Sjedim na rubu njegovog kreveta, promatrajući kako mirno spava. Moj Karlo, moj dječak, moje sve. Četrnaest godina ljubavi, izazova, straha i neizmjerne radosti utkano je u svaku crtu njegovog lica.

Ponekad se pitam vidi li me. Ne fizički, naravno - znam da me vidi. Ali vidi li me onako kako drugi sinovi vide svoje očeve? Razumije li koliko ga volim, koliko se borim za njega?

Noći su najteže. Kada se kuća umiri i tišina postane zaglušujuća, strahovi naviru poput plime. Tko će ga držati za ruku kada ja više ne budem mogao? Tko će razumjeti njegov jedinstveni način komunikacije, njegove male rituale koji čine njegov svijet sigurnim? Zamišljam ga samog u svijetu koji često ne razumije ni ne prihvaća one koji su drugačiji, i osjećam fizičku bol u grudima.

Promatram druge obitelji u parku, na ulici, i ne mogu a da ne osjetim ubod ljubomore. Djeca koja se bezbrižno igraju, roditelji koji opušteno razgovaraju. Naš svijet je toliko drugačiji. Svaki izlazak je avantura, svaka nova situacija potencijalna kriza. Ali tu sam ja, njegov otac, njegov štit, njegov prevoditelj u svijetu koji mu često ne daje smisla.

Ponekad, u najcrnjim trenucima, pitam se jesam li dovoljno dobar. Radim li dovoljno? Učim li ga pravim stvarima? Hoće li biti spreman za svijet kada mene ne bude? Ta pitanja me proganjaju, posebno u dugim, usamljenim noćima.

Strah me grize iznutra, nemilosrdan i neumoran. Što će biti s njim kada mene ne bude? Ta misao me progoni, dan i noć.

Gledam njegove ruke kako se bore s jednostavnim zadacima - zakopčati gumb, koristiti vilicu. Hoće li ikada moći sam se brinuti o sebi?

Svake noći, prije nego zaspim, šapćem molitvu u tamu: "Molim te, daj mu svijet koji će ga voljeti onako kako ga ja volim. Daj mu snagu da nađe svoj put. I daj meni snagu da ga vodim dok mogu."

Ne znam što budućnost nosi. Strah me više nego što mogu izraziti. Ali znam jedno - dok god dišem, borit ću se za njega. Učit ću ga, štititi ga, voljeti ga svom snagom svog bića. Jer on nije samo moj sin - on je moj učitelj, moj heroj, moj razlog za postojanje.

Jer on je moje dijete, moja duša koja hoda izvan mog tijela. I moja najveća želja, moja najdublja molitva, je da pronađe svoj put u svijetu, da bude siguran, zbrinut i voljen - čak i kada ja ne budem tu da to osiguram vlastitim rukama.

Matija Gerić