9. predavanje Znanstvena slika svijeta u prvih filozofa

Zlatan Gavrilović Kovač

Dobar dan,

mi smo vidjeli do sada u ovim raspravama o odnosu Tesle I predsokratičke filozofije da je filozofija nekako otpočela emancipirajući se od mitske slike svijeta, od mitske slike Univerzuma. I to je već kod Talesa filozofija prirode a vidimo da je ona isto tako I kod Anaksimandera I Anaksimena. Ali je I znanost što je vrlo važno. Kod Anaksimandera I Anaksimena jest I znanost jer znanost pita zašto I kako je nastala neka prirodna pojava I ako se držimo neke jednostavne definicije znanosti onda vidimo da je ona prema grčkoj riječi episteme razumijevanje, spoznaja, studija ili je shvaćena kao sustav znanja stečenog opažanjem procesa I fenomena u prirodi a obrađenoga racionalnom metodom znači razumom. Cilj je znanosti istražiti , analizirati, opisati I objasniti stvarnost I fenomene koje zatičemo u stvarnosti kao što znači odrediti odnose između uzroka I posljedica. I po tom jednostavnom određenju znanosti vidimo da je već kod Anaksimandera na djelu znanstvena problematika I ja se ovdje ne slažem sa Hegelom iz njegove Povijesti filozofije naime da je tek sa Anaksagorom javlja svjetlost jer se razum spoznaje kao princip I ne slažem se naravno onda niti sa Aristotelom da filozofi prije Anaksagore unekoliko nisu postojali I da nemaju nimalo svijest o onome što govore. Zašto ja tako mislim, zašto se ja sa tim ne slažem? Jer je I kod Anaksimandera I Anaksimena na djelu jedan pokušaj da se dadu znanstvena objašnjenja , znanstveni odgovori prirodnih fenomena uvidom u njihovu racionalnu prirodu. Odatle apeiron , odnosno ono što je beskonačno, ono što je neodređeno podjednako kao I zrak kod Anaksimena jer oni jesu principi koji su kod Anaksagore onda supstancija o kojoj on govori koja je sama misao po sebi I za sebe odnosno opće bez suprotnosti koje u sebi sve obuhvaća. To je ono što je Hegel nazvao djelatnim razumom kao što kažemo da u svijetu ima razuma I uma I njega također ima u prirodi . Sam taj zakon, sam taj prirodni zakon , taj razum, taj um, jest imanentan prirodi, predstavlja bit te prirode , priroda nije formirana pod nekim vanjskim utjecajima jer kada govorimo o razumu onda je to ono opće koje znači imanentnu prirodu samoga predmeta. Ono je princip kod Anaksagore. Do sada smo imali misli sada je sama misao učinjena principom – to kaže Hegel u odjeljku 2 o Anaksagori. Ali I dalje ostaje – to kažem ja- da je riječ o Anaksimanderu I Anaksimenu da je riječ o racionalnom uvidu u svjetsko stanje stvari I racionalnim odgovorima na pitanja o porijeklu, uzrocima I posljedicama prirodnih fenomena. ( U tome je u neku ruku razlika između Edisona I Tesle koja predstavlja bit sukoba ova dva velika čovjeka a to je da se imitiranje prirode razlikuje od otkrivanja njenih zakona. Tesla je znanstvenik I filozof koji pokušava objasniti, analizirati, razumjeti neki prirodni fenomen, otkriti zakone pod kojima se on pojavljuje, znači otkriti prirodni zakon upravo kroz identitet prirodne pravilnosti I pravilnosti našega razuma koji poziva prirodu da odgovori na čovjekova pitanja . Znači sukob Tesle I Edisona nije bio sukob dviju osobnosti niti dva karaktera nego je bio principijelan sukob oko razumijevanja znanosti I filozofije. I dok je Edison bio imitator prirode dotle je Tesla bio znanstvenik koji je postavljao zakone, dakle otkrivao prirodne zakone fenomena kojima se bavio).

Ja ću ovom prilikom spomenuti fragment 23 odjeljka o Anaksimanderu , ja neću navoditi sve citate jer toga ima dosta I to je iz Dielsovih Predsokratika : “ Grmljavina je , kaže, zvuk udarena oblaka , zašto je nejednako: zato jer je I sam vjetar nejednak, zašto grmi I za vedra vremena: zato jer I tada također kroz gustoću I rascjepljenost vjetar kida zrak, zašto koji put ne sijeva a grmi : jer slabi vjetar nema snage za sijevanje , a za tutanj ima, što je dakle samo sijevanje: razbacivanje rascjepljenog I urušenog zraka koje otvara put malaksalu plamenu koji neće izaći, što je munja: tijek gušćeg I žešćeg vjetra….” I onda još fragment 24 : “ Anaksimader kaže da je vjetar strujanje zraka I to njegovih najtananijih I najžitkijih dijelova koji se pod djelovanjem Sunca kreću I tope” To je što se tiče Anaksimandera. Ja bih samo htio da spomenem ovdje I Anaksimena istovremeno iz fragmenta 7 Dielsovih Predsokratika jer on kaže : “ Neprestano se kreće jer se ne mijenja ono što se mijenja ako se ne bi kretalo. Zgusnut I razrjeđen pojavljuje se različan jer kada se rastvori nastaje vatra a vjetrovi su opet zrak koji se zgusnuo. Iz zraka stlačivanjem nastaju oblaci, zatim većim stračivanjem voda, još većim stlačivanjem zemlja a najvećim stlačivanjem kamenje. Tuča nastaje kada se voda koja pada iz oblaka smrzne a snijeg kada se smrzne to isto samo vlažnije. Munja nastaje kada silina vjetra kida oblake, usljed njihova kidanja nastaje blistava I vatrena svjetlost, duga se rađa kada sunčeve zrake padaju u zgusnuti zrak a potres kada se zemlja u većoj mjeri pomjeri zbog zagrijavanja I hlađenja” To je dakle fragment 7.

Kada smo ovdje već kod duge I munja ja bih htio reći da slična razmišljanja o munjama I njihovoj prirodi nalazimo I stoljećima kasnije kod Titusa Carusa u njegovoj De rerum natura I doista je čudnovato da se naše spoznaje nisu mijenjale stoljećima. Postoji jedna jako prepoznatljiva razvojna linija naših razumijevanja koja ide od predsokratičkih filozofa do Tesle I koja pokriva raspon od nekih dvije I po tisuće godina. Ja moram reći da su ova mjesta na kojima se pita zašto neki prirodni fenomen postoji I nastaje, da se svi ovi fragmenti malo razlikuju od onoga sto će nastati stoljećima kasnije na primjer kod Descartesa kod kojega imamo svjedočanstvo u njegovom Traktatu o svjetlosti I drugim objektima naših osjetila koji je rad nastao 1664 godine ili na primjer u njegovoj Dioptrics koja je nastala 1637 godine gdje se on pita o tome što je to toplina, što je to vatra, gdje se pita o četri elementa, o formacijama sunca I zvijezda a u svojoj Meteorologiji, u svom Diskursu broj 8 on također raspravlja o dugi kao I Anaksimen milenijumima ranije . Znači to su pitanja koja se poduhvaćamo stoljećima bez da smo sigurni da smo došli do ikakvoga točnoga odgovora.

Znači I kod Talesa I kod Anaksimena I kod Anaksimandera I drugih primjećujemo da oni sunce, mjesec, zemlju I zvijezde predstavljaju na različite načine. Munje također, gromove, oblake. Sve njihove predstave o takvim predmetima imaju tu zajedničku osobinu što je pomoću njih priroda lišena bogova. Svi ovi predsokratički filozofi koje smo spomenuli, oni su unekoliko iskorijenili poetsko poimanje prirode u kojem se svemu što se danas smatra mrtvim pripisivao pravi život. Ovo poetsko poimanje oni su sveli I pretvorili u prozu. Sunce se shvaća kao materijalna stvar, onako kako ga I mi danas shvaćamo manje više. Ono nije više neki živi bog. Ti predmeti su za nas jednostavne stvari, predmeti koji su duhu vanjski, koji su onda unekoliko bez duha dakle stvari se mogu izvesti iz mišljenja , to nije božja kvaliteta. To mišljenje uglavnom čini da se takvi predmeti tj predstave o njima koje se mogu nazvati božanskim, poetskim obaraju I odbacuju sa svim praznovjericama, da se one svedu na ono što se zove prirodnim stvarima. Dakle stari Grci su postali svjesni toga prelaza mitskoga poimanja u prozno ili znanstveno poimanje . Tako znanstveno poimanje pretpostavlja da se u čovjekovoj unutrašnjosti javljaju sasvim novi zahtjevi različiti od onih koje je čovjek ranije imao. U njima se nalaze tragovi važnog I nužnog preobražaja prema slobodi mišljenja, svijesti o sebi I filozofiji . Rekli smo kod Anaksagore da je on princip svijeta odredio kao nus , kao um. Aristotel za nus kaže : “Nus je za njega jedno isto sa dušom”. Znači ovdje je duša dovedena u blisku vezu sa umom. Međutim Aristotel ima još jedno mjesto da Anaksagora kaže da je duša princip kretanja. Vidjeli smo da je to I kod Talesa. Međutim on se ne izražava uvijek određeno o duši I tom nusu jer kako izgleda on razlikuje nus I dušu jedno od drugoga ali se ipak njima služi kao da su oni jedno te isto samo što on postavlja prvenstvo nusa kao principa svih stvari. On doduše govori često o nusu kao uzroku lijepoga I pravednoga, drugi put ga naziva dušom jer se on prema Anaksagori nalazi u svim životinjama, kako velikim tako imalim, boljim tako I lošijim za razliku od onih svih bitnosti on je jednostavan, nepomiješan I čist, bez trpljenja I ne nalazi se u zajednici ni sa čim drugim. Dakle on je, nus je doveden u vezu sa dušom. A vidjet ćemo da tu dušu možemo dovesti u vezu sa svrhom a svrha je jedino ono što je istinito u jednoj stvari – a to je njena duša. Vidjet ćemo kasnije kako je ovaj problem teleologije proslijeđen do Tesle I suvremene znanosti. Hvala!