Učiniti nesvjesno svjesnim II.

 

Ali, pošto pamćenje može biti selektivno, kako ćemo znati da je vraćeno sjećanje stvarno?

Često je to veoma jednostavno.

Dat ću dva primjera iz vlastitog iskustva.

Jedan od mojih pacijenata ponovno je proživljavao gladovanje jer ga je majka dojila po određenom rasporedu.

Nosila ga je, ali ga nije dojila.

Imao je šest mjeseci.

Kao odrastao čovjek sjećao se kako gleda naviše i vidi njezine naušnice i pita se zašto ga izgladnjuje.

Otišao je majci i opisao joj kakve je naušnice nosila; bila je preneražena.

Izgubila je naušnice kada je dijete imalo godinu dana, i nikada nije o njima govorila.

A on je točno opisao boju i oblik.

Jedan drugi pacijent (rođen kao blizanac), ponovno je proživljavao teškoću sa kojom je izlazio iz maternice poslije svoje sestre.

Majka mu je rekla da je to nemoguće; jer se prvi on rodio.

Pisao je u bolnicu – poslali su izvještaj – on je rođen drugi.

 U Primalnom centru postupamo dijametralno suprotno konvencionalnim tretmanima.

Ljudska bića ne promatramo kao zbroj simptoma, ili organa, ili stanica, već kao cijele organizme.

Visok krvni tlak ne tretiramo kao specifičan i izoliran poremećaj.

Vidimo kako povijest ličnosti možda određuje razinu pritiska.

Ne želimo da patnju iz iskustva istiskujemo pomoću lijekova, ili razgovora, ili šokova; hoćemo ih dovesti u stvarno osjećanje ili traumu.

 Primalna terapija ruši nevidljive zidove represije i ljudima omogučuje da prvi put potpuno reagiraju na traumatske aspekte svog djetinjstva.

Prema svim drugim terapijama nesvjesno ne može i ne treba biti otključano.

Ali, ne postoji bezbolan izlaz iz neuroze.

U konvencionalnoj terapiji, pacijent koji obeća da će biti 'pošten' prema svom terapeutu i da će otkriti sve svoje 'tajne', ne može biti pošten jer ni sam ne zna svoje tajne; a mnoge od njih leže u njegovim stanicama.

To znamo jer se poslije primalne terapije smanjuje električni potencijal izvjesnih mišičnih stanica.

To znači da su u tim mišičnim stanicama dijelovi skrivenih istina koje treba objelodaniti.

 U neurozi nema istine bez bola.

Svjesnost sebe bez osjećanja ne znači biti ono što jesmo.

To jednostavno znači da smo objektivni promatrači podijeljenog ja.

Sastavljanje dijelova sebe podrazumijeva patnju, jer je patnja ta koja ih je držala razdvojenima.

Aktivna patnja je prvi značajan stupanj ozdravljena.

Ma kolioko to zastrašujuće zvučalo, naši pacijenti jedva čekaju da dođu na seanse, da im lakne.

Sa svakom seansom još jedan dio boli izlazi iz sistema, i više ga nikada neće osjetiti.

Ništa se ne može mjeriti sa tim olakšanjem.

 Ne treba se bojati nesvjesnog.

Tamo ležite samo vi sami – zbunjeno, izgubljeno dijete; tužno, nevino dijete; ljuto, bijesno dijete.

Uvodeći pacijente u dubine njihovog nesvjesnog, moramo sagledavati tajne opisane u psihijatrijskoj literaturi.

Nije to svod danteovske fantazmagorije.

Nema tu demona iz osamnaestog vijeka, ni ida ni sjenovitih sila a la Freud, ni mističke svijesti kojoj težimo – nemaš tu ničega što bi ličilo na transcendentalni proces.

Nalazimo samo tužno preplašeno malo ja.

Dr. Arthur Janov

Nastavlja se...