaze. A kada odraste, zvjezdano nebo će se postarati da mu obasja pravi put.

 

                                   Ankica Bistrović, objavljeno u Koprivničkom književnom godišnjaku, 2010.